Opozicija opoziciji

Piše: Bećir Vuković

Živjela jednom jedna baba. Imala i mačka. Svake noći sa fenjerom iznad glave baba se uspinjala uz visoke stube na tavan, da probudi mačka. A, mačak je spavao, i spavao, i samo spavao… Na kraju, jedne noći, baba je pritvorila vratanca čatmarice, i sa konopčićem u ruci, zamakla u šumu.

Ni moj mačak više ne lovi miševe. I, još gore, mačka je strah od miševa.

Realnost nije prirodna. Niti takva realnost uopšte postoji. Sve je manje više neprirodno. Kao i opozicija koja je opozicija opoziciji.

Kakve  je tek prirode vlast koja se ubuđala. Mumija ne ustaje iz postelje punih 30 godina. Raspada se, od smrada ne možete joj prići da je izbacite. Morate imati ideju kako da smrad izbacite iz kuće.

Grdno se vara ko misli da će ubuđalo stvorenje putem nekakvih papira predati vlast. Papiri – jednako glasački listići.

Takva vlast za posledicu ima i takvu opoziciju – koja nema ideju da se ujedini – neće najveću ponuđenu šansu, i očigednu čistu – pobjedu. Ako ima mjesta sumnji, onda krenite tragom sumnje. Krenite u posjetu istini.

Laž je efikasnija ako je predstavite sa dvije riječji: umjerena demokratija, ili –  principijelni stav.

I istina strada od hiljadu i jedne riječi, pa ne znate šta je šta.

Politička laž preživi vijekove podsmijavanja a da se popularnost laži nimalo ne smanji. Ovdje podsmijavanje traje 30 godina, pa šta.

Šta je u ovom trenutku izloženije podsmijehu od građanske opcije koja radi na ler.

Sumnjivi su zečevi koji neće kupus, jazavaci koji bježi od njive kukuruza, sumnjivi su mačori koji spavaju, a miševi kolo vode.

Neprirodno je da opozicija neće pobjedu – da rob neće slobodu. Nemoguće da nemate toliko instinkta. Ni koliko babin mačak.

Ili je u pitanju nerazvijeni instinkt onoga koji ima sudbinu niskog porijekla, koje je „podignuto“ umjesto da je odgojeno. Zdrav razum kazuje da su takve sve partijice koje su ostaci sa trpeze velike partije, ili koalicije.

Ogromna je razlika između podignutog, i odgojenog.

Toliko instinkta – nagona, ima svaki živi organizam, i pojedinačno, i kolektivno. Što se tiče i savremenog svijeta, opet, nije sve stvar mehanizma – prirodno je da instinkt ima sve što vapi u pustinji…

Partije koje bježe od pobjede, ne samo da su  sumnjive, nego je i neprirodno da ne posumnjate u karakter takve opozicije. Takve opozicione partije neprirodnije su i od ubuđale spodobe vlasti.

Neprirodno je da neko ostara na vlasti, da umre u krevetu vlasti, ali i još neprirodnije da ga makar ne pridignete uz uzglavnicu da lakše lipše.

Mumije sa bižuterijom i rolexsima, vrane bez perja na krilima, kokoške u kupaćim kostimima…

Ne očekujte da još komentarišem crvene kravate i zelene dolame opozicije koja se boji pobjede, ko mačak miša…

Partije nisu vlasnici naroda. Samo je ubuđala mumija vlasik naroda, sa svim tragovima koji smrde nečovještvom.

Posledice takve vlasti jesu i sve one partijice koje su se hvatale u kolo vlasti. Evo ih, još preže za čiji će se skut uhvatiti, kako bi još tancovali. Cup, cup, jedna baba, jedan zub…

Partije koje odbijaju da stanu na jednu listu, nisu ništa drugo nego – nusprostorije vlasti.

Po srijedi imamo dvostruku neprirodnost: misliti dupetom, a češljati glavu.

Iz nusprostorije Albanac iz Ulcinja proziva srpski nacionalizam u Crnoj Gori. Albanac isto misli i za Srpsku crkvu. Mumija vlasti ništa ne čuje jer se ćera sa četnicima po šumama.

Ko umije čitati, isto misle i – umjereni. Ja sam umjereni Srbin, Albanac, Crogorac, Hrvat, Bošnjak…

Umjereni građani ne brane svetinje. Svetinje brani narod.

Oni koji su birali glave za ram partije, tako ne misle. Narod, koji je birao i izabrao vođe, traži da se opozicija ujedini. Narod može ućerati u brazdu vođe, pod uslovom da je narod vlasnik partije. Ali, šta ako nije. Vidjeli smo u Budvi da nije. U Budvi je privatnik, sa svojim obzbeđenjem –  vlasnik partije.

Ne treba nam munjevita selekcija Šerloka Holmsa da bi stigli na pravu adresu.

*   *   *

Takva je moja analiza priče o babi, i njenom mačku. Analizujte i vi…

Kao da više i nije važno šta je bilo sa  babom…