Od vitezova iz kola, do masovnih ubica
1 min readPiše: Jovan Lakićević
Tekst koji upravo ispisujem sa osjećajem velike i gorke tuge zbog bratoubistva koje ne prestaje, mogao je da nosi naslov, recimo, „Cetinje pod sjenkom kletve prađedovske“.
Jutros se, sa popriličnom nostalgijom, sjećam stihova cetinjskog pjevača Božidara Ivaniševića: „Oj, Cetinje, ponos grade, tolko vjekova…“,
Na našu nacionalnu, svesrpsku žalost, negdašnje „SRPSKO POČIVALO“, Cetinje, ne pruža nam, odavno, mnogo razloga za ponos. Negdašnji simbol očuvanja vjere i slobode, pred naletom tuđina, u evropskim razmjerama, doživjelo je tužnu sudbinu. Dakle, od negdašnjeg srpskog simbola, sa Obilića poljanom i Medaljom Obilića, Cetinje je, već godinama induktor najnovije srbofobije, a, usput, i rusofobije!
Belvedere (Lijep pogled), uzvišenje nadomak Cetinja, koje je 13. jula 1941. godine bilo simbol masovnog otpora italijansko-njemačkoj okupaciji, postalo je, prije tri godine, simbol otpora Pravoslavlju koje je, uz pomoć Rusije, vjekovima održalo ime i postojanje Crne Gore.
Sjećate li se, braćo Crnogorci, da su nakon tog Poglavnikovog čina, Patrijarh Porfirije i Mitropolit Joanikije, zbog hirotonije Mitropolita, rizikujući živote, slećeli helikopterom na Obilića poljanu?
Možda je prilika da ovdje citiram stihove najumnijeg i najboljeg među nama, iz „Vijenca“:
„Sokolovi pet Martinovića,
Koje jedna prsa zadojiše,
A odnjiha jedna kolijevka…
I viteže Borilović Vuče,
Koji prvi udriste na Turke
Ko umije vama splesti vjence?
Spomenik je vašega junaštva
Gora Crna i njena svoboda!“
Namjerno sam preskočio stih: „Dva Novaka s barjaktarom Pimom“, jer on u ovoj prilici uopšte nije važan. Spomenuo sam Martinoviće i Borilović Vuka.
Jeste li zapazili, dragi moji zemljaci, da se, baš tako, zvao i masovni ubica od prije dvije i po godine, koji je pobio deset Cetinjana? Nije nemoguće, da se i ovaj današnji masovni ubica, nosi ime jednog od pet Martinovića!
Kao neko ko se trudio da u toku svog zemnog života upozna, ne samo svoju srpsku istoriju, nego i praistoriju, veoma bi me zanimala socio-psihološka analiza, kako su od vitezova koji se pjevaju u crnogorskom kolu, od prije 320 godina, postali – masovne ubice.
U nedostatku takve analize, sklon sam novinarskoj improvizaciji o tome kako je došlo do strmoglavog sunovrata nekad epskog Cetinja. On se može naslutiti u ponašanju crnogorskog suverena, nagoviještenog, donekle, u „Zelenoj čoji montenegra“. Dijelio je titule serdara i vojvoda, kao na buvljaku, svima koji su bili spremni da mu pruže (finansijsku) pomoć u učestalim partijama pokera.
No, da te napomene ostavimo po strani. Mislim da je tzv Božićna pobuna ( a ne ustanak) početkom 1919. nakon Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Srbiji, kada su i Srbija i Crna Gora žrtvovali, praktično, sopstvenu državnost, odnosno svoje kraljevine zarad stvaranja države SHS, kasnije Jugoslavije, bila početak patriotskog, antisrpskog sunovrata Cetinja.Tada su Jovan Plamenac, predsjednik Nikoline vlade u egzilu sa italijanskim parama u bisagama, i Krsto Popović ( po zakletvi vjeran kralju Nikoli) napravili Božćnu pobunu u kojoj je izginunulo više stotina cetinjske mladeži ( broj nikad nije utvrđen!) sa jedne i druge strane.
Logor crnogorskih „zelenaša“ u italijanskoj Gajeti, u kome je bilo oko pet hiljada članova porodica ponajviše iz Cetinja i gdje je rođen osvjedočeni srbomrzac Jovo Kapičić, Lekin najbliži saradnik, odlukom regenta Aleksandra je rasforiran, a logoraši su amnestirani nakon formiranja zajedničke države SHS (1924.g.).
