Održana Svetosavska akademija u Pivi, prof. dr Krcunović: Sveti Sava – buntovnik sa Hristovim razlogom

Svetosavska akademija koja je sinoć održana u Plužinama svojom svečarskom atmosferom i bogatim kulturno-umjetničkim programom zasijenila bi i mnogo veće urbane sredine od ovog malog mjesta na obali pivskog jezera.

Za odlično osmišljenu organizaciju Svetosavske akademije pobrinuli su Parohija pivska i Centar za kulturu u Plužinama. Brojnoj publici u sali ozarenoj dečijim licima i osmesima pozdravnom reči obratio se Miško Mićanović, direktor Centra za kulturu u Plužinama, dok je voditelj programa bio novinar Željko Vuksanović. Svetosavsku besedu je održao prof. dr Dušan Krcunović, dok su u kulturno-umetničkom delu svečanosti briljirali članovi Bratstva pravoslavne omladine “Sveti patrijarh srpski Makarije” i učenici veronauke pri parohiji pivskoj koje vešto vodi pivski paroh otac Luka Cicmil.

Uz oca Luku, muzičku pratnju i solističke melodije izvodio je na fruli široj publici već poznati Radovan Suknović. Uz strune gusala pjevali su iskusni narodni guslar Goran Vuković i daroviti osnovac Danilo Boživić.

U završnici programa publika je čula dirljive stihove pjesama posvećenih Dolima i Kosovu iz pera pjesnika Ranka Mićanovića. U manifestaciji je učestvovao i predsjednik Opštine Plužine, Slobodan Delić.

Na samom kraju svetosavski slavski kolač je osveštao arhimandrit Stefan, uz sasluženje igumana manastira piva oca Jeftimija, bogoslužbeno milozvučno pojanje oca Luke i monahinja iz Dola. Jednom rječju, bila je to prelijepa priredba koja potvrđuje snagu tradicije Svetosavlja u Pivi i, što je još vrednije, njegovu perspektivu u djeci koja su svojim glasovima ispunila srca svih koji su imali privilegiju da na Dan Svetog Save budu u Plužinama.

