Osam decenija Komnena Bećirovića

Uz ime Komnen Bećirović nije potreban nijedan atribut. Delo mu nije dalo da ostane tajan. Svi Srbi i Francuzi u kulturi znaju ga po delu. Pouzdanijeg i lepšeg poznanstva nema.

Od Srednjeg veka, u dvadeseti i dvadeset prvi vek; iz divljine njegovih Ljevišta, sa obale Morače, usred civilizacije u Pariz, na obali Sene; iz domaćeg, patrijarhalnog, plemenskog društva, u tuđe, savremeno, građansko društvo; od čobančića, ispod izvora, do sagovornika velikih književnika i mislilaca koji su mu postali životni saputnici; od ljeviške kolibe, do pariske Kraljevske palate; od kamene ploče koju je uglačala Morača, do kompjutera; od kanjona Morače, do kanjona Kolorada; od hodočasnika, u djetinjstvu, u ostrošku svetinju, do hodočasnika, u zrelo doba, po mnogim srpskim svetinjama; od jeke gusala i zvuka čobanske svirale, do harmonija Mocarta, Šuberta, Rahmanjinova… – put je Gospodnji kojim je umno i gospodstveno hodio ovaj srpski bard.

Verni sin svojih moračkih gora, u kojima je shvatio da je, kako veli, stanovnik vasione; preosveštenik, već skoro pola veka, lovćenskog oltara, o kome je veliku priču i lik njegovog ktitora pronio širom sveta; čovek koji, poput mitskog junaka, već više od četvrt veka odvrće potop od Morače radi spasa njene prirodne i civilizacijske baštine te tajanstva metafizičke osećajnosti; čovek koji je na braniku srpskog Jerusalima sočinio svojevrsnu kosovsku epopeju u vidu njegove Kosovske trilogije; čovek zahvaljujući kome su prvi put srpske gusle zaječale na Sorboni; čovek koji je decenijama propovedao pravdu i istinu o srpskom narodu braneći ga od bezbrojnih bezakonika, klevetnika i zlotvora pod plaštom humanizma, o čemu svjedoče mnogi njegovi tekstovi koji čekaju da budu složeni u knjigu koju je autor, s razlogom, već naslovio Borba s aždajom.

Eto takav je, ukratko, životni put Komnena Bećirovića s kojim smo razgovorali povodom njegovih osamdeset godina koje je napunio 5. aprila ove godine, na radost njegovih bližnjih, prijatelja i poštovalaca. Malo je zatrajalo, ali je našem sagovorniku trebalo i posla i vremena da se za tako dug i pun život iskaže. Uostalom, tek smo na početku njegovog jubileja.

Mnogaja i blagaja leta slavljeniku.

Komnene Bećiroviću, kad pogledate na pređeni put iza sebe za proteklih osamdeset leta, kakva vas obuzimaju osećanja?

Osjećanja blagodarnosti prema Gospodu Bogu i Svetom Vasiliju Ostroškom u čijem sam osijanju na svijet nastao, da sam mogao prevaliti, pregrmjeti tolike godine, proći kroz razne opasnosti još u djetinjstvu u surovim uslovima života, zatim kroz mnoga iskušenja, kroz bure i lomove, lične, nacionalne i svjetske. I da sam još u životu, i to ne baš u rđavu, dok mnogih mojih vršnjaka, kao i mlađih od mene, više nema.

Ponekad mi se čini da sam prevalio, ne decenije, nego vjekove, s obzirom da sam rođen i odrastao u iskonskoj prirodi, u jednom plemenskom i patrijarhalnom društvu, tako da sam, ustvari, dospio iz Srednjeg vijeka u dvadeseti vijek. Iz Ljevišta, jednog od najzabačenijih crnogorskih sela ispod izvora i sa obale Morače, do Pariza, velike svjetske metropole, na obali Sene. Čini mi se da imam ne osamdeset, nego stotine godina.

Pomislite da je u mom djetinjstvu i dječaštvu u Morači još prilično naroda živjelo u brvnarama, kolibama i savardacima. A bogme i u pećinama u kojima bi nedjeljama živjeli neki čobani spuštajući se u duboku jesen sa svojim stadima ka selu, kako ih veliki snijeg ne bi zatekao u planini. A jedne noći se mome izvanjem đedu Periši u pećini utvorila đavolica koju je udario razgorjelim ugarkom po licu, što je ona rekla jednom starcu u selu kome se kasnije priviđela i koji je pitao što je takva. Takođe je moj brat od strica, Mirko, izlazeći na slani iz iste pećine, poletio niz liticu da bi ga jedva, svog izlomljenog, u gori našli. Znam kad su ga nanijeli na nosilima napravljenim na licu mjesta.

Nije bilo puteva niti ikakvog prevoza, nego se sve prenosilo na sebi ili na konjima planinskim stazama. Nije bilo struje, nego su se koristile lampe petrolejke ili svijeće od pravog pčelinjeg voska, a ne, kao danas, od parafina. Nije bilo časovnika, nego se upravljalo po suncu i zvijezdama, po Vlašićima ili po zvijezdi Danici ili, pak, po oglašavanju pijetlova koji su služili kao budilnici najavljujući zoru. Majka mi je pričala da sam rođen baš u pijevce na Cvijeti tog 5 aprila 1936. Žene su se porađale same, ili uz pomoć jedne drugoj. A kad bi neka umrla na porođaju, onda bi bebu, ako bi preživjela, zadojila neka druga mlada žena iz sela koja je već imala svoje čedo na prsima. Nažalost, djeca su prilično umirala zbog neuslova i pošto se do kasno nije znalo za vakcinaciju.

Nije bilo ljekara nego se pribjegavalo ljekovitim travama i, naravno, molitvama ili pak vradžbinama, recimo zavarčivanju kad bi nekoga ujela zmija. Ili, kad bi neko slomio nogu ili ruku, bio bi liječen na licu mjesta od strane nekog seljaka koji je umio da namješta lom i dlaži kosti uz dvije drvene daščice, zvane upravo dlage. A teški bolesnici, koji se nijesu mogli držati na konju, prenošeni su na nosilima bar po pet-šest sati hoda od Morače do Kolašina ili do Nikšića. Međutim, pošto se živjelo u iskonskoj zdravoj prirodi, nije bilo opakih bolesti, na primjer raka, koje haraju u savremenom svijetu.

Nije bilo druge hrane sem one što je zemlja davala, najčešće kukuruza, raži i ječma, nešto pšenice, dosta povrća i, naravno, mliječnih i mesnatih proizvoda od stoke koja se uveliko držala. Planine su odjekivale od bleke velikih stada ovaca i jaganjaca, naročito kad se ova, odlučena preko dana, pripušte, poslije muže u zaranke, majkama. Nije bilo druge odjeće, kaputa, gaća, džempera, kape, zavijuše, kabanice, sem od ovčje vune, niti druge obuće, sem vunenih čarapa i opanaka od volujske kože. Doduše, imalo se nešto tanke kupovne robe pri tijelu, kao i za svečane prilike od izlaska, kako se govorilo. Neki stariji ljudi imali su crnogorsko odijelo koje su rijetko oblačili jer su ga čuvali za ukopa.

Surove uslove života ogromno je pogoršavao bratoubilački rat koji su komunisti otvorili kako bi primijenili teorije Marksa i Engelsa o diktaturi proletarijata u jednom patrijarhalnom društvu. Sjećam se kad jednog kišnog jutra ranog proljeća doniješe u kuću momka svog u krvi od rane koju je dobio u blizini, u borbi izmeđe partizana i četnika. Koliko sličnih uspomena! Na primjer, kad jednom komunisti svedoše dvanaest Gornjomoračana, sve u jedan konop povezanih, u Manastir morački i pobiše kao famozne narodne neprijatelje, sem jednoga koji im je utekao. Ostavivli su njihova tijela kao plijen zvjerovima i grabljivicama. No to je duga i strašna priča.

Pored materijalnih odlika života sredine u kojoj ste ponikli i koje ste upravo slikovito evocirali, postajao je svakako i duhovni život.

Naravno da je postajao i to vrlo bogat. Kao vjekovima do tada, živjelo se u vjeri, slavile su se slave, svetkovali godeti, nastavljali običaji. Skoro da nije bilo knjiga, sem poneka zbirka pjesama, zvana pjesmarica, kao ni pribora za pisanje, čak u prvi mah ni školskih tabljica, tako da sam prva slova, po završetku rata kad sam imao skoro desetak godina, učio pišući oštrim piljkom po kamenoj ploči koju je pijeskom uglačala Morača. Samo taj detalj dovoljno govori o vremenskom putu koji sam prevalio od te ploče na kojoj sam se opismenjavao pa do kompjutera kojim sam ima petnaestak godina naučio da se služim zahvaljujući sinu i ćerki.

