Od „Državnog udara“ ostali samo dugmići: Kako su službe dale Milu vještačko disanje 2016. kada je trebao da izgubi vlast!

Skoro sedam godina mukotrpnog procesa bilo je potrebno da optuženi za državni udar u Crnoj Gori dokažu da im je jedina krivica to što su bili politički protivnici Milu Đukanoviću, te da uprkos otvorenom neprijateljstvu koje državni aparat represije nije krio prema njima, ne bi mogli ni da isplaniraju ni da sprovedu operaciju kakvu je u optužnici zamislio tadašnji specijalni tužilac Milivoje Katnić.

U ponovljenom postupku, Viši sud je oslobodio sve optužene, uključujući i dvojicu lidera prosrpskih stranaka Andriju Mandića i Milana Kneževića.

Za to je bilo potrebno novo suđenje, nakon smjene Đukanovića, ali i hapšenja postupajućih tužilaca u tom slučaju, spomenutog Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića.

Kako je izgledalo „suđenje veka“, kako su ga nazvali u Crnoj Gori, kako je napisana optužnica i zašto je bilo potrebno toliko godina da se ona uruši?

Hapšenje ranom zorom na dan izbora

Crna Gora je u atmosferi velikog negodovanja zbog odluke vlasti da uđe u NATO dočekala parlamentarne izbore 2016. godine.

Opozicija je s nestrpljenjem očekivala izborne rezultate, znajući da će vlast Đukanovića biti poljuljana nakon protesta protiv NATO integracija, jer se vidjelo da je narod većinski protivi tome.

Međutim, tek što su otvorena biračka mjesta 16. oktobra, stiže vijest da je uhapšeno čak 20 navodnih terorista iz Srbije koji su za večernje časove, kad se birališta zatvore, planirali državni prevrat.

Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Goran Danilović kaže za RT Balkan da informaciju o hapšenju nije dobio ni od policije ni od njenog direktora, što je nezapamćeno, već su vijest prvo objavili mediji, a da ga je nakon toga informisao Specijalni državni tužilac.

„Bio je to moj prvi ‘zvanični’ sudar sa dubokom partijskom državom, i to usred izbornog dana“, kaže Danilović prisjećajući se tog 16. oktobra.

Kako dodaje, svi njegovi pokušaji da dobije informaciju od direktora policije bili su uzaludni.

„Odnos prema meni kao ministru bio je jasan signal da je u pitanju neka vrsta zavjere koja je mogla skupo koštati Crnu Goru“, kaže Danilović.

Uhapšeni, koji su u prosjeku starosti oko 60 godina, doputovali su navodno da liše slobode tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića. Te ljude u godinama, čekalo je tobož oružje u Podgorici kojim bi zauzeli državne institucije, uhapsili Mila, a ako bi pružao otpor, čak i pucali.

Ne samo što su Srbi, nego su i četnici

Prvi put u istoriji sudstva u Crnoj Gori omogućen je televizijski prenos iz sudnice, pa je javnost mogla da gleda kako sudija Suzana Mugoša kao učiteljica naređuje liderima Demokratskog fronta kada da sjednu, ustanu, kada da ućute i slično.

Pored tog javnog ponižavanja prosrpskih političkih lidera, sudija je mimo svih protokola optužene pitala da se izjasne koje su nacionalnosti.

Bilo je to potrebno da bi javnost dovoljno glasno čula: svi optuženi za planiranje državnog udara u Crnoj Gori su – Srbi.

Ali, osim toga što su Srbi, javnost je mogla da čuje da su optuženi za državni udar nešto još gore – četnici. U pitanju su članovi Ravnogorskog četničkog pokreta Branka Milić, Dragan Maksić, Milan Dušić i Drboljub Đorđević. Na suđenju su prikazivane fotografije ovih ljudi u četničkim uniformama na susretima na Ravnoj gori, kao tobož dokaz da su zbog toga veliki neprijatelji Crne Gore i teroristi.

Optužen je i bivši komandant srpske Žandarmerije Bratislav Dikić, kriv jedino što se dan pred izbore fotografisao ispred Skupštine Crne Gore.

Saša Sinđelić i Paja Velimirović

Kako je optužnica kuburila sa materijalnim dokazima, jer niti su pronađeni oružje ni oprema, a u komunikacijama uhapšenih nije bilo ničeg konspirativnog, na suđenju su se našla dvojica svedoka saradnika. Tužilaštvo se nije potrudilo ni da napiše tačno ime jednog od njih – Saše Sinđelića, pa se na pojedinim stranicama optužnice on naziva Saša, na drugim Aleksandar.

Svjedok Saša SinđelićPrintscreen/Youtube/Viši sud u Podgorici
Koliko je tužilaštvo bilo nemo na reči advokata odbrane jasno se vidjelo kada je Katnić u sudnici javno pocijepao potjernicu koju je Hrvatska raspisala za Sinđelićem zbog ubistva, a što je odbrana ponudila kao dokaz diskreditacije takvog svjedoka.