Besjeda prof. dr Dušana Krcunovića

Sveti Sava – buntovnik sa Hristovim razlogom

Kao tvorac srpske crkvene nezavisnosti čiji su brojni hramovi postali rasadnici naše prosvjetne i nacionalne kulture, Sveti Sava je uspostavio i prvi obrazovni sistem u srednjovjekovnoj srpskoj državi. Tom obrazovnom i duhovno-prosvjetnom sistemu pripada i najstarija crkva u Pivi koja je posvećena upravo Svetom Savi. Takođe i freska Svetog Save u Pivskom manastiru koja zrači vaspitnim autoritetom preblagog učitelja čije prodorne plave oči ne prestaju da usađuju u ljudska srca i dušu vjeru u Boga i moralne vrline. Na razvojnoj liniji viševjekovne kulturno-prosvjetne tradicije svetosavlja u Pivi nalazi se i najstarija škola koja je otvorena 1878. godine na Goranskom, čiji je prvi učitelj bio pivski plemenski kapetan Obren Niković. Ovaj blagorodni čovjek svetosavskog kova školovao se u cetinjskoj bogosloviji, da bi na tragu Svetog Save i sam postao učitelj. On će do danas i zadugo ostati jedan od najvećih prosvjetnih dobrotvora u Crnoj Gori koji je fondu za siromašne osnovce i gimnazijalce iz Nikšića, Podgorice i Cetinja testamentom zavještao sve što je poštenim radom stekao. Ostaće zabilježeno i to da je pomagao nikšićko Zahumlje i Maticu srpsku iz Novog Sada čiji je duhovni pokrovitelj Sveti Sava. Prvi pivski učitelj Obren Niković bio je oličenje i otjelovljenje ideala svetosavske kulture, kakve su bile sve velike ličnosti iz naše istorije od kojih učimo da se Sveti Sava najdostojnije proslavlja uzornošću vlastitog života i djelima od opšteg dobra.
Takvog je karaktera svaki čovjek koji je, u ma kojoj epohi svojim pregnućima bio nošen svetosavskim nadahnućem: snažna pobožnost i čvrsta volja, hrabrost za poduhvate i pčelinja radinost, strpljiva blagorazumnost i duboka savjesnost, djetinja čednost i blagonaravnost, asketsko samoodricanje i širokogrudost čovjekoljublja.
Veliki filosof Aristotel, koga je pjesnik Dante nazvao „učiteljem onih koji znaju“, govorio je: „Prije nego što podučiš, čime bi mogao da se pohvališ?“ Svetosavska filosofija života nije manje zahtjevna i glasila bi: „Uzdaj se u Boga svim srcem svojim i ne hvali se svojom mudrošću“. Podvižnik koji je pohvala svom rodu nije volio samohvalu, ali je sva moralna i intelektualna svojstva Sveti Sava objedinjavao u svojoj ravnoapostolskoj ličnosti kako bi mogao ispuniti veliki istorijski zadatak zadobijanja srpske crkvene nezavisnosti i postati svenarodni ohristovitelj, duhovni prosvjetitelj i učitelj vjere. Duševnom čistotom blagonaravnog podvižnika, neiscrpnim pregalaštvom i snagom riječi, Sveti Sava je zadobijao povjerenje, jačajući vjerski i kulturno, moralno i pravno, društveno i ekonomski svoju crkvu, svoj narod i državu, osiguravajući im ugled i poštovanje u metežnom i nesigurnom evropskom svijetu svog vremena, kakvo je i naše vrijeme. Zato i danas, gotovo osam vjekova poslije, mi ne treba samo da učimo o Svetom Savi, nego treba da učimo od Svetog Save, našeg svagdašnjeg učitelja i nastavnika. Tajna te savremenosti i vitalnosti svetosavskog zavjetnog predanja sadržana je u njegovom stalnom zahtjevu za čovjekovim napredovanjem i usavršavanjem koji ponajbolje sažima poruka apostola Pavla: „Ne saobražavajte se ovome vijeku, nego se preobražavajte obnovljenjem uma svog“.
Ta ideja anakenosis-a, u značenju težnje ka stalnom obnavljanju sebe i svoje zajednice, vodila je Svetog Savu onda kada je napustio roditeljski dom i očev dvor, da bi se otisnuo na Svetu Goru, slijedeći ideale asketskog života; kao što ga je ta ista ideja obnavljanja, nakon godina monaškog podviga ponovo vratila u otadžbinu, slijedeći ideale pravdoljublja praktičnog društveno-političkog života, otiskivajući ga na put do Nikeje, Carigrada, potom Palestine, Jerusalima, Antiohije, Aleksandrije, Sinaja, pa sve do Trnova gdje se završila njegova zemaljska misija i odakle je započela njegova misija našeg molitvenog zastupnika pred Božijim prestolom u nebeskom gradu Jerusalimu. Kao istinski građanin dva svijeta, onog istorijskog i onog nadistorijskog, služeći i Bogu i narodu, Sveti Sava je živio i djelovao u dvije dimenzije, ostajući rodoljubiv i tolerantan, kao kod kuće u oba svijeta, kao svoj na svome u obje dimenzije, i kao blagorazuman čovjek, prijemčiv svim narodima i vjerama. Zapažanje istoričara Stanoja Stanojevića da je Sveti Sava putujući, poučavajući, propovijedajući, pomažući, organizujući i uređujući crkveni i državni život „u praksi u stvari bio revolucionar“ koji je „rušio svesno i energično osveštane tradicije i izvodio radikalne reforme“ i da je „sekao nove puteve i otvarao nove vidike“, daje nam malo za pravo da primijetimo da je naš svetitelj bio buntovnik i vječito Božije dijete.
Veličanstvena priča o Svetom Savi zaista i počinje jednim dječačkim duhovnim buntom kao mladića Rastka. Bio je to bunt jednog buntovnika s razlogom. Bio je to bunt mladića u kome se rano razgorela plamena ljubav prema Bogu.
Kao najmlađi sin Nemanje i Ane, potonjih Svetog Simeona i Anastasije, bio je mezimac svojih roditelja, ali nipošto razmaženo dijete. Umjesto udobnosti dvorskog života, umjesto lagodnosti uživanja u raskošima i razonodama koji su mu bili priušteni – kao knezu Humske oblasti i budućem prestolonasledniku srpske države – mlađani Rastko, potonji Sveti Sava, svoje srce priklonio je Hristovoj vjeri, opčinjen pričama o velikim isposnicima, monasima, mučenicima i svetiteljima. I umjesto života vladara na državnom prestolu, on je izabrao podvižnički život monaha; umjesto svjetovnog vladanja, on je izabrao bogosluženje na korist svom narodu, postajući nam preblagi učitelj prave vjere, postajući tvorac naše nacionalne kulture i prosvjete, i razboriti politički savjetodavac.
Sveti Sava je bio duhovni buntovnik sa Hristovim razlogom, sa onim razlogom s kojim je sam Hristos pobijedio svijet da bi spasao svijet. Ugledajući se na Hrista, Savin bunt nije bio negativni bunt protiv nečega već pozitivni bunt za, bunt za život svijeta, bunt vođen idealom Bogočovjeka za spasenje čovjeka i svijeta. To nije bio bunt za svoja sebična prava, za bezličnu individualnost, za navodni autentični život koji je lišen svakog moralnog sadržaja i odvojen od porodice, zajednice i tradicije, kakav se danas nameće našoj mladosti. To je bio bunt koji slijedi osjećanje dužnosti prema zajednici i otuda je Sveti Sava ostao uzoran sin svojih roditelja i duhovni otac svoga otačastva. Od tada je Svetosavlje stvaralački „duhovni hrišćanski društveni pokret“ (Fjodor Ivanovič Titov) u koji se priključuju sva naša pokoljenja u periodu svog odrastanja i stasavanja, ali i doživotnog hrišćanskog samousavršavanja i obnavljanja. Da je Sveti Sava mislio na mladost, potvrđuje i to što je za svog arhiepiskopskog naslednika odabrao Arsenija, jednog od svojih najmlađih, najdarovitijih i najodlučnijih učenika.
U svemu ovome je tajna, ili bar jedan mali dio tajne stalne savremenosti i životvornosti duhovne kulture koju je zasnovao Sveti Sava, naš prvi književni pisac, zakonodavac i savjetodavac. Sve što je napisao – ne samo Zakonopravilo, već i pisma studeničkom igumanu Spiridonu, i žitije svom ocu, i svi manastirski tipici i povelje – sve su to bile kormilarske knjige namijenjene ispravnom životu monaha i svjetovnjaka, vođenju ljudske duše, upravljanju crkvom i državom. Sa takvim kormilarom i njegovim kormilarskim knjigama dospijeva se u sigurno pristanište božanske vječnosti. Za takvu plovidbu potrebno je imati djetinju dobrotu, mladalački buntovni duh i hrabrost kojom je Sveti Sava, prema predanju, blagoslovio Crnogorce.