Odupri se električnoj stolici

Piše: Mitar Đukanović

Ako ikad ustanemo, sješćemo u električnu stolicu, kojoj su elektrode cijene struje, kojoj se snaga ampera mjeri u razlici između državnih i privatnih projekata koje finansiraju građani, u električnu stolicu, čašćenih koncesija, resursa svih nas. Završini čin lakrdijaške tragedije. Zato otpor!

Sve ovo vrijeme narod spava sa ribama, a to ima istu poruku kao antologijska scena iz filma Kum, gdje junak spava sa konjskom glavom. Poruka je ista. Od gaovica do pirana, puno riba u našem krevetu, opomena na mešetarstvo, tranzicioni kolaps, na posrnulu i bezidejnu ekonomiju – a mi drijemamo. Kad jedna takva riba iskoči, mi se malo prenemo, mislimo da će ona pojesti sve ove druge i da će odagnati sve sumnje kad se probudimo.

Opšte je poznato da Crnogorci ustaju u podne, a podne je ovdje već davno prošlo. Tako da je smiješno nadati se da će mrtva riba pojesti sve ostale, takođe mrtve, jer ribe ne žive u krevetima, iza ćoškova, u sudovima i upravi, ne ispijaju kafe, ne nose koverte, nemaju koncesije, ribe žive u vodi.

Ekonomija nam se ogleda u tome da je bolje definiše Al Kapone, nego sve dosadašnje ekonomske teorije. Miran san, san sa ribama, pod pokrivačem demagogije gdje je liderstvo neizostavna riječ, opomena je, pred smrtnu kaznu, a Crnogorci su je iskusili u tranziciji. Nije da nijesu, a tranzicija još traje, ili je u drugoj fazi (?!) kako smo mogli čuti.

Sjetimo se giljotine lakomislenih Crnogoraca kada je počela masovna vaučerska privatizacija. Sjetimo se privatizacionih fondova, cijena njihovih vaučera, novinarskog šminkanja pojedinih preduzeća – sačekuše, gdje je narod uhvaćen i odveden na giljotinu. Pod sječivo dužničkog ropstva. Ali nije vrijeme giljotine, na njoj su stradale generacije prije naše.

Giljotina je zamijenjena strijeljanjem, strijeljanjem slobode, riječi, odabira, a ekonomija je strijeljana strijeljanjem konkurencije. Zamislite kapitalizam bez slobode tržišta! Da li je to kapitalizam? Ili etatizam podređen ličnim interesima? Ipak, kako jedna država vladavine prava da strijelja neistomišljenike, treba humanije postupati sa njima. Uspavati ih.

A dok se budemo preznojavali ustajući iz krevata, možda licem poljubimo patos, od injekcija i ljekova, od zajmodavnih infuzija, kojima se hranimo bez ideje da će nam biti bolje i da ćemo staviti neki zalogaj u usta.

Narod može živjeti od energetskog sektora i od poljoprivrede. Može – ali ne živi. Ako on nije kriv, treba se oduprijeti onome ko jeste. A ko je kriv? Krivi su svi oni što misle da će kad odu iz Crne Gore da ugase svijetlo. Kad električna stolica izgubi funkciju. Ima luče i bez njih.

Čak smo i zaboravili da nam usta služe da govorimo. Zato recimo NE privatnim hipotekama nad zemljom i resursima Crne Gore. Recimo NE cijenama koje brže rastu nego plate i penzije. Zagrizimo svi zajedno našu koru hljeba, made in Montenegro. Jer ne smijemo spavati sa ribama, a nećemo ni u električnu stolicu!

Izvor: Fejsbuk – Mitar Đukanović