Operacija “Barbarosa”

Na današnji dan, 30. septembra 1941, počela prva njemačka ofanziva prema Moskvi. Nijemci su, uprkos velikim gubicima Crvene armije, zaustavljeni, ali su sredinom novembra 1941. krenuli u drugu ofanzivu i opet nisu uspjeli, što je početkom decembra omogućilo protivnapad i odbacivanje Nijemaca 200 kilometara od Moskve. Time je pokopan njemački plan „Barbarosa“ o `munjevitom ratu` protiv SSSR.

Operacija Barbarosa

18. decembra 1940. godine tajnim planom, pod šifrom “Operacija Barbarosa”, vođa nacističke Njemačke Adolf Hitler u Drugom svjetskom ratu je naredio generalštabu njemačke armije da pripremi invaziju na Rusiju.
Staljin nije vjerovao do poslednjeg trenutka da će ga Adolf Hitler napasti. SSSR i nacistička Njemačka potpisali su sporazum o nenapadanju ali mnogobrojnim povjerljivim depešama sovjetskih obaveštajaca u kojima su bili navedeni datum i satnica napada nacističke Njemačke, te snaga i brojnost njemačkih vojnika spremnih za akciju “Barbarosa” Staljin nije vjerovao.

Sovjetski lider je prethodno u mnogobrojim paranoičnim čistkama slao na desetine hiljada oficira u logore po Sibiru, a ni tehnička snaga Crvene armije nije bila na nivou niti spremna za rat sa moćnom njemačkom soldateskom, koja je bila strah i trepet u svijetu. Ništa manje nije bio iznenađen ni sovjetski ambasador u Berlinu kada je, u tri časa ujutro, u nedjelju, 22. juna 1941. godine, telefonom pozvan kod ministra spoljnih poslova nacističke Njemačke Joahima fon Ribentropa da primi objavu rata

Piše: Mićun Milatović

Pod kodnim nazivom „Barbarosa“ u osvit 22. juna 1941. godine snage njemačkog Vermahta otpočele su realizaciju najveće ofanzivne ratne operacije ikada zamišljene – invaziju na SSSR. Strateški cilj operacije bilo je munjevito razbijanje i potpuno uništenje Crvene armije, kako bi se izdejstvovala bezuslovna kapitulacija SSSR-a. Iako se o događajima na Istočnom frontu danas zna gotovo svaka pojedinost, široko rasprostranjeno mišljenje, i to ne slučajno, operiše sa nekoliko pogrešnih teza.

Prvenstveno, često se može čuti da je Crvena armija bila nadmoćna, ali da su greške vojno-političkog rukovodstva praktično omogućile Hitleru da dođe do samog predgrađa Moskve. Naravno, bilo je grešaka, i to nesporno krupnih i dalekosežnih. No, uprkos tome, premisa je pogrešna. Hitlerova odluka da čim prije napadne i porobi SSSR zasnivala se na realnoj procjeni trenutnog odnosa snaga, koji je nesumnjivo išao u korist nacistima. U prilog toj tvrdnji govore podaci koje u svojim memoarima „Uspomene i razmišljanja“ bilježi maršal Georgije Konstatinovič Žukov. Neposredno pred rat, Njemačka, skupa sa satelitskim državama, proizvodila je 31,8 miliona tona čelika i 439 miliona tona uglja, naspram 18,3 milona tona čelika i 166,9 miliona uglja koje je proizvodio SSSR. U periodu od 1932. do 1940. godine, Njemačka je svoju vojnu proizvodnju povećala čak 22 puta, izgradivši više od 300 krupnih vojnih fabrika i postrojenja. Zahvaljujući takvim resursima, samo u 1941. godini njemačka vojna industrija  je proizvela više od 11 000 aviona, 5200 tenkova, 30 000 artiljerijskih oruđa, 1,7 miliona komada pješadijskog oružja. U gornju statistiku ne ulaze vojne i ekonomske rezerve stečene minulim osvajanjima zemalja bezmalo čitave Evrope. U junu 1941. godine snage Vermahta su brojale 8 500 000 vojnika, raspoređenih u 208 divizija. Oružane snage SSSR-a imale su 5 000 000 ljudi. Iskustvo, taktička obučenost i organizaciono-manevarske sposobnosti vojnih jedinica bili su, takođe, na strani Vermahta, koji je već par godina nizao pobjedu za pobjedom. Sovjetsko rukovodstvo, uprkos propagandnom širenju vjere u preimućstvo snaga SSSR, nije imalo iluzija u pogledu realnog stanja. O tome najbolje svjedoči govor Josifa Visarionoviča, održan polaznicima akademije Crvene armije, 5. maja 1941. godine. Potencijal Crvene armije bio je impresivan, ali njena tehnika, operativni i kadrovski kapaciteti su bili tek u fazi nastanka i razvoja.

