Ometanje protesta

Piše: Bećir Vuković

Ne bih ometao one zauzete protestima, niti one koji se bave zagrobnim životima vampira. Pa ipak, nema mjesta izvinjenju, koje bi moglo biti osnova za buduće ironije (koje, očevidno, neće ići ovom prilikom), a sa druge strane, vjetar, svejedno, razvejava pepeo…

Nećemo ni o bankama i kovertama, niti ikoga podsticati na štednju, koju biste inače (ušteđevinu), trebali dati, meni. Umjesto, honorara.

Nekoliko noći prelistavam stranice teozofija: dakle, drevne vjere koja ima svu samouvjerenost religije, i svu misteriju nauke.

Uglavnom, svako zamišlja da ima monopol na nešto tako apstraktno, kao što je sloboda. Da ne bih uludo trošio karaktere, i provjeravao vaše strpljenje, ispričaću vam, nevješto, jednu priču.

Kralj zemlje Gargaru, koji je izvjesno vrijeme skitao po svijetu da bi izučio tešku nauku vladanja, postavio je stotinu svojih najdebljih podanika za članove parlamenta, čiji je zadatak bio da donose zakone o prikupljanju poreza.

Četrdesetoricu od njih je odredio za opozicionu pariju, i naredio premijeru da im pažljivo objasni svoju dužnost protivljenja svakom kraljevskom predlogu. Uprkos tome (iako sa sviješću da i tako rade u interesu kralja, odn. države), prvi zakon podnesen na raspravu, prihvaćen je jednoglasno. Razočaran, kralj je stavio veto na taj zakon, i obavijestio opoziciju da će im, ako opet urade nešto tako slično, svima odrubiti glave radi tvrdoglavosti. Istog dana, sva četrdesetorica su, u holu parlameta, izvršili samoubistvo.

„Šta ćemo sad da radio?“, zavapio je kralj. „Liberalne institucije ne mogu da funkcionišu bez opozicionih partija“.

„Svjetlosti, cijelog Hanaana, i peščanih dina do Ganga“, klečeći, uzvratio je premijer (u svakom trenutku očekujući sablju krivošiju iza šije), „tačno je da ovi psi tame više nemaju svoje akreditive, ali, nije još sve izgubljeno.

„Kako, nije izgubljeno, ništarijo preprepredena?“

„Nije, Svjetlosti, cijelog Hanana, i peščanih dina do Ganga. Pustite opozicju iz tamnica, prekinite izmišljene sudske procese, i vratite ih u parlament. Zar nije tako, u tom bijelom – bezobalnom svijetu“.

Kralj pogladi sijedu bradu, dade da se samoubice napune slamom, i spale. I baci ključeve od tamnice na sto, i, podužući prst, reče:“Izviniću se toj pravoj gospodi. Recite im da ih čekam u parlamentu“.

Tako je vladavina naroda, i za narod, nastala i u izmišljenoj državi Gargarua.