Ono što je Sveti Sava za Srbe, to je Sergej Radonješki za Ruse: Priča o Sergejevoj lavri

Priredila: Tamara Ćalasan

Rusija je kroz istoriju bila stožer pravoslavlja, ruka koja umiva i brani kad se učini da vrijeme nosi neko novo breme koje svako malo prijeti pravoslavnom svijetu, ali i duhovna i vjekovna zaštitnica našeg naroda. Presto ruskog pravoslavlja, presto duhovnosti i srce velike Rusije je jedan mali gradić, 70 kilometara od Moskve, Sergejev posad.

Trojstvena lavra Svetog Sergeja (Trojice-Sergejeva lavra ili Sergejev posad) je najvažniji i najveći muški pravoslavni manastir i duhovni centar ruske pravoslavne crkve. Nalazi se oko 70 km prema sjeveroistoku od Moskve, na putu za Jaroslavlje.

Manastir je 1345. osnovao jedan od najvažnijih i najstarijih ruskih svetaca, Sv. Sergej Radonješki, sa bratom Stefanom. Drvenu crkvu u čast Svetoj Trojici sagradili su na brdu Makovec, na ušću rječica Končure i Vondjuge.

Za vrijeme carevanja Ivana Groznog, manastir postaje neosvojiva tvrđava. Njen zadatak je bio da štiti prilaz ka Moskvi. Drvene kelije se premještaju bliže masivnim kamenim zidinama, koje se uzdižu do šest metara u visinu, a na oslobođenom prostoru se gradi crkva sa pet kupola, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice. Bio je to svojevrsni dar manastiru od cara.

Avgusta 1689. godine mladi car Petar, budući Petar Veliki, po mrkloj noći je sam dojahao u Trojicki manastir, kako bi se spasio od pobune „strijelaca” (elitne ruske jedinice tog vremena). Pošto je u krvavoj borbi za vlast odnio pobjedu nad svojom sestrom, princezom Sofijom, Petar nije zaboravio manastirsko bratstvo koje ga je podržalo.

Kasnije se car Petar Veliki odužio svom skoloništu, jer je za njegove vladavine u manastiru izgrađena velelijepna trpezarija u baroknom stilu i u njenom sklopu hram posvećen samom Sergiju Radonježskom. Ovo je jedno od najupečatljivijih i najljepših manastirskih zdanja, koje krase raskošne dekoracije u stilu moskovskog baroka.

Godine 1774, ruska carica Jelisaveta manastiru je dodijelila status lavre i izgradila 88 metara visok barokni toranj sa zvonikom. To je i najveći zvonik u Rusiji, veći i od zvonika u Kremlju koji je visok 81 metar.

U 19. vijeku, donešen je ukaz po kojem nijedno zvono u Rusiji ne smije biti preko 81 metra.

1775. godine u ovaj manastir prešla je jedna od navećih duhovnih škola u Rusiji – Moskovska duhovna akademija.

Lavra je bila sjedište moskovske patrijašije sve do 1983. godine kada je to postao Danilov manastir u Moskvi.

Srce Lavre čini crkva Svete Trojice (Trojicka crkva) u kojoj se nalazi kivot sa moštima jednog od najpoštovanijih ruskih svetitelja – Sergija Radonješkog.

To je predivna mala crkva, sva u bakru, u kojem veliki broj naroda stalno dolazi na poklonjenje svetim moštima, u ovoj crkvi služba traje tokom cijelog dana i noći.

Manastir Trojicko-Sergejevska Lavra duhovni je centar ruske crkve, tu je Duhovna akademija, kao i bogoslovija,  a iguman je, po tradiciji, sam ruski patrijarh.

Duhovnu akademiju pohađaju i učenici iz Srbije, pod pokroviteljstvom SPC. Zbog toga, svaki put kada se proslavlja Sveti Sergej Radonješki, na liturgiji koju služi ruski patrijarh uvijek prisustvuje i neko od episkopa SPC.

U Novom Sadu postoji i spomenik ovom velikom ruskom svecu.

Ono što je Sveti Sava za Srbe, to je možemo reći Sveti Sergej za Ruse, on se smatra začetnikom monaštva u Rusiji, bio je voljen u bratstvu, a poznat po svojoj skrušenosti i skromnosti, on je jedva prihvatio da bude iguman manastira. Uveo je novi tipik, po kojima i danas žive pravoslavni monasi u Rusiji.

Tokom svog života Sergej Radonješki činio je mnoga čuda. Ljudi su dolazili iz raznih gradova, tražeći iscjeljenje za svoje bolesti i kako bi čuli pouke, a ponekad čak i samo da ga vide.

Jedna od najpoznatijih priča je ona o vasksenju malog dječaka. Naime, prema predanju, on je jedne hladne večeri učinio čudo i oživio dječaka koji je umro na rukama svoga oca. Otac je krenuo na put sa teško oboljelim sinom, da ga Sveti Sergej izliječi. Međutim, na putu ka manastiru, dječak je preminuo.

Nesrećni otac bio je već na domak manastira, i kad je došao, zamolio je Svetog Sergeja samo da ga spusti malo tu, dok on ode po kovčeg za dječaka. Kad se otac vratio u ušao u sobu, sin mu se osmjehivao.. Otac nije mogao da vjeruje, a Sveti Sergej u svojoj skromnosti, kazao je da je dječak samo bio zaspao od zime, i da kada se ugrijao, on se probudio. Otac i sin su pošli srećni i zadovoljni, a priča o čudu vaskrsenja živi do danas.

Posjeta lavri Svetog Sergeja, koja uz Aleksandro-Nevsku lavru u Sankt Peterburgu čine okosnicu ruskog pravoslavlja, otkirla je jedan čudesan svijet novog zajedništva i osjećaja da smo tamo, mi Srbi, svoji na svome.

Ovo je još jedan prilog sa putovanja po Rusiji, a sledeće nedelje čitajte o predivnom hramu Spas na krvi, koji se nalazi na Nevi u Peterburgu.

Napomena: Tekst je objavljen u maju 2019. godine