Nastavljala se usmena tradicija tim više što je puno više naroda bilo nepismeno. Tako je majka Milena, iako nije znala ni da piše ni da čita, znala bezbroj predanja, priča i pjesama koje mi je, od najranijeg djetinjstva, kazivala da me zabavi i razgovori. Govorila je da je imala bar dva razreda škole da bi pjesnik u državi bila. A imali smo u porodici i pjesnika u ličnosti moga puno starijeg brata, po drugom pasu, Radovana Bećirovića Trebješkog, koji je tada stasavao u nacionalnog barda, opjevavši, osim nekih znamenitih događaja na prostoru Crne Gore i Hercegovine, kao Mojkovačku bitku, a neke je svojim talentom učinio znamenitim, i pogibiju kralja Aleksandra 1934. u Marseju i sočinivši svoju verziju Kosovske bitke.

Pored priča i pjesama o Kosovu, o Nemanjićima, o Marku Kraljeviću i tako dalje, tu je bila i velika priča, prava epopeja o mojim precima uskocima koji su, i s očeve i s majčine strane, krajem XVIII-og vijeka, iz Hercegovine ubjegli od turskog zuluma u Gornju Moraču, pravu prirodnu tvrđavu, da odatle decenijama, sa drugim uskocima, vojuju i hajdukuju protiv Turaka. Inače jedan od prvih uskoka u Moraču, tvrdu kačanicu, bio je vaš slavni zemljak Bajo Pivljanin (Nikolić) u XVII-om vijeku, a čije je junaštvo i žrtvu na gori Vrtijeljci opjevao Njegoš u Gorskom Vijencu. Vojevanje moračkih hajduka izazvalo je dva velika turska pohoda na Moraču, 1795. i 1820. koji su se završili turskim pogibijama tako da je ostala riječ:

Zakleli se Turci na pogaču da ne vojšte više na Moraču.

Inače o ovim bitkama nastale su na licu mjesta epske pjesme koje je Njegoš unio u svoje Ogledalo srpsko, a Vuk Karadžić u svoje zbirke, kao onu o Vuku Lopušini Trebješkom, moračkom Ahilu, poginulom 1793. na Loli planini, gdje mu se nalazi grob, ispod visa Pandurice, sa koga se u nedogled vide sve planine, čak i Lovćen u vedrim čistim jutrima, dok je daleki Durmitor kao na dlanu. Razumije se da su se te pjesme, kao i mnoge druge, pjevale uz gusle koje su napajale dušu: jedina muzika, uz čobansku frulu i pjesmu i, naravno, što se mene tiče, uz poj Morače, šum voda i vjetrova, jeku oluja, prolamanje gromova, pjesmu ptica, kliktaj orlova ispod sjajnih azurnih nebesa. Tu je i gromoglasno lelekanje ljudi te kukanje i tuženje žena, ponajviše ojađenih majki i sestara nad poginulim ili preminulima. Trebaće da prođu nekolike decenije pa da čujem prve zvuke Mocarta, Šuberta, Betovena, Vivaldija, Forea, Rahmanjinova i drugih koji će mi, kao i veliki pisci i umjetnici, postati životni saputnici.

Dodajem da su u tom iskonskom svijetu veoma mnogo značili snovi. Znam slučajeve gdje se nije moglo razminuti, a da se snovi neminovno ne ostvare, kao što se to, uostalom, i meni dešavalo kroza život. Ima na tu temu izvanredna knjiga moga zemljaka i saborca, velikog novinara i publiciste Buda Simonovića Iskopanje Kića Jasenovca, izašla prije neku godinu u Podgorici.

U stvari, ostali ste verni sin vaših moračkih gora, uprkos vašem mučnom detinjstvu i vašem dugom stranstvovanju.

Tako je, zaista sam prošao kroz muke, nevolje i opasnosti u djetinjstvu. Na primjer, jednom me zamalo nije ujela zmija na izvoru na koji sam išao po žarkom ljetnjem danu da donesem vode ocu dok je kosio; drugi put me udario konj objema zadnjim kopitama u grudi, a malo je trebalo pa da me udari u glavu; treći put sam, čuvajući jagnjad, bio našao bombu talijanku, zaostalu iz rata u jednoj pećini, koja, srećom, nije eksplodirala u rukama, kao što se to često poslije rata dešavalo; četvrti put sam pao s jedne stijene, visoke nekolika metra, sa velikim kamenom koji je bio na vrhu i koji me povukao za sobom rasjekavši, skoro presjekavši mi desnu šaku koju su mi liječili stavljajući so i duvan na ranu, zatim privijajući meki sir i melem od trava. A često su oko mene sijevale i padale munje.

Tome treba dodati i strahote koje su činili komunisti ubijajući najviđenije ljude po našem i drugim plemenima, često im lomeći ruke i noge, razbijajući im glave maljevima i ćuskijama i bacajući leševe, a ponekad i žive ljude u jame bezdnanice, kao što su to činile hrvatske ustaše po Krajini, Liki i Hercegovini. Sve je to, u jeku tih strahota, opjevao, bezprizivno osudivši zločine, bard Trebješki u svojoj poemi Đavo u Crnoj Gori. Đavo je, ustvari, bio Moša Pijade koji je, kao Brozov delegat za Crnu Goru, sa Žabljaka dirigovao krvavom orgijom. Istovremeno je nastala i druga Radovanova poema, sa rječitim naslovom Mošinih podviga, Jame u Crnoj Gori, pa je zbog svega toga bio osuđen na smrt i da sam završi u nekoj od brojnih jama, ali je ostao živ, kako je govorio, po nekom Proviđenju.

No ipak, kada sam se iz moga gorskog, mukotrpnog zavičaja vinuo u svijet, sve je vrijeme stalo da prosijava, budila se nostalgija, tim više što nijesam čovjek zlopamtilo, te se tako zadržalo uglavnom samo ono najljepše, pogotovo što se tiče prirode. Što ne znači da se nije vraćalo i ono drugo, zaostalost i grubost, oskudice i prehlade sa nevremenima, sa potopskim jesenjim kišama kad Morača ustane i bije uz brda u brdo i kad planine ostanu nedjeljama u oblacima i maglama, sa surovim snjegovitim zimama kad lete urvovi niz Ljeviške strane, ali sve to uzimam kao sastavni dio moje moračke sudbine.

U stvari, ostao sam cio vijek čovjek iskonske prirode i epske sredine, što ide jedno s drugim. I danas, osobito ljeti kad boravim u Morači, budim se s pticama nebeskim i ustajem kad zora zarudi kad zarudi a zatim se zapali nebo na istoku. Gledam kako prvo sunce pozlaćuje vrhove, zatim kako silazi niz vrleti i strmine prostirući svoj zlatni veo po šumama, i dočekujem, poput vjernika starih Sunčevih religija, njegovo rađanje, kao nekog božanstva, iza Visokih Gradišta. Bilo bi me grijeh i sramota da me sunce zatekne spavajući. Jednom sam zapisao:

Ima l’ ljepše na svijetu išta,
No kad grane sunce sa Gradišta
I svjetlošću ispuni Ljevišta.

Onda nastupa njegov hod tokom mnogih sati u velikom luku pro nebesa dok ne nagne raskošnom smiraju iza vrhova na sjeverozapadu i posljednja svjetlost mu se stane peti uz vrleti iza kojih je isteklo. Dante je govorio o suncu kao o jedino dostojnom oličenju Boga u svemiru, a takođe i Sveti Franjo Asiški koji je u njemu vidio metaforu Svevišnjeg i nazivao ga brat sunce, fratello sole. Isto tako noću, tim prije što sam se donekle uputio u astronomiju, gledam isticanje sjanih zvijezda koje se, kao vatre, pale na vrhuncima te božanstveni roj i hod sazvežđa. Sva svijetla kola u prostoru, kako veli Njegoš. Ustajem po noći da vidim prizor nebesa, koliko su večernja sazvežđa prevalila nebom, a koja su izašla te koliko je Mlečni put od početka noći promijenio svoj položaj u svemiru. U stvari, u Morači sam shvatio da sam, i tako se osjećam, stanovnik vasione. Čak sam uzeo, kao elektronsku adresu, ime najljepšeg sazvežđa na nebesima, božanskog lovca Oriona koji po čitave duge zimske noći plovi nebesima.

I zaista, kad sam, prije tridesetak godina, započeo da gradim novu kuću pored stare trebješke kule koju je sagradio prađed Rade krajem XIX-og vijeka, a koja velikim dijelom pripada rođacima, mnogi su se čudili što je ne gradim u Podgorici, već u vrletima i bobijama, ja sam im, donekle u šali, odgovarao da to činim za svoje odnose s vasionom. Takođe mislim da u tim fenomenima i prizorima vječnosti prirode tražim i nalazim sebe dalekoga, jer sve se promijenilo za prohujalih osamdeset godina, pokoljenja su prošla, a oni su tu kao kada sam se među njima na svijet probudio i stao da ga spoznajem. Što me, donekle, uspokojava u mome trajanju, dajući mi iluziju sopstvene vječnosti, iako smo samo trenutak u vječnosti.

