Oproštajno pismo Veljka Čubrilovića porodici koje je trebalo da bude spaljeno
Na današnji dan, 3.februra 1915. godine, obešen je učitelj Veljko Čubrilović koji je bio jedan od organizatora atentata na austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine. Sud u Sarajevu ga je osudio zbog veleizdaje na smrtnu kaznu vešanjem.
Pred izvšenje smrtne kazne napisao je pismo svojoj porodici i trebalo je pismo da bude spaljeno ali tamničar se sažalio i prepisao pismo pre nego ga je zapalio po naredbi.
„Kada primiš ovo pismo, moj duh lebdeće nad Tobom i našim čedom, milom Nadom. Tvoj Veljko ostaviće ovu „dolinu suza“, a ništa nema da ostavi tebi, mila moja, i našjem djetetu, nego svoju neizmenu ljubav prema vama. Dušo, posljednja moja misao biće upućena vama, mojim najmilijima.
Ne tuguj mnogo, ne žalosti se. Tako je moralo biti. Predamnom na stolu leže slike Tvoje i Nadine, ja vas ljubim, a neki unutrašnji glas mi šapće, da će vas poslije moje tragedije pratiti sreća i blagoslov Božji. Budite sretni, a vrijeme će izliječiti i ovu tešku ranu. Mila moja ja poznajem život i predviđam da ćeš ti hrabro koračati kroz njega i krčiti trnovite staze kojim ćete stupati. Ali dušo, ako bi put bio isuviše trnovit da ne bi dostojalo Tvoje snage da ga krčiš, potraži druga koji će Te razumjeti, kao što sam Te ja razumjevao, pa s njime udruži svoj život.
Od mene, neka Ti je prosto. Ti si zaslužila da budeš sretna. Kada naša Nada odraste i mogne razumjeti, ispričaj joj sve o njenom ocu. Držim da će me razumjeti i oprostiti svome ocu što je osirotila. Da, ja tražim i molim njen oproštaj, jer nisam prema njoj izvršio roditeljske dužnosti. Ti ćeš reći milom čedu: tvoj tata je tebe volio više nego svoj život, ljubio te i nosio kada si bila mala, o tebi je mislio i dan i noć. Neizmjerno vas voli i ljubi vaš tata. Neka vas Gospod blagoslovi. Molite se njemu, da mi bude milostiv.“
Zašto nije spalio prepis, a sačuvao original. Ma hajte bre više. Turci im nisu smetali, ali jesu Austrougari koji su mnogo toga napravili. Nije zapamćeno da je bilo koji pravi srpski vitez ubio trudnu ženu, ma ko ona bila. Trebali su se boriti puškom, kao prije toga i poslije toga junaci iz Crne Gore i Srbije. Iza ove organizacije stajali su Turci i domaći muslimani, koji su htjeli da povrate pozicije i nijesu štedjeli dukate. Vrijeme je za istinu i da naša omladina cijeni Miloša Obilića, kneza Lazara i ostale junake.
Potresno … Riječi manjkaju!
Uostalom, oni najbolji ne staju u riječi … Ostaju u pamćenju naroda.
Sami se, svojim djelima se zapisuju u vječnost.
Naše su riječi nedostatne, nepotrebne, trošne.
Oni najbolji sve što ištu, ištu od sebe …
Naše je samo da pamtimo.
A Onaj gore, on će da cijeni i nagradi.