Oni su vjekove kvarili

Piše: Dragan Koprivica

Oni su vjekove vjekovima kvarili,
za pravdu i obraz nikad nijesu marili,
nepravdi spremni tobož da se čude,
brojeći i sebe među ljude…

Za ideale takvi nikad nijesu pali,
nego istoriju vješto štimovali,
i na tome nikad, nikad nijesu stali,
glumili velike, a bili tako mali…

Spremni da o pravdi pravednički huču,
a u sebi podrugljivo brkove da suču,
mjerkajući opet, uz realne želje,
kad će da iskrsnu podobne fotelje…

Pravdi su se vazda u šaku smijali,
maglu i prašinu redovno sijali,
svaki i sad spreman zemlju da zatrese
isključivo, sve za lične interese…

Pravili su, u čast časti, terevenke,
ti, svi, tobož-ljudi, mračnjaci iz sjenke,
za koje su ideali pričice djetinje,
jer takvi ne znaju nikad za svetinje…

Ispisali kroz vrijeme svoje mračne priče,
koje poštenima ni na šta ne liče,
svojim zlom sudbinu vješto izazivali,
i poštene, kad god treba, potkazivali…

U krvi im bješe da se, itekako,
svi snađu ovako, a i ionako,
spremni prodat’ majku, a uz nju i tatu,
samo ne bi l’ državi visili o vratu…

Sudbu nam ocrnili kao vrane bijele,
dane nam kroz istoriju mnoge zamračili,
koga god su mogli, vješto zavlačili,
i generacije u crno zavili, cijele…

A vazda su, pritom, i to dobro zna se,
pravedničke, redom, vježbali grimase,
da, dokle im teku njini crni dani,
ne budu do kraja nikad raskrinkani…

Glume i sad vješto ljude pomirljive,
i samim tim još više nedodirljive,
bivajući vazda povlašćena kasta,
kojoj sve zlo, a i svaki kastig basta…

Znavali su takvi, k’o neka viša rasa,
vazda naći pravu prečicu do spasa,
a još davno na slobodu svi šapu stavili,
i svijetlu istoriju u crno zavili…

Za privilegije, a i dobre novce,
pravili su vješto od građana ovce,
zboreći u sebi: “A što ne, i ne mari,
narod se i tako sam od sebe kvari…”

Tako oni, redovno, kukala im majka,
krojahu sudbine mnogim iz prikrajka,
a pritom su vazda svi predobro znali
da opet, i opet nijesu popadali…

Takvi među nama vazda su se krili,
perjanice naše odvazda nam bili,
i, dokle su išli kući pjevajući,
u trag im bijaše nemoguće ući…

Jer oni odvazda, k’o da nijesu odavde,
bivali su, tobož, s ruke mrvi pravde,
iz vrhova propalog partijskog im članstva,
vrli spasioci cijelog čovječanstva…

Mrmljajući za se, uz lažnu sliku bola,
„Poteža je, bogme, ova naša škola,
jer nikoga od nas nikada ne čudi
što nesrećni narod živi u zabludi…

A mi i sad tu smo da mu se nađemo,
među ljude k’o i vazda opet da zađemo,
za slobodu javne riječi da dignemo čaše
dok muljamo tajno sve rabote naše…

Jer tako, valjda, sudba je i htjela:
bjesmo, jesmo i bićemo ta rijetka fela –
pa, dok o slobodi sanja čovječanstvo,
mi jačajmo naše praktično sluganstvo…

Svjesni da vladari u svakome kraju,
nas takve, kakvi smo, vazda i trebaju,
spremne, kad ustreba, za njih, preko noći,
da se ugradimo u piramidu moći…

Da se vlasti svakoj, bude li na muci,
svi, kao slučajno, nađemo pri ruci,
svjesni da svjetini vazda nešto fali,
i da pritom zadnja je rupa na svirali…

Da uslužno budemo mnogo važna, ona,
naroda i vlasti neophodna spona,
spremni da riješimo sva sporna pitanja,
dok budala svaka o slobodi sanja…

Mi bijasmo vazda ta grupa poltrona,
tu negdje u sjenci, i nadomak trona,
mi, koji redovno sve svoje smo dali
samo da nikada ne bi popadali…

Pa, dok narod glupi jedno isto teše:
A pravda, a zakon, šta to, zbilja, bješe?!,
mi i danas ćemo, taman k’o i prije,
pisati stranice kvaziistorije…

Vremena ovakve, poput nas, ne zatiru,
falange boraca za spas naroda, na papiru,
dok mnogi u glavu i danas će se tući
što je u naš sistem nemoguće ući…

Takvi, kao mi, vječno će trajati,
vrlinama ljudskim nećemo se majati,
jer i dalje treba da smo krajnje lični,
pritom tako dični, sebični, bezlični…

Pritom spremni opet svi za šansu svaku
da narodu i sad se smijemo u šaku,
dok ludi i naivni jedno te isto tupe:
A pravda, a zakon – kad će da nastupe..?“