Oproštaj od Mire Stojiljković, osnivača Knjige komerc

Piše: Nikola Malović

Po prvi put unazad dvije decenije, nismo se sreli na minulom Beogradskom sajmu knjiga.

Mira Stojiljković, osnivač jedne od najstarijih aktivnih srspkih izdavačkih kuća, Knjige komerc (od 1991), odsustvovala je sa štanda zbog bolesti. Svakog sam dana mislio da ćemo se sresti, ljubiti triput i pričati, u ponedeljak da ćemo u utorak, u petak da ćemo u subotu, ali nismo, do kraja 66. Sajma…

Mira Stojiljković je bila srpski izdavački veteran, prekaljeni profesionalac, aktivna do konca u kući koju je osnovala prije sumalo 33 godine.

Iako mi se čini da se poznajemo cijelog života, naš svakogodišnji ritual počeo je po osnivanju hercegnovske Knjižare So, kada smo, od 2004, na štandu Knjige komerc mi postali rado viđeni gosti ali i kupci. Kako je vrijeme prolazilo i kako se ime Nikole Malovića počelo da nalazi na sve većem broju naslovnica, Mira me sve učestalije pitala kada ću neku knjigu da objavim za Knjigu komerc.

I dogodilo se. Jednog januarskog dana 2018, da bih se zaštitio od kiše koja je padala kroz mirišljavi eukaliptus nedaleko od gradske luke, otvorio sam kišobran i drugom rukom, ushićen, pozvao Miru, jer sam deboto imao nešto da ponudim! Bio je to rukopis „Boke Kotorske i Srbije“, knjige na koju sam računao da može da preživi sud vremena, jer ine naslove i ne treba nuditi izdavačima.

Nije prošlo ni 24 časa, Mira mi je javila da je tekst odobren, i da, kad se prelomi, idemo u štampu! Mojoj sreći nije bilo kraja, iz dva razloga. Novom se naslovu pisac uvijek raduje, ali sam do srži bio polaskan time što mi je Mira Stojiljković, moj izdavač, povjerovala blanko. Za dan niko ne bi mogao da pročita cijeli tekstualni korpus. Mira je u mene imala povjerenja, i time me emotivno kupila do kraja života.

Od 2018. do 2023, Knjiga komerc objavila je tri izdanja „Boke Kotorske i Srbije“, tri srpska izdanja romana „Galeb koji se smeje“, jedno na kineskom i jedno na engleskom jeziku, te knjigu „Ja, Mediteranac“, sve s mojim potpisom.

Osnivača Miru Stojiljković zamijenio je odavno na mjestu direktora njen sin Boban, s kojim sam postao na Ti, pa sam njegovu divnu, radišnu i uzor-majku počeo u sve češćoj prepisci da zovem majka Mirom.

Majka Mira je u mene imala izuzetno povjerenje, što su pokazala rečena izdanja, u koja je, s rukom na srcu, i Boban Stojiljković imao povjerenja.

Majka Mira je bila onaj najbolje iskovani dio starog mehanizma kojim pulsira novim naslovima uvijek mlada svaka izdavačka kuća. Emocije koje sam vremenom sakupio iz druženja sa ovom izuzetnom ženom čine me plemenitijim i bogatijim. Iako se jednom mora otići na mjesto svijetlo, mjesto cvjetno, mjesto odmora, nisam mislio da ću se s Mirom Stojiljković oprostiti baš sada. Izdavači, baš kao i pisci, nikad ne stavljaju tačku. Toliko toga još ima da se kaže, i da se objavi.

Neka ti je, po prvi put na Ti, majka Miro, laka zemlja. Slava ti, i hvala ti,