Od tragikomične aluzije na raspadanje svijeta van ljudske kontrole do pridjeva ,,kafkijanski“
Pridev kafkijanski, koji je nastao od imena praškog književnika Franca Kafke, postao je sinonim apsurda. U pitanju je pridjev koji u samo jednoj riječi opisuje vrlo kompleksan osećaj: onaj koji je karakterističan za iznenadno nastalu situaciju u kojoj uobičajeni načini razmišljanja i ponašanja nisu više djelotvorni.
Ne igrom slučaja, često se povezuje sa birokratskim sistemom: kada neki zakon djeluje kao da mu je jedina svrha da zakomplikuje život onome koji se sa tim zakonom suočava.
Riječ kafkijanski nastala je od imena genijalnog praškog pisca, autora značajnih djela kao što su Metamorfoza i Proces. Upravo su ovi njegovi romani, objavljeni početkom 20. vijeka, zaslužni za izjednačavanje pridjeva kafkijanski sa paradoksom, halucinacijom, apsurdom.
Metamorfoza je priča o Gregoru Samsi, mladiću koji je, zbog toga što se iz dana u dan transformiše u ogromnu bubu (Kafka je opisuje kao ogromnog, odvratnog insekta), ukaljao porodično ime i postao stranac u sopstvenoj kući. Radi se o tragikomičnoj aluziji na ljudski osjećaj nepripadnosti, krivice i otuđenosti.
Proces, sa druge strane, govori o mučnoj situaciji u kojoj se zatekao Jozef K., poštovani bankarski službenik, koji je iznenada i bez objašnjenja uhapšen i doveden pred sud u kojem treba da se brani od optužbe koja mu je nepoznata i o kojoj nema nikakvih informacija. Priča nam pruža parabolu o birokratiji koja je udata za ludost totalitarizma.
Zahvaljujući uspjehu koji su ova djela doživela, reč kafkijanski dobila je značenje koje je opstalo do današnjeg dana. Kako je napisao Frederik R. Karl, autor Kafkine biografije, ovaj pridjev se odnosi na situaciju u kojoj se zatičemo kada uđemo u nadrealan svijet u kojem sve tvoje šeme kontrole, svi tvoji planovi, čitav svijet u kojem si ustanovio svoje ponašanje, počinje da se raspada na komade, kada se suočiš sa silom koja ne priznaje svijet kakav ti percepiraš. I kada šta god preduzeo da bi je pobijedio očigledno nema nikakve svrhe.
Kada je Kafka izdao svoje romane, živio je u Pragu, u gradu u kojem se na poseban način osjećala dominacija Habzburške monarhije, koja je u to vrijeme bila pred padom, a čiji je birokratski sistem bio spor i neefikasan, emanacija neprocjenjive moći.
Mada je situacija sa birokratijom danas malo drugačija, pridjev kafkijanski opstaje kao sinonim za paradoks i apsurd koji su uvijek bili i koji će uvijek biti dio našeg svijeta.
Pročitajte još:
Biković: Nema razlike između srpskog i ruskog duha, oba su ugrožena duhom ovog vremena! (VIDEO)
Ne znam ko je autor ovog kratkog, a veoma efektnog teksta …
U svakom slučaju, tekst je vrlo inpirativan, skoro pa perfektan!
A i ovaj gore Kumirov komentar!
Dobro je da imamo obrazovane ljude i rodoljube.
Oni su nam jedina nada.
Kafkijanski je sinonim za bezizlaznost. Apsurd je eufemizam, za posledice koje slijede iz kafkijanskih procesa. Te i takve posledice su fatalne po slobodnu misao, dostojanstvo i tijelo covjeka.
Nadrealnost?!
To je probran termin, sa sopstvenim znacenjem, u odnosu na nasu zbilju. Mi zivimo u vremenu vukova, gdje se vrsi demonizacija dusa. Kad se pitanje nadrealnosti svede u knjizevne okvire, nas zivot u CG ce biti poezija.
Ne ne, apsurd i osjecanje bezizlaza su razlicita stanja svijesti. Apsurd je vrlo slozen filosofijski , ontoloski pojam, promisljan u svjetskoj knjizevnosti XX vijeka kao vjecito pitanje smisla zivota. Kako kaze Kafka:“ Moj zivot je oklijevanje pred rodjenje“ 🙂