Poraz u ratu sa Finskom objelodanio je sve njene slabosti, što je Hitleru, pored uspjeha „Blickriga“ u evropskoj kampanji, bio jasan signal da je pravo vrijeme da se krene u pohod na SSSR. Svaki mjesec odlaganja napada u takvoj situaciji je značio gubitak dragocjene prednosti.

Hitlerov Gambit

Faktor iznenađenja, osim napada bez objave rata, predstavljalo je i to što su protiv SSSR-a prvih dana rata nacisti angažovali praktično više od 2/3 svojih ukupnih vojnih kapaciteta, što čak i najveći pesimisti na sovjetskoj strani nijesu očekivali, jer se u svim analizama predviđalo da će barem 50% ukupne vojne snage nacisti morati rasporediti na ostale frontove. Štaviše, Sovjeti su imali opravdanog razloga da vjeruju da se Hitler neće upustiti u rat na dva fronta. No, u junu 1941. godine, drugih aktivnih frontova nije bilo. Britansko učešće u ratu svelo se na fortifikaciju i odbranu svog ostrva. No, situacija se u tom pogledu nije promijenila ni nakon što su SAD stupile u rat kao članica anti-hitlerovske koalicije.  Zapravo, sve do 1944. godine, na tlu Evrope nije bilo nikakvih savezničkih aktivnosti od strateškog značaja. Zahvaljujući tome, u kritičnim trenucima, naročito prvih mjeseci rata, tehnička i brojčana nadmoć nacista je, i te kako, dolazila do izražaja. I tamo gdje je Crvena armija bila brojno snažnija, u avijaciji i tenkovima, kvalitetom nije mogla da parira njemačkoj ratnoj tehnici.

Hitler je, kako je već rečeno, svoj pohod na Rusiju bazirao na taktici „Blickriga“. Međutim, ispostaviće se da je bio odveć zaslijepljen lakim uspjesima svojih armija u Evropi, te da je potcijenio riješenost sovjetskih vojnika i građana da se po svaku cijenu odupru zavojevaču. Uprkos velikim početnim uspjesima i dubokom prodoru na sovjetsku teritoriju, zbog ogorčenog i fanatičnog otpora sovjetske vojske, gdjegod i do posljednjeg čovjeka, snage Vermahta plaćale su ogromnu cijenu svog napredovanja. Samo je posada Brestovske tvrđave odolijevala duže od cijele francuske armije koja je kapitulirala, takoreći, bez ispaljenog metka. Zbog toga maršal Žukov opravdano ističe masovni heroizam sovjetskih građana, kao ključni razlog neuspjeha operacije „Barbarosa“.

Osim toga, uobičajena je tvrdnja antisovjestke propagande, kako je Hitlerova odluka o skretanju ljetnje ofanzive prema Ukrajini bila kardinalna greška. Takvom mišljenju naročito pogoduje naknadna pamet njemačkih generala, koji krivicu za rusku katastrofu svaljuju na Hitlera, jednako revnosno kao što zasluge za uspjehe ranog „Blickriga“ pripisuju sebi. Navodno, Moskva je ležala nadohvat ruke, ali je zbog Hitlerove ekscentričnosti, propuštena prilika da se osvoji sovjetska prestonica. No, činjenica je da je Hitler imao važan i vojno opravdan strateški razlog da prije pohoda na Moskvu podupre ofanzivu na Ukrajinu. Osim što je na taj način odsjekao i za sebe prisvojio resursima bogat dio zemlje, osigurao je bok armijske grupe „Centar“ koja je dejstvovala na moskovskom pravcu, i tako stvorio preduslove za izvođenje operacije „Tajfun“ – zauzimanje Moskve. Hitler prosto nije želio da ponovi grešku koja je tako skupo koštala Napoleona.

