Odakle Vam, Darko, ideja da književnost uopšte mora da upozori čovjeka na ono što će ga u njoj sresti?

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Sjećam se kako sam nekada, u razgovoru sa jednim sada već prijateljem pred licem Božijim, spomenuo da bih na pojedine knjige, ali i pisce, lijepio naznake: „Crnjanskog u proljeće i na jesen ne čitati.“, recimo.

„Pekić – upozorenje: ne zanosite se da ćete „Zlatno runo“ okončati prije penzije“. „Prust – zabranjeno emotivno sugestibilnim i obavezno za sentimentano vaspitanje moderniste“. „Dostojevski: očekujte blagi osjećaj konfuzije. „Paskal – ako ne osjećate prognanost u univerzumu, pročitajte ponovo“.

Milan se nasmijao na samu ideju: a odakle Vam (tada smo se još persirali), Darko, ideja da književnost uopšte mora da upozori čovjeka na ono što će ga u njoj sresti?
Zaista: ne mora. Mi se raspinjemo na svakoj stranici velike književnosti – zato je ona velika uvijek hristočežnjiva, a ona hristočežnjiva, makar nesvjesno takva – velika je. U svijetu narkotične i opsesivne potrebe da se osjećanjima upravlja ne osvajanjem απάθεια-e stalnim prolaskom kroz πάθος već raznim management-ima (anger management, crisis management, vjerovatno u ovom trenutku neko osmišljava i tragedy management), vjerovatno da ne postoji ništa logičnije od kulture poništavanja. Njena površinska brutalnost koja se tiče nepoćudnih ličnosti samo je ekcem na tijelu kulture poželjne bezosjećajnosti. Svijet u kome nijedna knjiga, ni lice, ni susret, ni događaj, neće više boljeti, neće nas potresti – osim ako to nije predviđeno i kontrolisano.
„Pa šta biste, Darko, i da napišete tako nešto na svojim knjigama? Ne biste čitali Crnjanskog na proleće ili na jesen?“
„Ne, dragi profesore. Znate moj srpski karakter. Vjerovatno bih ga upravo tada čitao.“

Kada se otvaraju pore duše i trepere logosi bića, zapretena ljubav Božija, krstolika, u svemu čega se dotakneš.