S druge strane, veličanstvena moračka priroda ima na mene jedan vrlo konkretni efekat, budući da djeluje iscjeljujuće i očišćujuće od zla svijeta koje bijesni posvuda na planeti, o čemu u gradovima ne prestaju da nas zasiplju mediji u svako doba dana i noći. A djeluje utješno i razgaljujuće od loših snova i raspoloženja i tome slično. Da ne govorimo o čistom vazduhu, tišini, izvorskoj vodi, ekološkoj hrani, kretanju, budući da sam u Morači skoro po cio dan na nogama.

Da li vas pohode sećanja na to daleko vrijeme?

Pohode, i te kako! Na primjer, ponajviše mi dolazi, skoro mi se nameće jedno mjesto zvano Artan do, ustvari prilično prostrana zaravan, na visini od oko 1000 metara, preko koje se Ljeviške strane spuštaju ka donjem dijelu sela i rijeci. Tu nam je bilo jedno imanje, sa kolibom, koja je imala sobicu okrenutu k istoku, tako da bi je ispunilo prvo sunce, i gdje smo boravili sproljeća, prije izdiga na planinu i sjeseni po zdigu s planine. Odatle se otvara pogled na okolne strane, vrleti i visove: prvo, naspram sjeveroistoka, preko hrastovih šuma na hridinasti Vrmac, okićen borovima, zatim na Grede i Gradišta na istoku. U isti mah puca beskrajni vidik pravo ka jugoistoku, sve do Komova, na granici Albanije, te bliže na bukovu prašumu Debelu goru koja se od zelenih poljana penje južno do Borovog vrha, iza koga je Pocki vrh, a koja ogoljela i usnula zimi izgleda još tajanstvenije. Dalje se na jugu uzdiže ogromna piramida, zvana Stožac, nastala kroz vječnost, zatim Zvornik i Orlovača, prebivalište orlova, Čuke kamene, Đed i Bijela točila ispod njega pa na zapadu Kablova lastva, Sumor i Zubca, što čine polukrug oko velike udoline iz glečerskog doba, zvane Vragodo, odakle izvire Morača. Planinski vijenac se nastavlja Šljemenom, Konjevačom, Lijevnom, Razvršjem, Ljeviškim stranama i veoma vrletnom Kolijevkom, koja se tako zove jer je jednoj ženi, dok je tuda čuvala ovce, odletjela kolijevka s djetetom, a biće da se i ona za njim bacila.

Eto u kakvom sam ambijentu proživio prvo proljeće svoga života, a zatim mnoga proljeća i jeseni, prije no što sam se u svijet otisnuo. No, pošto se ovaj naš razgovor pretvara u neku vrstu ispovijesti s moje strane, dodao bih još da se tu na Artan dolu desila i jedna velika nesreća. Naime tu je jednog aprilskog dana 1934, dakle na dvije godine prije mog nastanka, naglo umro moj brat Veljko od dvanaest godina, a izgledao je, kako su mi pričali, kao da je imao nekoliko više. Bio je đak u Kolašinu pa je za vrijeme raspusta, pješačeći nekoliko sati do Ljevišta, pio znojav hladne vode na izvorima, što ga je izgleda pokosilo. Neprebolnu ranu koji su moji roditelji nosili čitavog života. Uvijek kad bi ga majka tužnim glasom pomenula, dodavala bi: „Anđeli mu s dušom”. Dok ga otac, stari ratnik sa Skadra, Bregalnice i Mojkovca, a poslije sužanj u austrijskim logorima pa jedno vrijeme i u njemačkim, nikad nije pominjao, samo bi, ako bi neko drugi to učinio, ćutao gledajući preda se jedva se suzdržavajući da ne pusti suzu.

Da li još postoji vaša koliba?

Odavno je moju sunčanu kolibu, iako sam je jedno vrijeme branio, osvojila vegetacija, posebno puzavica zvana lamutina, mada se krov još djelimično drži, a na ognjištu, gdje je majka pekla hljeb, varila vareniku i spremala nam obroke, izrastao je već tri-četiri metra visok javor od koga se, da podsjetim, prave gusle. Što me donekle tješi, kao i pomisao da su mnogi dvori, kraljevske i carske palate, kroz istoriju doživjeli sličnu sudbinu. No, svejedno, žao mi je.

Pored kolibe sam, kao dijete, posadio dva orahova omladka iznikla iz raspuklih ljuspi, koji su tokom decenija dok su me talasi života nosili po svijetu, rasli i izrasli u ogromno drveće dajući mi svaki put kad ih obiđem predstavu o prohujalom vremenu. Oni danas nadkriljuju prostor na početku velike njive koja nas je hranila. Ti su me orasi, tokom mnogih žarkih ljeta kad sam se peo na visine moga djetinjstva i moje mladosti, primali u svoj hlad, dok su me u raskošnim jesenima darivali njihovim plodom. Kasnije sam sadio borove u Hilandaru, čemprese u Ostrogu, kedrove u manastiru Morači…

Takođe sam podnjivio park oko nove kule na Trebješkoj glavici, posbeno jedan himalajski kedar, s kojim imam više sreće nego što je imao Šatobrijan sa svojim libanskim kedrovima na imanju La Vallée aux Loups, Vučja dolina blizu Pariza, jer on nije, kao što se nadao, dočekao pod njima svoje stare dane, kao što sam ja, evo, dočekao svoje pod mojim kedrom i lipama u blizini. Inače sam hodočastio na Šatobrijanov grob na ostrvu Gran Be naspram rodnog mu grada Sen-Maloa, gdje počiva po svojoj posljednjoj želji, kao što je Njegoš slično počivao na Lovćenu, na što su neki autori ukazivali. I sam o tome imam putopis Prah pjesnika u okrilju okeana, kao što je Njegošev prah prebivao u okrilju planina, prije no što ga je Broz, zvani Tito, sa svojim crnogorskim satrapima, zatočio u Meštrovićevu apsanu. Nastavio sam hodočašće dalje okeanom do na ostrvo Gernezi gdje je Viktor Igo proveo mnoge godine svoga izgnanstva u saobraćanju sa stihijom po čijoj je mjeri bio njegov genije.

Nego vratimo se na Artan do koji nije samo geografski već i istorijski izuzetno mjesto, budući da su u blizini poginuli serdar Mrkoje Mijušković i barjaktar Šuša Magovčević u velikom boju na Morači avgusta 1820. Bio ih je poslao s vojskom, Pješivcima i Brđanima, vladika Petar I u pomoć Moračanima da odbiju veliku tursku ordiju od dvanest hiljada ljudi koja je, pod komandom bosanskog Dželaludin paše bila najezdila da pokori nepokornu Moraču. Grob im se nalazi obilježen spomen pločom u podnožju jednog ogromnog vala koji je u nekoj dalekoj kataklizmi sletio iz Strana i tu se zaustavio. Kakva priroda, takvi u njoj događaji i sudbine ljudske. Bez sumnje da niko na svijetu, osim egipatskih faraona, nema tako ogroman spomenik kao što imaju Mrkoje serdar i Šuša barjaktar o kojima sam slušao otkad sam sebi došao. Tako sam se od najranije dobi, osim moračkim prirodnim čudesima, napajao istovremeno moračkim predanjima.

Postaje jasnije, iz svega što ste rekli, vaša borba za spas Morače koju vodite već decenijama. U stvari, vi nastavljate borbu vaših predaka.

Jeste, ali s tom razlikom što su se oni borili protiv zla tuđinskoga, a ja se borim protiv zla domaćega, što je mnogo teže. Dao sam pitanju Morače evropske razmere, ako ne i svjetske, uključivši u njenu odbranu i najvećeg ekologa našeg vremena, filozofa prirode, humanistu Franca Vebera. Često se sjećam njegovih oduševljenih riječi, dok smo, aprila 1989, sa grupom novinara iz raznih evropskih medija, išli uz kanjon Morače: „Morača je katedrala vječnosti!” A zatim, pred prizorom Morače, nadošle od topljenja snjegova, valjajući svoje bijelo zelene talase: „Morača je Betovenova simfonija!” Moraču smo doveli na vrata Uneska, ali crnogorski vlastodržci, sve isti već četvrt vijeka, neće da je kandiduju za upis u svjetsku baštinu pod zaštitom Uneska, nego očajnički traže investitore po svijetu kako bi je potopili! Uz to nastoje, što je vrhunac, da se lažna kosovarska država koju su među prvima priznali, primi u Unesko, a time i spomenici srpske civilizacije na Kosovu proglase kao baština tog čudovišnog Nato nedonoščeta od države!

Inače sam objavio tri knjige o Morači, jednu na francuskom L’éternité menacée da la Moratcha, Ugrožena vječnost Morače (1997), veliki zbornikOdbrana Morače od potopa (2002) i poemu Avet potopa nad Moračom (2010). Sve tri su dostupne, sa opsežnim radom Morača u očima evropskih autora, na srpskom i francuskom, na mojoj Stranici na sajtu http://www.tvorac-grada.com, koji vodi moj prijatelj pjesnik Nenad Živković.

