Ode Starac licem k Svetom Petru Cetinjskom…

Piše: Darko R. Đogo

Porađao nas je sve, pokoljenjima, decenijama. Predavao nam je Uvod u bogoslovlje i Eklisiologiju na prvoj godini studija. Katihetiku na četvrtoj. Dolazio bi, ponekad noću, kasno, a mi smo ga čekali da uzmemo blagoslov i čujemo ono đedovsko „blago meni, blago meni“. Ponekad bi tada, tek po dolasku, u ma koje doba dana i noći, držao dugu besjedu koja bi nam bila i predavanje i ispit. Ili ispit koji bi nam bio i predavanje i ispit. Njega gledajući vidjeli smo autentičnog čovjeka. Ko zna, da je sreo Amfilohija, možda bi Dositej shvatio da i danas ima pustinjskih Otaca u gradovima?

Spremali smo ispit kod njega dugo: tražio je na prvoj godini da se pročita bar 30 knjiga iz dva njegova predmeta, knjiga po svemu različitih. Mi smo ih čitali, koliko privučeni knjigama, toliko ophrvani stidom da njemu ne izađemo na oči sa lažju. Plijenio je autentičnošću. Kada sam, kao i svi studenti bogoslovlja u ona vremena poželio da i sam postanem Pajsije, Porfirije ili Amfilohije, smislio sam u sebi plan. Najprije ću odgovarati „Uvod u bogoslovlje“. Zatim ću, kada se okonča ispit, sačekati Starca i reći ću mu: „Starče, ja bih pošao sa Vama na Cetinje. Ali imam samo jedan uslov: hoću da budem Vaš učenik. Hoću da vam čistim cipele i perem košulju, ali da se nikada ne odvajam od svoga Starca.“ Položio sam ispit. I na kraju njega, kaže prozorljivi Starac: „Blago meni: nikada nemoj da se vezuješ za ljude. To ti je danas veliki problem: ljudi se vežu za Amfilohija ili Atanasija, a ne za Hrista. A moje i vaše je da ljude dovedemo Hristu, a ne da ih držimo uza se. Otići ću i ja. Evo, sada treba da letim za Ameriku – Bog zna hoću li se vratiti. Pa: ko se veže za Hrista, preživjeće Amfilohija. Tako, blago meni…“ Ostao sam. I danas otkrivam nikada otkrivenu tajnu granice gdje i koliko se vezujemo za Pavla i Amfilohija kao za Hrista, a gdje za Hrista. U neotkrivenoj tajni i užasnoj praznini, osjećam da mi i dalje treba Đedova ruka da bih se prihvatio Spasove, zatiče me zlovijest da je otišao Starac starcima.

Nije mu bilo lako. Nismo ga razumijevali. Morao je da se nosi sa silama nemjerljivim. Da se nosi sa onom ludačkom ambivaletnošću Crne Gore u kojoj se čojstvuje i junači, u zbilji i još više u priči, u istoriji, a još više u ličnim samoprojekcijama. Nije mu bilo lako i mnogi smo se o njega ogriješili, kada se trudio da pridobije i one odavno svojom i tuđom voljom od Crkve dušom udaljene. Kao Moračaninu, nametao mu se i etos mudrosti, taktičnosti, ali bio je odveć dobar da bi prozreo ono najgore u ljudima. Zapravo: Starac je uvijek i jedino griješio iz dobrote, iz nesposbnosti da prepozna ad u čovjeku jer su mu oči bile na Jagnjetu u kome je spas.

Njegov bogoslovski doprinos je nemjerljiv i na pisanom planu. Uz Vladiku Atanasija bio je posljednji bogoslovski polimat, neko ko je zaista mogao kompetentno da predaje i biblistiku i patristiku i sistematiku i crkvenu istoriju. Pisao je relativno mnogo i uvijek dobro: sa onom rječitošću sa kojom srpski jezik odzvanja u moračkim brdima.

Volio je svoj srpski narod. Volio na ponekad oštar i zabrinut način, volio tako da u njegovom prisustvu nikome nije bilo tijesno. Nosio je breme užasne mržnje: zbog onoga što je učinio, prekrstivši uzduž i poprijeko Crnu Goru svojim pomenima i litijama. Demoni u kamenu i ljudima sakriveni nisu mu nikada davali mira. Za svaku riječ izrečenu da pomiri, bio je kriv i svojima i bivšim svojima. Nosio je i to breme starački. Kako je vrijeme prolazilo, u njemu se sve više rađao Đed svih nas. Onaj čovjek koga možeš samo da voliš. Kosovski zavijet je za njega bio svakodnevica. Kosovo: kosti Srba čije je lobanje sastavljao i služio pomen na razvalinama Svetinje.

Dočekao je slobodu. Dočekao je da vidi čudo Hristovo: da može Gospod i od kamena i iz kamena narod načiniti sebi, ako onaj stari, spominjući oca Avrama, napusti Avramove puteve Žrtvi. Volio nas je. Jednom smo se nevjerovatno dramatično sukobili: želio je Starac da ga poslušam, u vrijeme dok sam i sam nosio poslušanje nepripadanja sebi samome već Zajednici Fakulteta. Nisam to mogao ispuniti, bez štete po dušu. Starac je povisio glas, a moja mladost i gordost nisu ostali dužni. I dok smo se to veče rastali u ljutnji (a ja i u suzama), sjutra je trebalo da se ponovo vidimo. Prišao sam mu, tog jutra, zbunjen i maglovit. Uzeo blagoslov. Pogledao me svojim dubokim očima i nasmijao se: „Dobar si, oče, imaš srce!“ I pomilovao onako kako samo Đed miluje svoju djecu.

Otišao je Starac licem k Svetome Petru Cetinjskome licem Spasu svome. Osjećao je bol svijeta, dobrotu čovjeka, tananost duše, ljepotu viđenja lica Drugoga. Nama ostavio da odgonetamo tajnu. Tada je otišao sa ispita, ostavivši me zamišljenog: kako se vezati za Hrista kada ode Amfilohije? Moraću da saznam.

Sjeti se i tamo, đede, đaka svojih. Nama si ovdje oduvijek u molitvi, na diskosu, gdje smo sabrani svi.

Izvor: teologija.net