Odoše dva Vukića

Piše: Bećir Vuković

Izgleda, sudbina pravih istoričara u Crnoj Gori jeste da se apsolutno ne slažu sa očevima. Naročito sudbina onih istoričara koji nisu obukli kostime crnogorske akademije.

Povrh svega sudbina srpskih istoričara, koji imaju odgovore jasne, istinite i reske, na sve ovovremene falsifikate i sve lažne pretke.

Ista sudbima davno se zakosila, i uzela je maha, tako da su već rijetki postojani koji kose iskonskim sjenokosima predačkim. Prokazani, umorni, ostali su na horizontu pjesnici, istoričari, političari. Jedan od njih bijaše i istoričar Peđa Vukić.

Prije njega ode još jedan – Vukić Ilinčić. Eto, što jednome bijaše ime, drugome bijaše prezime. Mogli su i jedan pokraj drugog počivati.

Vukić Ilinčić čuvaše Medun, i spašavaše  od svakodnevnih pohara, drugi, Peđa Vukić, zanoći vječnu noć pod Ostroškom gredom. Na rastanku sa svijetom, sve su riječi bile suvišne, osim kratkih pozdrava nad odrima – Vjerovali smo Vam!

Mi, koji ostadosmo poput sužanja na drugoj obali zla, da živimo u 21. vijeku, a još nijesmo skinuli omču s vrata 20. vijeka. Zato i prolazimo kroz istorijsku i moralnu golgotu, baš kakvu su prošli dvojica Vukića, srpskih istoričara.

Peđa Vukić se bavio našom istorijom surovom i strašnom, tako da nije imao potrebe za dodatnom intervencijom. Uđe u Državi Arhiv, ili Arhiv Cetinjskog manastira, i na svjetlost dana iznese – dokument.

Moderno vrijeme podrazumijeva da je informacija moćnija od znanja. To ludilo obujmilo je svijet. Znanje treba iskopati, kao što ga je istoričar Peđa Vukić iskopavao iz Arhiva. Sa tašnom pod pazuhom, uvijek na putu Cetinjski manastir – Arhiv.

Istorija Crne Gore je za izučavanje, a ne za igranje. Ne da se lako postaviti na bilo kakvu scenu (političku ili umjetničku), nije to obični dramatski tekst. Baš poput „Gorskog vijenca“ ili Markovih „Primjera“, teško ih je adaptirati. Ni čitati nije lakše. Tako je to i svagda sa nečim velikim. Istorija obučena u poetsko ruho, često doživi drukčije čitanje, a na sceni preci postanu lude.

Kuda ide pojedinac, ili država svejedno, i ko su i šta su, i ko će biti, šta će sve  postati, u kakvo se grdilo prometnuti, kad falsifikuje svoju Krštenicu. Takvo, bezlično, bez ‘isprava’ – ima riječ.

Nije ta istorija pisana zmajevima i grifonima, već riječju koja svjedoči da se na Cetinju potpisivalo Svjedočanstvo ćirilicom, da se učio srpski jezik, i slavio sveti Sava.

Ali, da se na Dvoru, na terasama vijorilo i podosta prljavog rublja rodoljublja.

Da li je moguće da u virtualnom svijetu uopšte postoji takav čovek kao što bijaše Predrag Peđa Vukić. U takvom ‘virtualisu’ odjekuju bubnjevi po cuckim glavicama, a Peđa, uz onu vremešnu opomenu – kako vam drago – sa kesom punom dokumenata, ispod  lipa usporeno, ide u svoju sobicu da ispravi mnogu istorijsku laž. Pa, iako ga iz pseće ladovine opsuje neki bilder okrugloglavi, istetovirani, ošišani na nulu, Peđa samo reče – ja ti sve opraštam.

Nijeste mogli sresti čoveka koji je tako dubinski, iznuta, poznavao cetinjski mentalitet. Kameni zidovi Cetinje ne čine. Cetinje ne čini kamenje.

U kakvom društvu je živio Peđa Vukić, kad je svako zlostavljanje po Cetinju, bilo legitimno, samo zato što je Srbin. Znao je da se tamo nema gdje kopati, zato se nije ni kopao.

Sve dok postoje takvi ljudi među nama, ima nade. Ljudi, koji nemaju čega da se stide.