Objasnite nam, dok smo još u Morači, poreklo vašeg prezimena, jer deluje, donekle, čudno da postoji muslimansko prezime u Morači, srpskoj krajini.

I tu se otvara duga priča. Postojalo je veliko hercegovačko bratstvo Trebješani koje je imalo brojne porodice, nastanjeno u podnožju brda Trebjese pored grada Onogošta, kasnije Nikšića. Digli su se na ustanak prvi put u vrijeme Rusko-turskog rata 1711. kad je car Petar Veliki pozvao balkanske hrišćane na borbu za oslobođenje. Nažalost, kako je car izgubio bitku na Prutu, Trebješani su morali da ostave svoja ognjišta i isele se u Brda, a njihova postojbina je bila razorena. Ipak su se vratili posle četrdeset godina i obnovili svoje domove, ali su se opet digli na ustanak na poziv carice Katarine, u vrijeme Drugog rusko-turskog rata 1789-1792. kad je ruska vojska, pod komandom Suvorova, pobjedonosno marširale na Carigrad. No već je tada Zapad treslo antirusko prokletstvo, kao što to danas čini u još većim razmjerama, pa je Engleska zaprijetila ratom poslaavši ratne brodove u Finski zaliv da bombarduju Petrograd te je sklopljen mir nepovoljan po Rusiju u Jašiju 1792.

Trebješanima je, preko posrednika grofa Marka Ivelića iz Dubrovnika, bilo obećano da će ih, ako stvari krenu loše, Rusija primiti, ali se to nije moglo lako izvesti te su Trebješani morali da opet, ovoga puta konačno, napuste svoja ognjišta i da traže utočište u vrletnoj Gornjoj Morači, pravoj prirodnoj tvrđavi. Upravo te 1792 godine tu se, preko kršnih Pipera i Rovaca, doselilo njih trideset sedam-osam porodica, zaposjevši imanje kolašinskog bega Sijamina u Ljevištima i nastanivši se na njemu. Tek 1805. izvjestan broj njih, oko stotinak duša, na čelu sa Mališom serdarom mogao se odseliti u Rusiju, naselivši se u oblasti Odese, gdje su dobili posjede i plemstvo od cara Aleksandra. Jedan od njihovih potomaka, oficir Ivan Dragićević, ostavio je čuvenu hroniku Kazivanje starih Trebješana, izašlu 1842. u Beogradu. Drugi su se odselili u Srbiju, a jedni u obližnje Uskoke, dok su moji preci ostali u Morači. I veoma sam im zahvalan što su mi ostavili u nasleđe tako veličanstvenu, iako patnu postojbinu, ali orlovska sudbina ima svoju cijenu. Čini mi se da bez Morače i njenih čudesa, ne bih imao čega da se sjećam. Inače o našem trebješkom bratstvu postoji obimna knjiga Trebješani moga rođaka Nikole Vujačića koja je izašla 2013. u Nikšiću.

No još dok se bilo pod Trebjesom, gdje se moj čukunđed Jezdimir zvani Bećir rodio i odrastao, jednog dana, dok je išao s ocem, sretne ih neki turski beg i, kako je Jezdimir bio viđen mladić, pita beg oca kako mu je ime. Ovaj je malo poćutao ne mogavši da kaže pravo ime, jer su Turci svojevremeno bili na vjeru domamili u Trebinje i pogubili njihovog pretka trebješkog kneza Jezdimira sa još jedanaest trebjeških prvaka i bacili im tijela u rijeku Trebišnjicu, pa da ne bi ispalo da potomci, hoteći da ovjekovječe ime zločinački umorenog pretka, time izazivaju Turke, otac je odgovorio: „Bećir, a da kako, beže”. Na što je ovaj uzvratio: „Aferim vlaše!”

Međutim, po seobi u Morači, Jezdimir-Bećir je s ostalim uskocima četovao po planinama, ali su ga jednog dana, dok je sa svojim drugom Mališom Tomovićem, uskokom iz Golije, išao u Bjelopavliće da donese vina i rakije za Lučindan, trebješku slavu, Turci ubili, negdje oko 1820, iz zasjede u planini Lukavici, odsjekli im glave i odnijeli da ih istaknu na bedem nikšićki. Poslije je Bećirov sin Rade, kada je imao samo petnaest godina, pokupio četu druga i dočekao u planini Ivici očevog ubicu Fazli bega, posjekao ga i donio mu glavu u Ljevišta gdje je na kocu okapala. A kako si ti događaji ušli u Moračku epopeju, poslije nije moglo da se mijenja pa je tako naše prezime ostalo. O svemu tome ima u mom opsežnom radu Kazivanje o izvoru i događajima oko izvora Morače, koji je objavio moj veliki prijatelj, već odavno pokojni Dragiša Vitošević u svom časopisu Raskovnik 1982.

Imate sličan slučaj i našeg velikog pjesnika i mog prijatelja Matije Bećkovića iz porodice Draškovića iz Morači, susjednih Rovaca, u koja turska noga nije nikad kročila. Njegov direktni predak, u dvoboju sa nekim osionim Turčinom Bećkom, koga je pogubio, dobio taj nadimak.

Recite nam kako se odvijala ta vaša životna pustolovina sa obale Morače do obale Sene, gde ste proveli veliki deo života.

Još od rana imao sam u sebi veliko nadahnuće da što više naučim i vidim svijeta, da se bavim velikim stvarima, i da se istovremeno izvadim iz surove sredine koju sam malo prije pokušao da dočaram. Od pokojnog brata bio je ostao atlas koji sam, tek što sam naučio da čitam, listao i tako kao putovao po raznim zemljama i kontinentima. Znao sam bolje geografiju od našeg učitelja. A jednom sam, u svojoj znatiželji za svijetom, pitao svoga tetka, starog Dragišu Meštera, još uvijek pravu ljudsku goropad, iako već u osamdesetim, dok sam jedne zime s njime čuvao krave u Šumama, gdje su bršćele suvo hrastovo lišće, da mi kaže kakve su kuće u Navijorku, kako se kod nas govorilo za Njujork, pošto je bio na radu u Americi. On mi je pokazao rukom velike visove Sumora i Zubaca iznad Vragodola, rekavši: „Eno onake, kao oni klikovi, dijete”.

Tridesetak godina kasnije, obreo sam se na vrhu najvišeg njujorškog oblakodera, Empire State Building, o čemu pišem u svojoj velikoj reportažiS puta po Sjedinjenim Američkim Državama, objavljenoj u Ninu 1968. U istom putopisu, pošto sam nastavio do Dalekog Zapada, posvetio sam stranice Zidinama vječnosti i Besmrtnom drveću, odnosno Velikom Kanjonu Kolorada i hiljadugodišnjim šumama sekvoja na sjeveru Kalifornije. Putovanje kojim me je, između ostalog, darovala moja prva supruga, već skoro tri i po decenije pokojna Patricija, rodom iz Santa Barbare, sa obale okeana.

Dakle, od kanjona Morače do kanjona Kolorada, od moračkih do kalifornijskih šuma…

Upravo tako, kao što sam, desetak godina kasnije, pisao u poemi Put na izvor Morače:

Išao sam do krajnjeg Zapada
U Veliki kanjon Kolorada,
Što je jedno od svjetskih čudesa,
Ali ništa k’o rodna nebesa
Ne napaja dušu nit potresa.

Stoga nastavimo evokaciju moga djetinjstva tim prije što je dijete otac čovjeka, kako veli Frojd. Dakle, kao mali, čuvao, zatim, kao dječak, kosio livade, okopavao kukuruz i takmio list u šumi, pomažući ocu, ali nijesam mogao zamisliti takav život, što su moji roditelji sasvim shvatili. U školi sam nastojao da budem odličan đak, oduševljavajući se u gimnaziji u Nikšiću pod Trebjesom francuskom književnšću. Tome je doprinijela i naša mlada, lijepa profesorica francuskog jezika Mileva Tapušković koja mi je davala prve knjige na francuskom. Još čuvam, kao relikviju, Rusoovu knjižicu Les Rêveries du promeneur solitaire, Sanjarenja usamljenog šetača, što sam i sam bio u mojim planinama. Nekolika desetljeća kasnije našao sam se na geografskom prostoru Rusoovih sanjarenja, na Ostrvu Sen-Pjer u Bijenskom jezeru u Švajcarskoj, ali više ne kao samotni šetač, već u pratnji jedne vile.

Tako sam, za vrijeme raspusta preko ljeta, učio napamet na Loli planini, gdje smo izdizali, bezbrojne stihove Rasina, Igoa, Lamartina, Bodlera, Remboa, Valerija koji su mi postali životni saputnici. Ali sam, uzimljući ih iz biblioteke, čitao i romane Balzaka, Stendala, Anatola Fransa i druge. U isti mah sam se zanosio ruskom književnošću, čitajući Puškina, Ljermontova, Aleksandra Hercena, ali i Gorkog koji nam je onda bio u programu. Tolstoj i Dostojevski će doći kasnije.

Otkrivali ste time jedan sasvim drugi svet nego što je bio vaš.