Ispostavilo se da niko ovog navodnog organizatora državnog udara ne poznaje, osim Katnića koji je bio s njim na ratištu u Hrvatskoj. Podsjetimo, Sinđelić se danas nalazi u Hrvatskoj gdje služi kaznu zatvora zbog ubistva, a Crna Gora je podigla optužnicu protiv Katnića zbog ratnih zločina u Hrvatskoj.

Drugi svjedok, Mirko Velimirović, tvrdio je da je od Sinđelića dobio novac za kupovinu oružja od izvjesnog Fadilja, Albanca s Kosova kome ne zna ni ime ni broj telefona, kao ni gdje živi.

Uprkos tome, uspio je navodno da nabavi oružje, ali nijedan komad nije unio u Crnu Goru, već ga je rasklopio i bacio u jezero Gazivode. Nijedan komad oružja nikad nije izvađen iz jezera, a Sinđelić je potom priznao u intervjuu medijima da je pod pritiskom tužilaca lažno svedočio.

Rusi, Mosad i FBI

Ne samo što su se Srbi umiješali da u Crnoj Gori navodno naprave „državni udar“, nego je optužnica uključila i izvjesne Ruse: Vladimira Popova i Eduarda Šišmakova, kome je Sinđelić u čitavom procesu tepao sa „Edi“. Za sve što nije imalo logičnu potporu, Sinđelić se pozivao na Edija.

Edi mu je omogućio da ulazi u Rusiju neprimjetno, jer nema nijednog dokaza da je prošao carinu na aerodromu, Edi mu je dao novac da pripremi „Državni udar“ za svega 20 dana, Edi mu je dao navodne supermoćne šifrovane telefone i slično.

Osim Popova i Šišmakova, kojima identitet nikad nije utvrđen, u čitav slučaj uključen je i Izraelac Aron Šaviv koji je kriv jer je vodio izbornu kampanju Demokratskom frontu, a njegov saradnik Cozef Asad, bivši agent CIA, morao je čak da svedoči iz Amerike da nije bio uključen ni u kakav državni udar u Crnoj Gori.

Šta je bio cilj optužnice

Konačna namjera planera bila je da narod posle 20 sati, kada se završe izbori izađe da slavi ili da protestuje, a da onda „navodni teroristi“ iz Srbije započnu krvavi pir, kaže Danilović.

„Naravno, terorista nije bilo, ali je bilo onih koji su spremno čekali u Hotelu ‘Podgorica’ ili drugde da odigraju tu ulogu koja bi Crnu Goru uvela u tragediju. Nije im pošlo za rukom zahvaljujući i mitropolitu Amfilohiju koji je slutio i lako zaključivao s kim se ima posla“, upozorava naš sagovornik.

Danilović, koji je bio svjedok odbrane u slučaju, kaže da je bilo jasno da se radi o loše pripremljenom scenariju koji se u normalnoj zemlji ne može održati, te da je oslobađajuća presuda logičan ishod.

„Ipak, da je ostalo sve po starom, da nije bilo 30. avgusta 2020. godine nisam siguran da mnogi nevini ne bi bili optuženi i zatvoreni“, kaže Danilović.

Da li je gotovo?

Današnjom presudom ipak nije kraj procesa. Odbrana sada čeka da dobije pisani otpravak prvostepene presude, što će vjerovatno biti za nekoliko meseci, kaže za RT Balkan branilac Andrije Mandića, Miroje Jovanović.

„Nakon toga, ako uslijedi žalba tužilaštva, mi nećemo biti nemi na njihovu žalbu – nego ćemo sva njihova (a suštinski i dalje Katnićeva) ‘smatranja’ i montaže i dalje uporno demontirati“, pojašnjava Jovanović.

Dodaje da potom slijedi sjednica vijeća Apelacionog suda i drugostepena presuda.

Bivši specijalni tužilac koji je pisao optužnicu Milivoje Katnić u pritvoru (R.R./ATAImages)
„Dakle, pravda dolazi polako, kroz dug i mučan proces. Tek kad se sve pravosnažno i konačno okonča bićemo u prilici da razmatramo modalitete obeštećenja svih koji su bili žrtve ove montaže tadašnjeg režima. Do tada nam slijedi dalja borba, i uporno ukazivanje na sve aspekte ovog političkog procesa – i naravno čekamo da se konačno utvrdi odgovornost onih koji su ovu ujdurmu i maltretiranje osmislili i sproveli“, poručuje Jovanović.

Da neko mora da odgovara za ovaj montirani slučaj smatra i Danilović.

„Optuženi su nevini, ali oni koji su optužili izvjesno nisu. Očekujem da država, tužilaštvo prije svih, istraži ljude koji su sve to pokrenuli, koordinirali i vodili. Drago mi je i čestitam svima koji su dokazali nevinost, jer je to ona spora ali dostižna pravda. Moramo stvoriti državu u kojoj se tako nešto nikada više neće ponoviti“, poručuje Danilović.

Ipak, upozorava da za tako nešto treba mnogo snage, znanja i dobrih namjera.

„Nisam siguran da ih sada ima i da i nakon promjena nismo mnogo ranjivi kao zajednica. Promijeniti to i stvoriti pravnu, demokratsku državu bio bi veći uspjeh od svih političkih pobjeda do sada. Tek tada ćemo suštinski postati slobodna država i napredno društvo“, zaključuje Danilović.