Odgovor Želidragu Nikčeviću: Srpskom narodu ne treba vođa nego sloboda i pravda

Piše: Goran Danilović, predsjednik Ujedinjene Crne Gore

Umije Želidrag Nikčević mnogo bolje od uratka kojim je danas pokušao naciljati Ujedinjenu Crnu Goru. Lukavstvo u življenju i pisanju nikada nije bilo vrlina – uglavnom, oduvijek je nedostatak hrabrosti, mada i od takvog zanata može pristojno da se živi i preživi.

Žao mi je, međutim, što se Nikčević, i to na nivou zagonetanja, bavi političkom mistikom želeći, očigledno, makar nešto da kaže i oduži se onima koji su za njega zaista učinili mnogo više nego je on za njih ikad.

Niti je Ujedinjena „iskreno i širokogrudo investirala“ u Milatovića niti smo zaslužni za njegovih skoro 30% u prvom krugu. Mi, dakle, izvjesno nismo ali neko jeste! Ko? Možda jednog dana Želidrag Nikčević o tome napiše bez prenemaganja.

Da nije lukavstva u Nikčevićevom pamfletu i da je pustio na volju svojoj nesumnjivoj snazi analizovanja dobili bismo poučan i jasan odgovor. Ovako, spustio je na volju analizi od koje se umjesto prsa junačkijeh prije nadima debelo crijevo.

Gospodin Nikčević zna, jer zna i mnogo važnije stvari, da je od brojem male Ujedinjene Crne Gore, mnogo veći problem njegov matični izborni štab i politika kampanje koju je neko i odnekud isporučio njegovom predsjedničkom kandidatu. U toj činjenici nema naše zasluge niti ima krivice.

Svoj „višak glasova“ nismo usmjeravali nikome niti se od malo može odvajati mnogo, ne makar u politici. Ipak, u životu takva vrsta davanja je najskuplja i najljepša, a Nikčević to zna kao što znaju svi misleći Srbi širom Vaseljene.

Tuđa ruka svrab ne češe kaže narod, a izvjesnije od toga je da su se „tuđom kampanjom pomirenja sa nepomirljivom antisrpskom politikom“ Srbi mogli samo rastjerati. Po ko zna koji put u istoriji srpski narod se uplašio više od mira i mirenja nego od progona i stradanja, ali ne iz nedoraslosti i predrasuda nego prosuđujući da bi „mirenje“ sa onima koji to ne zaslužuju mogla biti preskupa istorijska avantura.

Svakome Srbinu je jasno da za ovako postavljanje stvari nema krivice Ujedinjene Crne Gore. Krivice nema ali političke štete ima. Ipak, neka je prosto i svaka nam šteta takva bila.

Sve je to jasno i Nikčeviću koji je spustio analizi na „najdonju“ volju.

Ipak, možemo biti ponosni, i Nikčević i nas 1,4 %, što predstavljamo narod, neko sa manje, a neko sa više uspjeha, koji ne živi i ne bira čoporativno.

Srpskom narodu ne treba vođa nego sloboda i pravda.

Na kraju, meni i nama, ne preostaje ništa drugo nego da skinemo crnogorsku kapu sa četiri ocila pred svojim narodom koji će 2. aprila glasajući prije svega za sebe, za Jakova Milatovića, i protiv vlastitog poniženja, skinuti sa trona zlo koje nam je obećavalo „Oluju“ i traktorijadu.

Kapu dolje, na trenutak, a onda i kapu i glavu gore zauvijek.

Pročitajte JOŠ:

Kapa dolje