Upravo tako, ili, kako će mi to Malro reći tokom našeg razgovora puno godina kasnije, otkriće, da ne kažem otkrovenje druge civilizacije nego što je sopstvena, što je za njega bila Azija. Dakle, svoje bavljenje francuskom literaturom sam nastavio na Filosofskom fakultetu u Beogradu na koji sam se upisao 1956, izabravši svjetsku književnost kao prvi, a francusku kao drugi predmet mojih studija. Diplomirao sam 1960, dobivši, na preporuku mojih profesora Dragana Nedeljkovića i Raška Dimitrijevića, stipendiju od francuske vlade za post-diplomske studije na Evropskom Univerzitetskom centru u Nansiju. Po uspješnom završetku magistarskih studija, ponuđeno mi je mjesto predavača srpsko-hrvatskog jezika i književnosti na Slovenskoj katedri, koje sam prihvatio i na kome sam ostao dvije godine da bi me, uprkos uspješnom radu, iz Komisije za kulturne veze s inostranstvom iz Beograda, otjerali jer navodno nijesam imao njihovu saglasnost za to mjesto.

Međutim, pošto sam se, u ljeto 1963. vratio u Beograd, pozivala me i progonila Udba, tražeći od mene da im pričam, ustvari da špijam s kim sam bio, koga sam viđao i šta se pričalo, što sam odbio. Jednom prilikom su mi napravili i zamku te zamalo nijesam završio u podrumu hotela Balkan da me nijesu spasili dva moja Moračanina: moj veliki brat i sagovornik cijelog života, književnik Jovan Dujović, od prošle godine pokojni, i gospodin Medenica, koga otada nijesam nikada više vidio pa mu se, nažalost, imena ne sjećam. Naravno da sam, nakon toga, odlučio da se, kako tako, vratim u Francusku, samo je trebalo dobiti pasoš.

Kako ste to uspeli?

Pomogao mi je pjesnik Risto Tošović koji je tada bio urednik Nina, u kome sam već bio počeo da pišem. Uz to Risto je bio prvoborac i poslanik pa je tim više uvaženo njegovo zauzimanje za mene. A već, kad sam se našao u Francuskoj, proradile su veze koje sam bio uspostavio. Ustvari, kako sam za dvije godine provedene na Fakultetu u Nansiju, bio počeo da spremam doktorsku tezu na temu francuske književnosti iz doba Pokreta otpora, stupio sam, na preporuku moga direktora teze, profesora Žana Gomijea, u vezu sa dvojicom vrlo uglednih autora koji su, kao osnivači i urednici časopisa, igrali važnu ulogu u književnosti tokom rata. Prvi je bio Rože Kajoa, filosof, pravi pjesnik prirode u duhu Lukrecija i Valerija, koji je tada bio direktor Literarne sekcije u Unesku, i koji me uveo u izdavačku kuću Galimar, kao lektora za jugoslovensku književnost; drugi, Maks-Pol Fuše, pjesnik i esejista, tada prava medijska zvijezda na televiziji, kao književni kritičar i autor velike serije emisija iz oblasti umjetnosti, Terre des arts. S njime sam se zbližio utoliko više što sam bio oduševljeni gledalac njegovih emisija u Studentskom domu u Nansiju. Ustvari, on me uveo u književne krugove Pariza, preporučivši me, na primjer, kod pjesnika Žaka Prevera i kod Luja Aragona koji je u doba Pokreta otpora izrastao u nacionalnog pjesnika, te kod filosofa Žan-Pol Sartra, koji je tada bio na vrhuncu slave. Otpočeo sam naveliko sa tim i drugim autorima, kao što je nobelovac Fransoa Morijak i, kasnije, Andre Malro, seriju razgovora za nedjeljnik Nin, koji su bili veoma dobro prihvaćeni i takoreći promovisali me u javnosti.

Kako ste se snašli u tim susretima?

Utoliko bolje što sam poznavao klasike koji su me, u stvari, doveli u Francusku, gdje sam imao sreću da sretnem žive klasike, kao Morijaka, Malroa, Sartra, Aragona… Tako mi je, recimo, Luj Aragon, posvećujući mi svoju obimnu antologiju Igoovog pjesništva, pod naslovom Avez-vous lu Victor Hugo? Jeste li čitali Viktora Igoa?, pitanje upućeno omalovažaocima pjesnika Legende vjekova, napisao: Komnenu Bećiroviću kome se to pitanje ne postavlja, Luj Aragon. Tu je bila i njegova ostarela muza Elza Triole, takođe spisateljka, koju sam, kao Balkanac, donekle bio u razgovoru zanemario, što mi je malo zamjerila. Ipak sam uspio da se brzo iskupim tako da me je nekolika mjeseca kasnije, prilikom promocije svoga romana L’âme, Duša, odmah prepoznala i srdačno mi posvetila knjigu napisavši: ovaj intervju. Bila je Ruskinja, sestra čuvene Ljilje Brik, ljubavnice Majakovskoga pa je tako donekle uticala na Aragonovo komunističko angažovanje. Srećom, on je bio mnogo veći pjesnik no komunista. Od prije nekoliko godina često prolazim Trgom Luja Aragona, koji se nalazi na početku Ostrva Svetog Luja, gdje se spajaju dva rukavca Sene, kuda nailazim idući u park iza Bogorodičine crkve, pošto stanujem u blizini.

Razgovor sa Sartrom, pak, u njegovom malom, od cigareta zadimljenom studiju na bulevaru Raspaj, bio je pravi vatromet: tek što bih otpočinjao moja pitanja ili primjedbe, on bi već na njih reagovao nastavljajući moju misao, tako da mi je, zahvalivši mi na posjeti, napisso u posveti svogaBića i ništavila da smo imali veoma zanimljiv razgovor. Inače, koliko priroda nije bila izdašna prema njemu što se tiče fizičkog izgleda, pošto je bio mali, nečemuran, razrok, toliko je bila nadomjestila i nagradila ga velikim duhom.

A što se tiče susreta sa Morijakom, kako sam onda bio još sa fakulteta u Homeru i Lukreciju, zatim u Rusou, Valeriju i Kajoi, osmjelio sam se da ga pitam, budući da je bio veliki vjernik, kako se može stalno živjeti na koljenima u očekivanju neke nagrade ili kazne. On je donekle bio začuđen, ali se brzo pribrao pa mi je mirno odgovorio da pada na koljena kada za to osjeti potrebu i da je njegovo očekivanje od vjere nešto sasvim drukčije. No imao sam osjećanje da mu je, kao velikom polemičaru, moje pitanje ipak donekle godilo, jer se vjerovatno niko nikad nije usudio, osim mene Moračanina, da ga tako nešto pita. Uostalom, kad sam mu poslao Nin sa objavljenim razgovorom, zahvalio mi je s najljepšim sjećanjem na naš susret i izrazom duboke simpatije. Naš razgovor objavljen je povodom stogodišnjice Morijakovog rođenja na čitavoj strani Monda od 13-14. oktobra 1985.

Ponajviše je poznat vaš susret sa Malroom.

Jeste, već samim tim što je bio snimljen i emitovan nekolika puta na televiziji i radiju, pored toga što je bio objavljen na srpskom i francuskom. Malro je bio, među svim autorima s kojima sam razgovarao, onaj kome sam se najviše divio, budući da su me već sami naslovi nekih njegovih knjigama, kao Ljudska sudbina, Glasovi tišine, Metamorfoze bogova, oduševili. Imao sam čast i sreću da me, na osnovu predhodno dostavljenih mu pitanja, izabre za sagovornika između sedam-osam jugoslovenskih novinara koji su mu takođe bili uputili svoja pitanja. Primajući me 5. sunčanog maja 1969. u Kraljevskoj palati, gdje se nalazilo Ministarstvo kulture, na čijem je čelu u De Golovoj vladi bio već deset godina, rekao mi je da su moja pitanja vrlo visokog nivoa i da se čak za odgovore na neka od njih pripremao, na što sam ostao veoma ponosan i do dana današnjega.

Ali tu se priča sa Malroom ne završava, budući da sam četrdeset godina kasnije, 9. februara 2009, došavši na simpozijum Andre Malro i Azija u palati Gijme na Trokaderu, imao iznenađenje da čujem predsjedavajućeg profesora Kloda Travija kako najavljuje otvarajući skup, da je tako naslovljen po izjavama koji je Malro dao na tu temu jednom jugoslovenskom novinaru 5. maja 1969, navodeći nekoliko minuta šta ga je novinar pitao, a šta mu je Malro odgovarao. A taj novinar je bio u amfiteatru među brojnom publikom i naravno da se prvi javio za riječ, obznanivši da je on taj Malroov sagovornik od prije četrdeset godina i, podigavši uvis svoju knjigu André Malraux ou la grandeur humaine, Andre Malro ili ljudska veličina, rekao da ona sadrži znatan dio razgovora. Pozdravljen sam burnim aplauzom i bio okružen poštovaocima ovog velikog čoveka tokom cijelog prepodneva. Osjećao sam se kao junak u nekom romanu, donekle kao što sam to sebe zamišljao čitajući nekada romane u mojim planinama.