Bitka za Moskvu

Političko-ideološka konfrontacija tokom Hladnog rata dovela je do toga da se u zapadnoj istoriografiji bezobzirno relativizuje značaj i veličina žrtve koju je u ratu sa nacistima podnio SSSR. Na istom poslu su se našli generali poražene vojske, anglo-saksonski političari, istoričari i Holivud. Zahvaljujući toj revizionističkoj sinergiji, danas čitav svijet zna za Normandiju, „Overlord“, „Dan D“, Ardene, Denkerk, Tobruk, El Alamejn. Toposi kao što su Tula, Brjansk, Volokolamsk, Možajsk, Vjazma, samo  stručnjacima i pasioniranim ljubiteljima ratne tematike nešto znače. A riječ je o imenima gradova i mjesta na prilazima Moskvi, čije je tle tokom samo nekoliko mjeseci, progutalo na stotine hiljada života sovjetskih i njemačkih vojnika. Poređenja radi, u istom periodu na svim drugim frontovima Njemci su izgubili 9 000 vojnika.

No, i danas se najčešće može pročitati da je Staljingradska bitka bila prvi veliki poraz sila Osovine na Istočnom frontu. Poraz nacista kod Staljingrada zacijelo je predstavljao prekretnicu u Drugom svjetskom ratu, u smislu da je nakon te bitke počelo povlačenje nacista i nezadrživo napredovanje sovjetskih jedinica prema Njemačkoj. No, bitka za Moskvu, po odsudnom, vojno-političkom, strateškom značaju, uveliko prevazilazi Staljingradsku bitku. Reductio ad Staljingrad, u kontekstu relativizacije sovjetske žrtve,  služi da se odgovornost za neuspjeh sila Osovine na Istočnom frontu, adresira prvenstveno na Hitlerov manijakalni ego i strašnu rusku zimu. Tako se previđa da su nacisti bili žestoko potučeni kod Moskve, i implicitno sugeriše da su sve ogromne sovjetske žrtve podnijete prije Staljingrada imale kolateralni značaj, te da se uglavnom mogu pripisati greškama Stavke, koje sumanuti austrijski kaplar nije znao da iskoristi na pravi način. No, činjenice govore suprotno – Plan “Blau“ bio je Hitlerov plan B, iznuđena improvizacija kojom je Vrhovna komanda Vermahta pokušala da sanira posljedice neuspjeha „Barbarose“, i povrati stratešku prednost na Istočnom frontu. Hitler je kod Staljingrada hazarderski zaigrao na tu posljednju kartu koja mu je ostala, dok je pod Moskvom u rukama imao čitav špil, za razliku od Sovjeta koji su tada igrali sa onim što su imali i to samo da što duže ostanu za stolom.

Nadasve, u toj epskoj borbi za odbranu prestonice, postalo je jasno da je osujećen osnovni cilj operacije „Barbarosa“ – uništenje Crvene armije. Do te pobjede, ona je bila papirnati tigar, koji se povlačio i raspadao pod naletima „blickriga“. Bitka za Moskvu izbrusila je njen komandni kadar, njene operativno-tehničke i taktičke sposobnosti, formatirala moralnu fizionomiju sovjetskog vojnika. Vjera u konačnu pobjedu, nakon odbrane Moskve, imala je svoju realnu podlogu.  Na drugoj strani, nakon te bitke, Vermaht je bio prinuđen da iz korijena promijeni svoju ratnu doktrinu, komandni sastav i strateške ciljeve. Njegov ideološko-moralni fundus je porazom kod Moskve, doživio tektonski poremećaj. Proslavljeni generali Vermahta, obilato nagrađivani i slavljeni samo koji mjesec prije toga, najureni su kao posljednje propalice. Tako je operacija „Barbarosa“ postigla cilj sasvim suprotan od namjeravanog: umjesto uništenja, njemački napad je Crvenoj armiji donio oreol nepobjedive sile, a zvijer za koju se do tada tvrdilo da je ne samo besmrtna i nepobjediva, nego i neranjiva, kod Moskve je izgubila prvi od svojih devet života.

