Opšta je potreba da predstavnici naroda nauče da slušaju i čuju ‘malog čovjeka’ da bi donijeli ‘velike odluke’

Piše: Jovo Pejović

Vlast po svaku cijenu, ekonomska samovolja i politički birokratizam decenijama razaraju Crnu Goru. I dok su se naši građani svakodnevno pitali što im donosi novi dan, za to vrijeme su političke elite punile svoje džepove i dijelile Crnu Goru po svim šavovima. Borba za vlast po svaku cijenu postala je opsesija naše političke elite, koja je očigledno umislila da samo ona treba da kormilari Crnom Gorom.

Jedan od najvećih književnika sa prostora bivše nam zajedničke države, Meša Selimović, je u svom poznatom citatu opisao našeg čovjeka:“Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne prestavljaju ništa, zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti postiču kukavice, bodre laskavi, podržavaju lupeži i njihova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina.”

Kada god donosim sud o našem vremenu i mentalitetu ljudi sa naših prostora, uvijek u pomoć pozovem mudre citate naših književnih velikana Meše Selimovića, Jovana Dučića, Iva Andrića i Branislava Nušića koji su precizno skenirali našeg čovjeka na vlasti. I zaista, ako se okrenemo za sobom vidjećemo da se na ovim našim prostorima bez velike muke vlast ne mijenja, bilo da se radi o predsjednicima Države, Vlade, političkih partija, mjesnih zajednica, pa do upravnika ulaza stambenih zgrada, a ako se kojim slučajem to i desi, svi oni opijeni vlašću i dalje iz sjenke nastoje, koliko je god to moguće, da utiču na kreiranje političke scene. Gotovo svi lideri političkih partija su pod snažnim uticajem centara moći van Crne Gore. Od toga koliko taj uticaj traje zavisi i dužina njihovog ostanka na političkoj sceni. Oni koji igrom slučaja van tih uticaja izbiju u prvi plan, brže bolje se priklanjaju onima koji im garantuju da što duže ostanu na liderskim pozicijama. Pri tom sve je uslovljeno bezuslovnom služenju njihovim interesima. Čak su i glasači prepoznali ovu činjenicu pa se i oni opredeljuju za one centre moći za koje smatraju da će im donijeti najveću korist. Crna Gora je zadnjih decenija prepoznata i kao leglo mafijaških i kriminalnih grupa, koje su silaskom sa vlasti DPS krenule u traganju za novim saveznicima, koji će im pomoći da zadrže pozicije.

Oni slabiji takođe traže svoje mjesto pod suncem u državi prepoznatoj kao raj za djelovanje mafijaških grupa. Biće pogubno za Crnu Goru ako jednu mafiju zamijeni druga i ako nova vlast u nekoj novoj ili pipcima stare mafije bude tražila saveznike. Ovakve strepnje su opravdane ako znamo da se sve vlasti u novije vrijeme ljepše osjećaju u okruženju mafije nego mudrih ljudi. Zbog različitih uticaja izvana na ključne aktere političke scene različite po mnogo čemu, Crna Gora nema svoju strategiju za budućnost. Zato se svi iz različitih razloga i interesa oslanjaju na trenutnu moć duboko podijeljenih velikih sila i svoju budućnost vezuju za to na čiju stranu će moć prevagnuti, ne bi li i oni iz svega izvukli ličnu korist. Zato se Crna Gora mora što prije vratiti sebi i opredijeliti pravce svog budućeg djelovanja u skladu sa sopstvenim interesima i zauzimati principijelne stavove po svim pitanjima, bez slijepog svrstavanja na jednu ili drugu stranu i kockanja sa budučnošću države.“Mudri vladari pažljivo, slušaju, ne istrčavaju i ne govore u ime naroda već su pažljivi posmatrači, slušaoci i tumači narodne i državne volje. Opšta je potreba da predstavnici naroda nauče da slušaju i čuju ‘malog čovjeka’ da bi donijeli ‘velike odluke’ “.

No političke elite i država danas funkcionišu kako neko lijepo primijeti – ako čuju nešto dobro o tebi, to kriju, ako čuju loše o tebi, to šire, a ako ne čuju ništa, onda izmišljaju. Što bi rekao Meša Selimović:”Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.” Možda će se neki od onih koji su umislili da su veliki, ali i onih malih prepoznati u ovim riječima. No, pitanje je koliko je spremnih na njima učiti.