Dodajem da je moj razgovor sa Malroom od prije neku godinu dostupan na You Tube-u, samo u srpskoj verziji koju mi je ljubazno ustupila RTS, ali da u saradnji sa Međunarodnim udrženjem Andre Malro nastojim da vaspostavim original. A sam tekst je izašao 1982. u velikom zborniku posvećenom Malrou u ediciji Cahiers de l’Herne koji naravno bio poznat Klodu Traviju kao velikom poznavaocu Malroovog djela.

Kažite nam, pre nego nastavimo s Malroom, ima li danas iko u životu od čitave plejade od bar petnaestak autora koje ste intervjuisali?

Ima jedino Mišel Bitor koji se, iako je sada u devedesetoj godini, dobro drži i s kojim sam obavio prošle godine razgovor, nakon 50 godina od našeg prvog razgovora 1965, što je svakako jedinstven slučaj u literaturi da dva autora vode dijalog preko ponora od pola vijeka. Trebalo je da je već na Youtube-u, ali sam bio smetan da ga u prvi mah postavim pa je zatrajalo, no neće dugo.

Malro vas je podržao u kampanji koju ste pokrenuli početkom 70-ih za spas Njegoševog hrama na Lovćenu.

Učinio je to bez oklijevanja, odgovorivši mi već treći dan na poslato mu pismo i dosije o Lovćenu. Odmah je shvatio svu veličinu i izuzetnost Njegoševe ličnosti, pjesnika, vladike i vladara, budući da je i sam bio čovjek velike sudbine pisac, državnik i ratnik. Ta javna podrška jednog od najznamenitijih Francuza XX-og vijeka mi je moralno ogromno značila kao i podrška Žana Kasua, pjesnika, romansijera, istoričara umjetnosti te Gabrijela Marsela velikog hrišćanskog filosofa koji se oglasio u Figary člankom Une atteinte au sacré, Nasrtaj na svetinju. Članak je sočinjen na osnovu podataka sadržanih u tekstu Le sanctuaire du Lovcen menacé, Ugroženo lovćensko svetilište, od desetak strana koji sam dijelio uz slike Njegoša i Lovćena. Da pomenem takođe Pjera Emanuela, člana Francuske akademije, pjesnika Orfejevog testamenta koji se zalagao za poštovanje Njegoševog testamenata u kome je, kao amanet, ostavio da bude sahranjen u crkvi na Lovćenu koju je tu sam podigao šest godina prije smrti. Pjer-Emanuel, koji je bio predsjednik Pen kluba, pisao je lično Brozu, kao što mu je pisao Žan Kasu, ali ništa nije pomoglo, iako ga je Kasu branio od francuskih komunista u vrijeme sukoba sa Staljinom 1948.

Svakako da se niste ograničili samo na Francuze.

Naravno da nijesam samim tim što je Pariz velika svjetska metropola, već sam kontaktirao dopisnike raznih listova, tako da su se napisi u odbranu Lovćena za nekolika mjeseca pojavili u raznim listovima, većina sa likom Njegoša i njegovog hrama. Uostalom, prvi tekst o Lovćenu objavljen je u Herald tribjunu, The International Herald Tribune od 19. marta 1970, koji je tada izlazio u Parizu, onda u Corriere dela serra, pod naslovom Pariz brani prah pjesnika Njegoša, zatim u Tribune de Genève, u Times of India, čak i u japanskom Asahi Šimbunu, najtiražnijem dnevniku na svijetu, od sedam-osam miliona primjeraka. Ubrzo je Grad Svjetlosti postao zaista prestonica međunarodne odbrane srpskog Sinaja od tmina koje su se nad njim nadnosile.

Vrhunac je bio moj rekvijum nad Lovćenom pod naslovom Adieu à un sanctuaire, Zbogom jednom svetilištu, u Mondu od 6. decembra 1972, u kome sam gromko osudio zločin, tako da sam zapao u još težu nemilost Brozovog režima te mi za nekolike godine nije bilo puta u Jugoslavije, budući da mi je prijetilo oduzimanje pasoša, sud i tamnica. Možete zamisliti kad me, još na početku kampanje, sam Vladimir Dedijer, Brozov hagiograf, napao u Borbi da širim po svjetskoj štampi neistine o Lovćenu i da maltene potkopavam bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda time što sprečavam da jedan Hrvat, Ivan Meštrović, prećutavši da je ovaj ustaša, plete vijenac jednom pravoslavnom vladici, Njegošu. Poslije, pred kraj života, priznao je novinaru Nina Milu Gligorijeviću da ga je lično Broz bio zadužio da podrži gradnju mauzleja i da čak od svojih honorara tome finansijski doprinese.

Ipak, kad je granulo nešto slobode u Jugoslaviji krajem 80-ih, pokrenuo sam akciju i osnovao svesrpski Odbor za obnovu lovćenskog vrha i svetilišta, akciju koja je zauzela toliko maha da bi donijela očekivani rezultat, to jeste uklanjanje groznog zindana zvanog Meštrovićev mauzolej sa Lovćena i povratak Njegoševe krasne zadužbine, da nije bilo raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. No to je čitava epopeja koju donosim u mojoj knjizi Borba za Lovćen Njegošev, izašloj 2002. godine.

Recite nam neki ključni momenat.

Na primjer onaj kad sam se jednog oblačnog februarskog popodneva 1989. nalazio u Cetinjskom manastiru kod vladike Nikanora i pitao ga šta je s ostacima Njegoševe kapele, a on mi rekao da oni leže u gomili na Ivanovim Koritima u podnožju Lovćena, ja sam namah osjetio potrebu, kao da sam čuo neki glas, da idem na lice mjesta. I poslije dvadesetak kilometara vožnje okukama uza strmine, našao sam se gotovo u sumrak na jednoj prostranoj osniježenoj poljani pred tužnom gomilom Njegoševog hrama koji bijah prije dvadeset godina ostavio na vrhu Lovćena u svoj ljepoti i slavi, u beskraju planina i nebesa, kao što tada bijah u jeku života.

Prekrstio sam se i pao na koljena, odlučivši da o tome progovorim, što sam učinio svojim Slovom o Lovćenu u Ninu od 10. decembra 1989. godine, otvorivši pitanje Lovćena nakon osamnaest godina ćutanja i izazvavši tokom narednih mjeseci pravu poplavu članaka iz kojih je stala da izbija preko dvije decenije zatuljena istina o zavjeri protiv Lovćena. Zatim sam se dogovorio sa nekolicinom književnika, pjesnika i umjetnika da sa vladikom Nikanorom učinimo pokloništvo na Ivanova Korita, što smo i učinili po najljepšem sunčanom danu 13. januara 1990, uoči Pravoslavne Nove godine. Svaki od nas je izgovorio nad tužnom gomilom neko pjesmu, neko besjedu, a vladika molitvu, odnosno kratak pomen. Onda je u junu, baš na Vidovdan, došlo do novog molitvenog skupa širih razmjera, sa puno naroda, sveštenstva i vladikom Amfilohijem, tek ustoličenim na tron Mitropolije crnogorsko-primorske. Time je pokret za obnovu lovćenskog vrha, kakav su mu bile dale geologija i teologija, uveliko krenuo.

Je li bilo otpora?

Na žalost jeste od strane antisrpski nastrojnih Dukljana, odnosno Montenegrina, nedonoščadi dva totalitarna zla, fašističkog i komunističkog, koji su stali da galame na nas da hoćemo da obnovimo Aleksandrovu kapelu koja je, prema njima, bila pečat gubljenja nezavisnosti Crne Gore i njenog navodnog porobljavanja od strane Srbije! Kao svi bezakonici koji lažu sebe u oči, kako veli Jevanđelje, oni nijesu htjeli ni da čuju da je Austrija, po okupaciji Crne Gore 1916, srušila Njegoševu kapelu da bi se skinuo oreol sa Lovćena svesrpskog svetilišta, kako stoji u naredbi bečke vlade. Zločin koji je Austrija pred kraj rata i sama priznala. Bilo je i prijetnji s njihove strane da će se otpor za odbranu ustaško-boljševičkog čudevenija na Lovćen, pružiti čak oružjem, osnivanjem tobožnjih lovćenskih straža. Tu se posebno istakao književnik Jevrem Brković, pobornik dvojice crnogorskih ustaških ideologa, Sekule Drljevića i Savića Markovića Štdedimlije koji su Drugi svjetski rat proveli u službi Pavelića, kao što je Brković, kad je počela jugoslovenska tragedija, pobjegao kod Franje Tuđmana, glavnog vinovnika, s Alijom Izetbegovićem, te tragedije. Čak me je tužio sudu i tražio odštetu od 50 hiljada evra za navodno pretrpljene duševne bolove u našim polemikama, ali je proces izgubio. Tako sam imao da vodim borbu i na tome frontu.

