„Oluja” kao jedina prihvatljiva mjera Srpstva

Fb stranica „Mi znamo ko smo“

U kolektivnom pamćenju svih Srba, ma gdje oni živjeli, početak mjeseca avgusta donosi oživljavanje nikada zacijeljenih rana koje je uzrokovao brutalni progon naših sunarodnika sa svojih ognjišta u toku tzv. redarstvene akcije „Oluja“.

Kolone Krajišnika koji su, pod avionskom i artiljerisjkom vatrom, ne znajući za sudbinu svojih najdražih, krenuli za Srbiju predstavljaju i danas najživlji podsjetnik činjenice da je etničko čišćenje bilo dozvoljeno ukoliko su njime bili pogođeni Srbi.
Možda je upravo taj politički i vojni „rezon“ tj. možda je apsolutna brutalnost koja je tada bila dozvoljena hrvatskim vlastima razlog zašto je scenario „Oluje“ i danas tako poželjan i aktuelan u političkom imaginarijumu kvazi-komitskih organizacija i pojedinaca u Crnoj Gori.

Međutim, da taj narativ nije stran ni „najvišim predstavnicima vlasti“, tačnije „predsjedniku svih građana“, dokaz su ne samo njegove ranije izjave već i njegov autorski tekst u današnjim crnogorskim medijima.
U tom tekstu Đukanović, istovremeno nastojeći da sačuva izgled nepoljuljanog, stabilnog i racionalnog političara, ipak pokazuje svoje prave namjere. Naslanjajući se na propagandistički obrazac star već više od vijeka, prema kojem je svaka Srbija – „Velika Srbija“, Đukanović piše: „A, kao što znamo njihova platforma je Velika Srbija, bez Crne Gore i Crnogoraca. Pogubnost te platforme su, recimo, Srbi u Hrvatskoj apsolvirali. I svoje mjesto pod suncem, u svojoj državi Hrvatskoj, traže i nalaze svojom pameću. U Crnoj Gori nažalost još nijesu.“
Autoviktimizirajući početak zapravo samo skriva agresivne projekcije. Jedino za čim Đukanović žali jeste, izgleda, to što Srbi u Crnoj Gori još nijesu „apsolvirali” ono što Srbi u Hrvatskoj jesu. On nemilice otkriva da jedina prava mjera Srpstva u nekoj državi – mjera na koju je Srpstvo svedeno u Hrvatskoj. Da etničko čišćenje, ubijanje i proganjanje, ako su usmjereni protiv Srba, nijesu zločin – već rješenje, i to, izgleda, jedino dugoročno i prihvatljivo rješenje.

Jedini „dobri Srbi“ za Đukanovića jesu oni koji su, nakon uništenja, ubijanja, proganjanja, prihvatili dekorativnu ulogu u političkom društvu i političku nemoć kao maksimum svoga učešća u političkom i društvenom životu. Zato Đukanovićeva „simpatija“ prema statusu Srba u Hrvatskoj danas nije ništa drugo do njegova neostvarena želja da Srbi u Crnoj Gori i sami pristanu na to da budu nacionalna manjina bez glasa i javnosti, bez prava i moći, bez veza sa svojim sunarodnicima ma gdje da oni žive.
Današnji „autorski tekst“ Mila Đukanovića (ma ko da je stvarni autor teksta) ipak pokazuje jednu stvar a to je neophodnost srpske integralističke misli kao minimuma srpskog samopoimanja i dostojanstva u Crnoj Gori, kao i bilo gdje drugdje. Samo nedjeljivi Srbi, politički samosvjesni i politički artikulisani, u stanju su da izbjegnu sudbinu marginalizacije i depolitizacije, ali i razne „Oluje” koje snage prošlosti oličene u Đukanoviću priželjkuju i besramno, iznova, opravdavaju i najavljuju.