Jovo Kapičić u srpskoj javnosti ostaće upamćen po dvije stvari. Prva je, ustupanje svoje vjerenice Davorjanke Paunović njegovom šefu Brozu. I druga, koju smo mogli čuti neposredno prije njegove smrti, upućene sa jedne TV Beograđanima: „Malo smo vas pobili 45.“
U nedoumici sam da li je već spomenuti Jovo, ili proslavljeni Peko, rekao, nakon oslobođenja, da bi Cetinje trebalo ograditi bodljikavom žicom pa – zapaliti !
Ko god je to od njih dvojice rekao, pretpostavljam da je mislio na onih 1.200 novorođenčadi, u toku četvorogodišnje okupacije, bez očinstva.
Sve mi se čini da upravo njihovi potomci u svakoj pogodnoj prilici, skandiraju: „E viva, e viva Montenegro“!
Kada sam , prije nekoliko godina, skrenuo pažnju na ovom Portalu na razne „cetinjske bune“, i kako se aktuelne parole izgovaraju na „maternjem jeziku“, jedan od pratilaca je upozorio da nije riječ o maternjem, već o „očinskom jeziku“!
I nije uopšte čudno što je upravo na Cetinju u julu 41. Sekulina CG proglašena protektoratom Italije, nakon čega je, kao odgovor ovom izdajničkom činu, buknuo svenarodni ustanak.
Zanimljivo je, takođe, da je grad Cetinje, sedamdesetih godina minulog vijeka dobio orden Narodnog heroja, mada, u vrijeme četvorogodišnje okupacije u njemu nije bilo baš nijednog herojskog čina ili podviga! U to vrijeme moglo se čuti u čaršiji: „ A zašto i ne bi, ako je isti orden dobio i Zagreb kao ozloglašena ustaška tvrđava!
Ne bih da se upuštam u nagađana o povodu strašnog , najnovijeg cetinjskog masovnog zločina. Ali, šta da se radi kad prava informacija nedozvoljivo kasni. Sve mi se čini da je rasprava u kafani, polemika i tuča, koje su prethodile masovnoj likvidaciji državljana Crne Gore, imala, nažalost, ideološke predznake.
Crnogorskoj javnosti nije nepoznato da su još od vremena Vladike Danila, odnosno istrage poturica, badnjake na Cetinju prvi nalagali upravo Martinovići i Borilovići. Kao i da se poslednjih decenija, nakon najnovijeg planskog „raskola“ nalažu dva badnjaka. Oko jedne vatre se okupljaju vjernici SPC, a oko druge Miraševi i Poglavnikovi „vjernici“ Položajnici su, u oba slučaja, bili predstavnici spomenutih bratstava.
S obzirom na raskol i u Miraševoj „crkvi“, realno je postojala mogućnost loženja i trećeg badnjaka na Cetinju. I nije, uopšte, isključena mogućnost da se među rođacima upravo o tome vodila kafanska rasprava… U izostanku prave informacije o „okidaču“ masovnog ubistva, preostala su nam da ponovim još jednom, , nažalost, – nagađanja.
Uviđajući svu besmislenost takvih podjela, kao i mogućnost neželjenih incidenata, mislim da je Crnogorsko-primorska Mitropolija donijela razumnu odluku, još prije ovog masovnog ubistva, da se ove godine badnjak ne loži ispred Mitropolije.
I, koliko mi je ovo jasno, baš mi nije jasno zašto se danima prećutkuje, da ne kažem prikriva psihološko-politički profil masovnog ubice. Slutio sam kome taboru pripada. Ispostavilo se da je riječ o osobi koja spada u sledbenike Montenegrinima dragog ustaše Tompsona, kakvih u „prijestolnici“, vidjeli smo, ima podosta!
Najzad i opet mimo novinarskih pravila kojima sam, davnih dana, u „Politici“ učio svoje mlađe kolege, reći ću zbog čega sam se upustio u pisanje ovog malo podužeg teksta.
Riječ je o testamentarnim zakletvama i kletvama dvojice srpskih svetitelja sa Cetinja, Petra Prvog i Petra Drugog, koje Cetinjani nijesu ispoštovali!