Trebalo je, takođe, da izađe na francuskom knjiga vaše borbe za Lovćen Njegošev u svjetskoj javnosti.

Jeste, 2013. povodom dvjestagodišnjice Njegoševog rođenja, pod naslovomCombat pour un sanctuaire, Borba za svetilište, sa svim tekstovima objavljenim u prvoj polovini 70-ih u svjetskoj štampi i mojim velikim Prologom od stotinak strana kako se stvar razvijala otada do sada. Nažalost, dok sam bio u punoj pripremi, imao sam udes u pariskim katakombama, odnosno u metrou, gdje zamalo nijesam poginuo. Gurnula su me niza stepenice dvojica mladića koji su jurili da uhvate voz na keju. U stvari, bio sam ranjen na frontu, jer sam išao kod našeg Luja Dalmasa sastanak redakcije našeg časopisa Balkan Info. No izvukao sam se sa lomom lakta i koljena, operacijom i dva mjeseca provedena na klinici. Onda mi se početkom naredne 2014. brat Đorđije teško razbolio te sam bio nekolika mjeseca u Morači dok je preminuo, Bog da mu dušu prosti. Bio je živa memorija našega kraja i čuvar trebješke kule puno godina dok je u njoj prebivao sam i prije no što je obnovljena. Sahranili smo ga prvog dana aprila dok su se Ljevišta zlatila od procvjetalih drenova i bijeljela od procvjetalih trešanja i džanja. Po povratku u Pariz, ispostavilo se da je trebalo s moje strane unijeti još neke matrijale nastale povodom Njegoševog jubileja, dok se od strane izdavača nalagalo prevođenje tekstova sa drugih jezika na francuski, da bi zatim nastupile neke druge smetnje, tako da knjiga još uvijek nije izašla ali će svakako izaći do ljeta.

No, da se vratimo u sedamdesete: primetno je da ste se tragedijom Lovćena, posle prethodne decenije bavljenja francuskom književnošću, stali okretati i baviti nacionalnim temama. Mislim, na primjer, na vaša pisma iz srpskih svetiliša koja su izašla u Mondu…

Jeste, kroz tragediju Lovćena, shvatio sam da su naše najviše vrijednosti ugrožene, u svakom slučaju zanemarene, odbačene u drugi, ako ne u zadnji plan od strane vladajuće ideologije pa mi se samo sebi nametnulo da se njima prevashodno bavim. Prvo je bilo Pismo iz Ostroga, gdje su pokoljenja mojih predaka išli na poklonjenje i gdje su me roditelji Stevan i Milena ponijeli od godinu i po dana da me krste. Onda me, kad sam poodrastao, moja pobožna majka vodila na prvo hodočašće cio ljetnji dan pješačenja preko planina da bi stigli u Ostrog na večernje. Postojana u svojoj vjeri, ona je to činila uprkos bezbožništvu koje su komunisti nametnuli svojim zlikovačkim uzimanjem vlasti tako da je, na primjer, fanatizovana omladina pjevala u porti manastira Morače koji zamalo nijesu zapalili:

Ne vjerujmo u nebesa, no u Marksa i Engelsa,
To su naši učitelji, cjelog svjeta spasitelju.

Naravno da sam ta prva svoja hodočašća evocirao u mom Pismu po kome su, kako su mi pričali ostroški kaluđeri pokazujući mi isječke iz Monda, neki Francuzi dolazili u Ostrog. Među njima i tada mladi profesor istorije Žan-Pol Bes iz Bordoa, kod koga je moje Pismo iz Ostroga izazvalo interesovanje za Crnu Goru i uopšte za Srpstvo, a koje je krunisao, prije neku godinu, izvanrednom knjigom Njegoš, slovenski Dante. Zatim su uslijedila pisma iz Studenice i Hilandara u kojima sam slavio Vječnu Srbiju, kako je upravo bio naslovljen tekst o lavri studeničkoj La Serbie éternelle. Kasnije je objavljeno veoma obimno štivo istog nadahnuća, Rencontre avec le père Justin, Susret s ocem Justinom, i u istom kontekstu oslobađanja od komunizma, Soljénitsyne le Libérateur, Soljženjicin oslobodilac, koga sam imao priliku i da sretnem.

Onda je, raspadom Jugoslavije početkom 90-ih, kad se srpski narod našao na golgoti, koju još prešao nije, nastupio period vašeg beskrajnog angažovanje za srpsku pravdu i istinu, posebno za Kosovo i Metohiju. Vi ste još daleke 1990 objavili u Mondu članak Justice pour les Serbes (Pravda za Srbe) koji se ispostavio proročanskim jer evo i danas, posle više od četvrt veka, ta pravda se čeka.

Bio je to vapaj koji je otada poprimio planetarne, da ne kažem kosmičke razmjere. Ustvari, ja sam već tada imao jako predosjećanje da se na nas valja okean zla. Pa sam vapio, donekle kao Kasandra pred propast Troje. Uslijedio je naredne 1991. moj poziv Pour la réconciliation, Za pomirenje, naravno Srba i Hrvata, s predlogom da papa Jovan-Pavle II dođe u Jugoslaviju, sretne se sa patrijarhom Pavlem, zajedno odsluže pomen na nekoj od bezbrojnih ustaških jama i rastereti Hrvate Kajinovog bremena, le fardeau de Caïn, kako sam doslovno napisao i kako je vidno istaknuto u međunaslovu članka. Slične pozive su uputili papi i dva velika novinara, Richard West pod naslovom Yugoslavs need the Pope, Jugoslovenima treba papa, u Sandej telegrafu od 11. avgusta 1991, i Robert D. Kaplan The Pope should Make the Schort flight to Croatia, Papa bi trebalo da ode na kratko u Hrvatsku u Njujork tajmsu i Herald tribjunu od 26. septembra te godine. Dodajem da je Ričard Uest bio odličan poznavalac Jugoslavije kao autor knjige The Rise and fall of Yugoslavia, Uspon i pad Jugoslavije. Naše sasvim nezavisno oglašavanje u istom duhu, povezalo nas je te je on jednom prilikom došao u Pariz na viđenje.

Međutim, hrvatska dijaspora u Francuskoj je od mog obraćanja papi upravo pobijesnila te je napravljen takav pritisak na Mond, kakav se, po priznanju jednog od urednika, nije desio od vremena rata u Vijetnamu. Mond je objavio jedan njihov klevetnički odgovor potpisan, da bi bilo ubjedljivije, od trojice sveštenika, u kome su Srbi optuživani za sva moguća zla pa čak i za nekolika genocida. Ja sam naravno argumentovano uzvratio, ali je Mond odbio da objavi moj odgovor jer se uskoro pretvorio u antisrpsku medijsku jazbinu. Ovo već samim tim što je dugogodišnjeg dopicnika toga lista iz Beograda, preminulog Pavla Jankovića, naslijedila prava antisrpska otrovnica hrvatska snaha Florans Hartman-Domankušić koja će kasnije biti nagrađena funkcijom portparolke glavne tužiteljke Haške inkvizicije, Karle del Ponte.

No tu nije kraj mojem okapanju s Hrvatima, budući da su trojica njih: Mirko Grmek, Mark Đidara i Neven Šimac, objavili 1992. knjigu Le nettoyage ethnique, une idéologie serbe, Etničko čišćenje, srpska ideologija. Tu su optužili znamenite Srbe, između ostalih, Vuka Karadžića i Njegoša, nazvavši ovoga poslednjeg „genocidnim pjesnikom”, da su bili propovjednici etničkog čišćenja, termin koji je tada ulazio u upotrebu. Nijesam mogao ostati skrštenih ruku pa sam sočinio veliki odgovor na tridesetak strana naslovljen Tentative d’assassinat de la mémoire Serbe, Pokušaj ubistva srpske memorije. Istovremeno sam sastavio opsežnuApologiju Njegoša gdje sam klevetnike satro, pokazvši kako su najslavniji Hrvati, Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić, Petar Preradović, biskup Juraj Štrosmajer, Vladimir Nazor, Gustav Krklec, Ivan Meštrović slavili i uzdizali Njegoša do nebesa. A Mešrovićevo divljenje Njegošu bilo je kobno tragedijom Lovćena. Sočinio sam i sličnu Apologiju Andrićabraneći ga od bosanskih muslimana koji su ga, sa njihovim francuskim saučesnicima, poput Pola Garda, optužili da je u svojim djelima ocrnio doba otomanske vladavine u Bosni.

Posle uskraćene saradnje u Mondu, gdje ste objavljivali?

Ipak je je bilo medijskih poslenika, kao Filip Teson, osnivač i direktor lista Le Quotidien de Paris, Pariski dnevnik, koji su odolijevali rastućem antisrpskom jednoumlju pa sam u tom listu, od 1992-1994, objavio niz članaka u kojima sam nastavio da ukazujem na zlo o čemu dovoljno govore neki od naslova kao L’Occident et la rumeur anti-serbe, Zapad i antisrpska graja; Yougoslavie: le naufrage de la conscience, Jugoslavija: brodolom savjesti; Kosovo: une question de civilisation, Kosovo: pitanje civilizacije; La tentation du mal, Iskušenje zla, i tako dalje.

