Odbrana Pjesnika

Piše: Bogić Bulatović

Kao što je poznatom književnom djelu suvišno stavljati znake navoda, ili remek – djelu pominjati puno ime, dovoljno je reći Ćuprija, tako je sasvim suvišno u jednom svedenom pismu imenovati punim imenom i prezimenom jednog Pjesnika!

No, pošto smo stanovnici vremena u kojem se nedorečenost ne smije smatrati manirom, pošto je svijet pun gada puzećega, lišenoga dobrih namjera kojima bi, ne daj Bože, popunio rečenu nedorečenost, ipak moramo reći ime Pjesnika sa kojim je ovaj tekst skopčan: Matija Vukov Bećković!

Ovo se trpjelo od zla gorega, ali pošto od ovoga ne može gore ni očajnije, mi nemamo više vremena da se borimo sa tim žlicama, tim zarđalim žličicama kojima nam pomjeraju nutrinu i slabine dube ne bi li nam u njih udjenuli šaku soli, šaku soli da što dublje zaboli! Mi se bavimo najkrupnijim zločinom koji nečovjek može da počini! Ne zločinom protiv čovječnosti, već zločinom protiv Svetinje!!! Iako zločine po suštini, zločine po ništavilu ne možemo komparirati niti gradacijski ređati, možemo po njihovim posljedicama!!! Ovaj protiv Svetinje Crkve je najveći, najdublji, najbrutalniji!!! Spram njega je i Odgovor!

Da se ne zaboravi! Da se podsjetimo jednog koji je zločin protiv Svetinje Čovjeka, Svetinje Pjesništva!

Kada je sve već samo priča i pričina priča, kada je već sve samo rekla-kazala i kada je takav odnos „elite“ prema egzaktnome postao standard naučni, školski, prosvjetni, politički, novinarski…opštedruštveni, onda oni koji su kreatori te pričine stvarnosti , koga jedino mogu da se boje?! Da se boje Boga jedinoga?! Naravno da ne! Oni se boje samo onoga koji tako suvereno vlada Riječju, Pjevanjem i Pripovijedanjem. Oni se, naravno, pogađate, boje samo Pjesnika! Zato mu je i zabranjen ulazak u tu njinu pričinu priču! Da je slučajno ne raskupusa, da je ne rasklasa, da je ne ofulindra, da je bludnicu ne otjera gdje joj je mjesto. Prije će se otvoriti granice za transkontinentalne smrtonosne viruse, nego za Pjesnika.

On je onaj kojeg protjeruju iz kolijevke u mjesto rođenja, pa iz mjesta rođenja u kolijevku! Onaj Mudrac od čijeg su se proroštva uzaludno branili i u očevini i u postojbini. Onaj čije su Riječi danima očekivali, a noćima kriomice osluškivali, da bi zorom, u dnevnim novinama i vijestima ekskluzivno oglašavali Njegovu „nebitnost“, „minornost“, „malenkost“ i „ispodprosječnost“! Taj Pjesnik je vjerovatno najcitiraniji „netalenat“, „nebitnik“ i „nemoćnik“ zbog kojeg treba pokrenuti sva mlohava ministarstva odbrane, nepravde i prosvjetne samoukosti kao da će kakav krak zloćudne komete preći preko naših glava, ukoliko On stupi nogom na groblje svojih praotaca.

Biće ipak da stvari stoje malo drugačije. Izgleda da je riječ o jednom od najznačajnijih „bitnika“ i da je taj bitnik nadišao vrijednost, značaj i domete jednog književnog i kulturnog pokreta, da je njegov najznačajniji predstavnik, da je nosilac jedne epohe, njen stožer! Ispred Njegovih bina, tribine su uvijek tijesne, ali najviše je Njegovih obožavalaca izvan teatra.

Oni nikada, navodno, nijesu kročili tamo gdje je On ispijao kukutu, ali bolje znaju od samih svjedoka šta se zbilja, uistinu dešavalo! Oni su svoje uši i oči kao stikere lijepili po zidovima i plafonima hala i trgova gdje je Pjevao, a za to vrijeme, kao alibi, sadili su luk. Njino ignorisanje je kao kada bi ignorisali zasluge Vazduha, Vode i Vatre! Da Njega nema, oni ne bi znali šta hoće, a šta neće! Oni se rađaju i egzistiraju, antiegzistiraju samo u mržnji prema Njemu i u pokušaju nipodaštavanja Njega. Njihovo vjrujem i jesam je simvol Velikog inkvizitora: „Samo si nam još ti falio!“

Najvoljeniji i najčitaniji, najslušaniji i, najugledniji i najizgledniji srpski Pjesnik, dočekao je da vidi  plakat autonomaša, autonomaša u kolijevci i u otadžbini, sa porukom da ide kući!Pa gdje je ta Njegova kuća? Ni tamo, ni ovamo!Kada bi se pitale „elite“, vjerovatno bi završio kao i Njegov Otac! Srećom, ovog puta se pita Jezik i Narod! Pjesnik obitava u Jeziku i Narodu! To je Njegova Kuća! Ko poželi da Riječi odvoji od Suštine, zaiskaće glavu Pjesnika!

Ali imamo za dželate i jednu utješnu vijest. Za one koji oduzimaju tuđi život, ali grčevito čuvaju svoj. Koji primitivno i imbecilno računaju da će oduzimanjem tuđih, umnožiti svoj: ne bojte se!!! Otvorite svoje jadne granice! Granice svoga smrada! Otvorite ako smijete od svojih susjeda sa istoka i sa zapada kojima ne smeta živinarski smrad vaše životinjske farme. Pjesnik vam više nikada neće doći! On nastavlja da traži Očev grob koji ste vi sakrili. On nastavlja da traga i možda skita. I ta potraga je Njegov, ako ćemo pravo, jedini grijeh. A ja pečalim, ja ću vazda žaliti nad Uzvišenom sudbom Antigone!

Ko ste vi onda i zapravo? Ne znam ko ste, ali igre vaše znadem. Vaše afinitete i vaše apetite. Recimo, vi nikada niste siti igre skrivanja grobova. Vampiri su za vas gospoda! Vampiri uklone ploču i završe posao. A vi, vi, prvo, sa posvešćenošću stvaraoca, sa znojem strašnog neimara, vi prvo razgradite humku, razložite je do tančina, pa onda uzmete kosti i ko psi lutalice, pazite, ne ko psi poznate pasmine koji su nekada živjeli u nekoj kući sa nekim ljudima, sa nekim psećim obzirima i nekom psećom humanošću i kulturom, počnete da raznosite kosti. Gdje butnu, gdje rebro, gdje prst, gdje lobanju….A onda, iz prikrajka, oblizujući se keserite i naslađujete Djetetovom zovu da pronađe Roditelja!!! Ko ste vi? Šta ste vi? Pa još priče lajavice doturate o lažnim dželatima i krivim krivicama. Ko ste vi?!

Sve što se pjesniku oduzme, uskrati u zbilji, odnosno u ovoj nakaradnoj uobrazilji, daruje mu se stostruko u Poeziji! Tako tirjani vazda gube bitku sa Ljepotom, tako su oni vazda u zaostatku i žrtvi vazda gledaju u leđa. Nisu oni mučenici toliko podmukli, koliko su nemoćni pred Bitnikom! Oni bi možda pucali i u čelo, junački,samo da je zločin brz i izdržljiv koliko Poezija! No, zalazimo u metafiziku koju baš ne shvataju oni koji će ovu dekonstrukciju jednog zločina protiv Svetinje Pjesnika čitati, čitati sigurno, ali kriomice!