Od ljudi kojima je uvreda jedina riječ u koju se uzdaju da bi postigli što bolji izborni rezultat ne treba očekivati ništa

Piše: Jovo Pejović 

Podgorica kao grad koji traje više od sedam vjekova treba da čuva uspomene na život i djela svojih najpoznatijih sinova i kćeri koji su rođeni u Podgorici i koji su obilježili vrijeme u kome su živjeli. Od Stefana Nemanje, velikog srpskog župana, Božidara Vukovića Podgoričanina, štampara i izdavača, vojvode Marka Miljanova, prvog gradonačelnika Podgorice, serdara Jola Piletića, grofa Ivana Vukotića, Mitropolita karlovačkog Sofronija Podgoričanina, Mitropolita Mardarija Uskokovića, istoričara dr Nikole Škerovića i dr Andrije Lainovića, vajara Rista Stijovića, slikara Uroša Toškovića, književnika Borislava Pekića, arhitekte Veliše Popovića, Neša Šćepovića najboljeg gradonačelnika, reditelja Jagoša Markovića do mnogih drugih zaslužnih ličnosti, koje su neke manje, a neke više zahvaljujući odnosu vlasti koje su se mijenjale zaboravljane, ostaje obaveza nove vlasti da kalendar obilježavanja značajnih datuma i ličnosti bude ustanovljen njima u čast i da ih vrate na mjesto koje im pripada – bilo da se radi o danima posvećenim njihovim djelima ili manifestaciijama upriličenim njima u čast.

Sudbinu velikog broja istaknutih ličnosti rođenih u Podgorici, dijele i najznačajniji događaji i prostori koji su neizostavni dio njene istorije. Duklja, Medun, Nemanjin grad i Sastavci su na marginama pažnje gradskih vlasti, kao i obelježavanje bitaka na Krusima i Fundini ili odnos prema u “Gorskom Vijencu” opjevanoj Kuli Radunovoj i junaštvu koje su Radun i žena mu Ljubica iskazali u odbrani svoga ognjišta. Kula i prostor oko nje su Bogom dati za pjesničke susrete i pozorišne predstave na otvorenom u ljetnjem periodu. Stiče se utisak da su predhodne vlasti isticanjem nekih ličnosti i događaja koje je Podgorica upamtila kao negativce, prkosili istoriji grada i stvarali prostor za nove podjele. Ovih dana se neki političari žele predstaviti kao vizionari neke nove Podgorice u kojoj će nakon izbora poteći med i maslo.

Za neke od njih bi naš narod rekao: „Iz vrane što ispane, teško soko postane“. Vizija razvoja svakog grada nije u glavama političara, već eksperata i ekspertskih timova, koji su nažalost u eri tajkunizacije i kriminalizacije društva i njihovoj sprezi sa političkim elitama potisnuli na margine stručnu javnost i u prvi plan isturili laike koji su u oblasti urbanizma, prostornog planiranja, izgradnje i razvoja Podgorice, kao pitanjima od kojih zavisi razvoj grada umjesto planova za razvoj donosili planove za jačanje mafije. Sve ono što je Podgorica imala i ima kao neprolazne vrijednosti u ovoj oblasti djelo su Veliše i Pavla Popovića, Vukote Tupe Vukotića, Milete Bojovića, Kane Radević, Andrije Markuša i mnogih drugih koji su postavljali temelje razvoja Podgorice i njenog imidža, a što je bahatošću i neznanjem laika iz vlasti devastirano, ali ne samo od vlasti već dijelom i onih nazovi urbanista i planera koji su pogazili pravila struke i bacili pod noge znanje i stručnost da bi dobili privilegovan položaj u vlasti i stekli status dvorskih urbanista zbog čega su im dodeljivani poslovi projektovanja i planiranja. Podgorica je zbog toga nepovratno izgubila šansu da se saniraju posledice urbanističkog haosa nastalog pod okriljem prošle vlasti. Svi oni koji misle da se ljubav prema gradu mjeri funkcijama i apanažama koje te funkcije nose sa sobom, na pogrešnom su putu.

Najveći doprinos razvoju Podgorice daju neki obični neprimijetni ljudi koji profesionalno i daleko od očiju javnosti obavljaju važne poslove bez kojih bi Podgorica bila u velikim problemima, a čijim se perjem kite političari. Ono što najmanje vredi u svakoj izbornoj kampanji je riječ. Naš narod bi rekao:“Čovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi njegova riječ“. Tamo gdje riječ ne slijedi djela, tu nema čovjeka. A nama je potreban prije svega čovjek na svakom mjestu gdje se donose važne odluke.

Od ljudi kojima je uvreda jedina riječ u koju se uzdaju da bi postigli što bolji izborni rezultat ne treba očekivati ništa, kao ni od onih koji se nalaze na izbornim listama, a kojima je kandidovanje bilo potrebno kao djetetu cucla da zaborave na nezadovoljstvo, jer njihova filozofija shvatanja politike se zasniva na halabuci i uvredama. Zato je obaveza svakog glasača da kroz izbor pravih ličnosti pokuša promijeniti društvo zlobe, bezosjećajnosti i materijalizma i ukažemo povjerenje i poštovanje onima koji će zaliti biljku da ne uvene, nahraniti psa lutalicu na ulici i zagrliti ljude koji su dali svome gradu sve što su imali, a da ni jedna vlast to nije vidjela niti znala cijeniti.