Oče, hoćete li pisati tekst o godišnjici Mitropolita Amfilohija

Piše: o. Darko Ristov Đogo

„Oče, hoćete li pisati tekst o godišnjici Mitropolita Amfilohija?“

Posljednjih dana nije prošao dan da me bar nekolio ljudi, od novinara do prijatelja iz studentskih dana (koji su i sami bili njegovi studenti) nije pitao ili mi direktno „naručio“ tekst: daj, piši o Mitropolitu!
A ne mogu da pišem.
Ne mogu da pišem po narudžbi.

Ne mogu da pišem jer postoje vremena kada duši ne prija da stavi na papir svoj život – kao što ima dana kada joj prija da zapiše i podijeli.
Ne mogu da pišem jer kako vrijeme prolazi iza njegovog lika sve manje ostaje onoga čovjeka koga smo voljeli, koji se ljutio na nas, sa kojim smo ponekad i ratovali, koji nas je volio, koga smo voljeli.
On (p)ostaje simbol u koji svako smiješta svoje viđenje Crkve, naše sudbine, svako piše svoje učeničko žitije – u koje ne želim da se guram, kao ni za života. Možda je to prirodno, možda će uvijek iza velikog čovjeka ostajati sve sjajnija sjećanja i sve upotrebljivije pamćenje, ali ništa od toga nema nikakve veze sa onim što mi ovih dana ne da da savam, kada ga se sjetim.
Nemam šta više da kažem o njemu. Ponešto njemu, ponešto Bogočovjeku koga je svjedočio.
A na naše oči horizonti do kojih je držao: onaj sveljudski, svepravoslavni, svesrpski, zamagljuju se i drobe između dnevne opsjednutosti vaseljene i svkog od naših zavičaja svojom i samo svojom politikom, društvom, dekadencijom. Čemu onda učeničko hvaljenje? Čime? Razlika između nas prije njega i nas danas je ogromna, ali ista takva je razlika između nas sada i onih kakve je on želio da nas vidi.
Nakon i Mitropolita i nas ostaće neka stvarnost.
Ona će više od svega rečenog svjedočiti za nas.