Ali bili su to, kako kaže maršal G. K. Žukov, komandant odbrane Moskve, strašni dani!

U jednom kritičnom trenutku, piše Žukov u svojim memoarima, Staljin ga je pozvao i upitao: „Jeste li ubijeđeni da ćemo zadržati Moskvu? Pitam vas to s bolom u duši. Recite pošteno, kao komunist.“ Značaj ovih riječi treba odmjeriti shodno granitnoj čvrstini Staljinovog duha – Žukov piše kako je Staljina potištenog vidio samo jednom, i to u prvih nekoliko sati nakon početka nacističke invazije, kada je i definitivno raspršena Staljinova iluzija da se izbijanje rata može politički prevenirati. Na pitanje Vrhovnog komandanta, Žukov, koji se inače rijetko kada libio da Staljinu saopšti svoje mišljenje, spremno je odgovorio: „Moskvu ćemo sigurno zadržati.“ 

Situacija je, međutim, bila toliko kritična da se u pojedinim fazama bitke desetinama hiljada života sovjetskih vojnika „kupovalo“ vrijeme – jedan dan ili čak samo nekoliko sati, neophodnih da se u nekim vitalnim sektorima konsoliduje odbrana i stave u funkciju strateške rezerve. Zato i ne čudi što ruski narod danas naročito vrijeđa široko rasprostranjeno mišljenje da su, najprije kiša i blato, potom mraz i led, zaustavile Hitlerove horde na kapijama Moskve. Istina, u takvim grandioznim vojnim poduhvatima, svaki detalj može predstavljati cjelinu za sebe i svaki od tih detalja može biti važan dio ukupnog mozaika. Ali nepobitna činjenica je: najbolje jedinice Vermahta kod Moskve su se udavile u rijekama sovjetske krvi. Svaki metar zemlje koji je grupa armija „Centar“ osvajala, pretvarao se u uzavrelu bujicu krvi sovjetskih vojnika, koja je nemilice gutala najbolje njemačke snage. Iz tog doba ostale su čuvene riječi generala Panfilova, koji je i sam poginuo tokom bitke za Moskvu: „Rusija je ogromna zemlja, ali kada pogledaš, nema se gdje odstupati. Iza nas je – Moskva.“

Ali relativizacija Moskovske bitke u anglosaksonskoj istoriografiji i popularnoj kulturi, ima svoje duboke, ideološko-političke, razloge. Bila je to najveća i najznačajnija bitka Drugog svjetskog rata, koju je SSSR dobio potpuno sam.  Pomoć koju je SSSR po Zakonu o zajmu i najmu dobijao od saveznika u tom je periodu bila mizerna. Tako je Staljin u jeku bitke za Moskvu ogorčeno prokomentarisao da dok hiljade sovjetskih građana daju svoje živote u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, Čerčil se sa njim cjenka oko nekoliko aviona tipa „hariken“.  Stoga, ne treba da čudi što se maršal Žukov našao donekle uvrijeđen kada je general Montgomeri nakon rata poredio Staljingradsku bitku i bitku kod El Alamejna. Pri tom, kako i sam maršal Žukov u svojim memoarima ističe, svaki saveznički vojnik koji je žrtvovao svoj život u borbi sa nacistima, zaslužuje poštovanje jednako kao i vojnik Crvene armije. Analize i podsjećanja ni izdaleka ne mogu da nam nagovijeste smisao i dubinu patnje, moralnu vrijednost ili veličinu svake pojedinačne žrtve. Ali može makar da otkloni sumnju u pogledu toga ko je zaista iznio glavni teret rata sa nacističkom Njemačkom.