Oranje, orao i svinja

Piše: Maksim Drašković

Oranje je životno moranje,
njiva rodna životvornog žita,
a žito je sjeme plemenito.
Orač klasje svoga žita brani
i svog roda pokoljenja hrani,
bio onaj ili bio ovaj –
svaki ore da sačuva dvore.

Onaj što je drumove orao,
postao je i bio orao,
a i biće dok zora osviće.
Orao je svoja rodna polja,
a nikako careve drumove,
trijebio gubu iz torine,
da „doćera cara do duvara“.
Nit je vazal, niti mitski junak,
već po svemu junak legendarni,
srpskog roda vitez blagodarni

Ovaj što je danas na megdanu,
hrabro stade rodu u odbranu,
sve što više on dušmana ima,
to vijenac slave više prima.
Ono što je za neke oranje,
njegovo je slavno vojevanje.
Otkako se svijetom korača,
neko ore, neko je drljača,
oro ore, a drljača vlači,
nedostižni za nju su orači.
Orlu stoji da drumove ore
i da leti na visoke gore,
svinji da se u brlogu brlja
i za punim koritom da srlja.
„Oro gnjezdo vrh timora vije“,
svinja njuškom po brlogu rije.
Neko jeste „srpska perjanica“,
a neko je „turska pridvorica“.
Tako naše epske pjesme kažu,
pravo zbore i nikad ne lažu.
Iz jedne je blagoslov ostao:
„Kume Marko, bog ti pomogao…“
A u drugoj vladika Danilo,
svojom kletvom vječnosti ugodi:
„Bog vas kleo, pogani izrodi!“