Prva je upozoravajuća kletva sv Petra Cetinjskog, izdiktirana tri danas prije upokojenja, sekretaru Milakoviću: „ Ko pokuša da nas odvoji od jednorodne i jednovjerne ruske braće, prokleto mu pleme i sjeme, proklet bio tri puta i tri hiljade puta, od njega živo meso otpadalo…“.
Mitropolit Amfilohije, moj brat i duhovnik, ne znam zbog čega, preskakao je u besjedama nakon liturgije, ovaj prvi dio rečenicu „prokleto mu pleme i sjeme“, jer sam mu, upravo ja, poklonio knjižicu „Testamenti crnogorski vladika“ jedne prilike u našoj Morači. Rekao sam mu to u njegovom kabinetu u Mitropoliji, ali je on imao neke svoje razloge.
Druga je – Njegoševo prokletstvo, upućeno braći Crnogorcima, ako ga ne sahrane u kapeli na
Lovćenu, koju je on za života podigao. „Ako me ne sahranite u kapeli prokleti bili…“
Tada su ga Crnogorci sahranili u kapeli. Ali, Kapela je srušena, po Brozovpom naređenju prije pedeset i više godina, a njegoševa grobnica je ostala u Mauzoleju, katoličkom, faraonskom samaru, bez krsta! Njegošev grob nije u Kapeli, da ponovim, već više od pedeset godina! I niko to ne dovodi u vezu sa Njegoševim prokletstvom, upućenom crnogorcima, ali prije svega Cetinjanima.
Za vjernike SPC u koje i sam spadam, postavio bih pitanje: čiji je danas Lovćen? Srpski očigledno nije. Bez obzira na to što je Lovćen, sa kapelom, decenijama bio u grbu Crne Gore.
„Akademik“ J. Brković i Cetinjanin Ranjo, orgaganizovali su svojevremeno straže, kako se kapela sa Ivanovih korita ne bi, slučajno, vratila na Lovćen!
I, gdje je tu danas Crna Gora? Očigledno – nigdje.
A što se tiče zakletvi i kletvi, Svetog Petra i Petra Drugog, Njegoša, one se prije svega, tiču Cetinjana.
Ni jednu ni drugu nijesu ispoštovali!
Da li je iko od njih pomislio da je ovo što se dešava na Cetinju i sa Cetinjem posledica kletvi cetinjskih i crnogorskih svetih vladika i čelnika u svom vremenu?
Potpun tekst. Nema se šta dodati ni oduzeti. Prikazan je put od slavnih srpskih vitezova i boraca za srpsko oslobođenje i ujedinjenje do onih koji čekaju da se uhvate u „bratsko“ kolo sa ustašama, šuckorima, balistima i ostalim srpskim dušmanima. Samo, začuđujuća je naivnost koja je prisutna. Ni Hrvati ni Muslimani (Bošnjaci) ni Albanci ih neće iskreno prihvatiti, jer niko ne voli izdajnike ni otpadnike. Tek njihovi sinovi ili možda unuci će biti prihvaćeni. A dotle sledi dokazivanje. Po starom pravilu: „Poturica gori od Turčina“. Dok ruke ne budu krvave bar do lakata.
Pmk.c tebe čini se istina boli, pa bi da je i dalje skrivaš pod lincul. Zbog našega ćutanja od 1945 pa do danas dešavaju nam se sve ove nesreće na Cetinje, iskazivanje fašizma i ustaštva, mržnje prema svima koji nijesu kao mi, i na kraju se to neminovno završava sa masovnim ubistvima.
Odlična analiza, činjenicama potkrepljena, kada je CT u pitanju. Istina je takva kakva je pa makar bila i neprijatna u slučaju ovog grada. Oni koji misle da je bolje ćutati i gurati pod tepih sve što ne odgovara drugoj strani, mogu samo naglasiti da zbog takvih stavova se sve ovo i dešava!
Čemu vode ovi tekstovi.
Samo daljim podjelama.
Što je problem da se zna istina, Misliš li da komunjare nijesu iskoristile događaje iz rata, i tek tako dale gradu zvanje heroj. 1974. godine podignu mauzolej, 75 gradu koji to ničim nije zaslužio dadu zvanje heroja, a nije dat Podgorici koja je najviše puta bombardovani evropski grad u Drugom svjetskom ratu.
Istini za koju nes da znas
Eto vi znate