Kako je mržnja na Srbe buktala, a ”humanističke” zvijeri zavijale na rat protiv Srba, napravio sam, uvijek u zebnji da će se na nas obrušiti velika nesreća, proglas upućen ruskoj javnosti, pod naslovom: Rusijo, usliši našu muku! koji je objavljen u Pravdi od 13. aprila 1993. A budući da sam hitao, to sam, osim sebe, po slobodi potpisao bar dvadesetak uglednih ličnosti, među kojima niz mojih prijatelja, iz Srbije i Crne Gore, s kojima sam bio na istoj talasnoj dužini. No, iako je odgovor znatnog broja ruskih intelektualaca ubrzo izašao u Sovjetskoj Rusiji, pod naslovom Vjerujemo da će poziv biti uslišen, nije bilo nade u Rusiju, pošto je ona tada tonula u moru vodke, što je zanosilo pijanca Jeljcina. Onda sam, pošto je Jeljcin, 4. oktobra 1993, na veliko uveseljenje Zapada, bombardovao pobunjenike protiv njegove kobne samovolje u zgradi Vrhovnog Sovjeta, odnosno Parlamenta Rusije, uputio dugačku Poslanicu braći Rusima, pod naslovom Demokratija kao prokletstvo, objavljenu krajem novembra u listu Literaturnaja Rusija. I tu sam bio prorok, jer svo zlo koje Zapad ne prestaje da otada plete protiv Rusije, posebno bratoubilački rat u Ukrajini, vrši se navodno u ime ljudskih prava i demokratije. Propali se!

Da se vratimo u Pariz: kako ste se probijali na elektronske medije, radio i televiziju?

Samo još nekolike riječi što se tiče novina: pošto je ubrzo Le Quotidien de Paris prestao da izlazi, nije nam bilo druge nego da nas nekoliko srpskih i francuskih intelektualca, na čelu sa veteranom francuskog novinarstva Lujem Dalmasom, osnujemo svoje sopstveno glasilo, mjesečnik Balkans-Infos koji smo, zajedno sa našim pretplatnicima, sami finansirali i u kome smo mogli da sebi koliko toliko damo oduška. Do Dalmasove smrti u devedeset četvrtoj godini života (2014) objavili smo dvjesta brojeva. Bio je to zaista svetionik, doduše relativnog dometa, u noći zloumlja i jednoumlja u koji je bio porinut Grad Svjetlosti na Seni. Posebno ulogu u tom poduhvatu, igrao je moj saborac i sastradalnik na polju srpske stvari još iz vremena borbe za Lovćen, Kosta Hristić (Kosta Christitch) kad je bio niz godina novinar u Mondu, a zatim jedan od urednika u velikom nedjeljniku Le Point.

U stvari, trebalo je da prođe pola decenije da bih mogao objaviti u Figaru 15. marta 1999, znači, devet dana prije bombardovanja Srbije i Crne Gore od strane Natoa, jedan tekst, naime proglas pod naslovom Kosovo: le patrimoine culturel, i podnaslovom Des frappes aériennes de l’Otan seraient un crime contre l’humanité et la civilisation, Kosovo: Kulturno nasleđe,Vazdušni udari Natoa bili bi zločin protiv čovječnosti i civilizacije. Proglas, koji su sa mnom podpisale dvije ugledne ličnosti, pisac Vladimir Volkov i vizantolog Andre Giju.

Međutim, što se tiče radija i televizije i tu smo se teško probijali sa izuzetkom desničarskog Radio Courtoisie. Čak i jedna takva slavna i za Francusku zaslužna ličnost kao general Pjer-Mari Galoa, heroj iz Drugog svjetskog rata, saborac i saradnik De Gola, otac francuske nuklearne moći, zatim geopolitolog i istoričar, autor brojnih djela, teško je mogao da izađe na televizuju. Tim manje što je podržao borbu Srba u Bosni kuda je išao i uspostavio odlične odnose sa generalom Mladićem. Čak je bio zapao u nemilost izdavača koji su se ranije grabili da ga objave, ali ga je srećom stao objavljivati Vladimir Dimitrijević. Kao što je objavljivao i druge nepodobne autore među kojima i vašeg sagovornika.

Ja sam nekako uspijevao da se probijam, jer je bilo urednika koji su navodno htjeli da se čuje i druga, srpska strana, a ne samo bošnjačka, hrvatska i kasnije šiptarska a, ustvari, da im prisustvo jednog Srbina služi kao pokriće da mogu da nastave njihovu antisrpsku propagandu. No dešavalo im se da se pokaju što su me zvali jer sam uspijevao da odolim čak i kad bih naspram sebe imao i po nekolika protivnika. Tako je na jednom kanalu novinar David Pužada prekinuo razgovor sa mnom i sa mojim saborcem Milanom Ratkovićem, jer smo stali da iznosimo istinu o zbivanjima u Jugoslaviji, a odbili da pričamo zvaničnu priču, napadamo Miloševića i tome slično, što je on od nas očekivao. Uostalom kolike su novinari bili kukavice, svjedoči i primjer Aleksa Tejlora, urednika na onda nastajućem kanalu Euronews kome sam predložio razgovor. On je prihvatio te sam otišao u Nansi, gdje tada bila redakcija, ali kad sam mu izložio glavni uzrok jugoslovenske drame, naime staro hrvatsko zlo, on je rekao da je sasvim shvatio no da to, ipak, neće moći da pusti. Na moje pitanje zašto, odgovorio je da bi u tom slučaju imao četiri stotine Hrvata na sebe, na što sam primijetio neka traži zaštitu od države. „Ne može me ona zaštititi od njihovih telefonskih poziva”, uzvratio je, i nije pustio.

Međutim, bilo je među njima ponekih poštenih i dobronamjernih kao, na primjer, urednik tada veoma gledanog kanala LCI, sada pokojni Pjer-Lik Segijon, sin Iva Segijona, direktora Evropskog Centra u Nansiju u vrijeme kad sam na njemu studirao 1960-62. Uostalom, ti moji TV nastupi nalaze se većinom na You Tube-u.

Osim toga, uspijevao sam i da se, kao član Međunardnog udruženja novinara, Association de la Presse Etrangère, nekih puta čuje naš glas u susretima sa važnim političkim i medijskim ličnostima i da im se suprotsavim, kao što je bio slučaj sa Bernarom Kušnerom ili poznatom voditeljkom sa kanala TV1, Anom Senkler. Kako je bila pustila Žaka Delora, bivšeg predsjednika Evropske komisije u Briselu, da u njenoj emisiji optuži Srbe da su, isključenjem drugog, razvili ništa manje nego ideologiju smrti, izbjegla je moje pitanje o tome i traženje prava na odgovor Deloru. Onda sam joj napisao otvoreno pismo naslovljeno Pošast jednoumlja, Le fléau de la pensée unique, koja je prava optužnica te pošasti i koju su rado prenijela nekolika naklonjena mi sajta. Dodajem da sam nekih puta, zahvaljujući prijateljima, mogao da nastupim i na simpozijumima u Narodnoj skupštini i Senatu.

Jeste li imali neki prostor gde ste se mogli okupljati sa vašim francuskim prijateljima?

Jesmo, imali smo knjižaru, vrlo ograničenog prostora, izdavačke kuće L’Age d’Homme našeg, sada pokojnog Vladimira Dimitrijevića, velikog pregaoca na širenju posebno srpske i ruske literature, kao i odbrane srpske stvari u godinama najstrašnije satanizacije. Imali smo i Jugoslovenski kulturni centar, kasnije Kulturni centar Srbije sve do pada grešnog Miloševića i dolaska na čelo Srbije kvislinga Đinđića, a na čelo Jugoslavije tužnog Koštunice 2001. kada su nam, skoro za cijelu deceniju, vrata Centra ostala zatvorena.

Odmah je nastalo besomučno udvaranje srpskim dušmanima, kako bi se umilostivili, preko novog diplomatskog kadra najgoreg izbora, tako je za ambasadora Srbije u Parizu postavljen bivši dopisnik Tanjuga iz neke afričke zemlje Radomir Diklić zvani Backo. A što se tiče direktora Kulturnog centra, ja sam bio u jednom trenutku, dok još udvaračka politika nije bila zauzela maha, imenovan od strane Savezne vlade da vodim tu našu kulturni instituciju. Lično mi je to najavio telefonom ondašnji ministar Vjera u toj vladi, Bogoljub Šijaković. Ali ne lezi vraže! Na nekolike nedjelje prije stupanja na dužnost, pokrenuta je protiv mene kampanja, i to baš u Ninu čijem sam renomeu, svojim već pomenutim razgovorima sa velikim autorima, bio doprinio, nabijedivši me da sam miloševićevac i tome slično. Tako je za Backovu savjetnicu ministarku, odnosno direktorku Centra, postavljena bivša stjurdesa Borka Božović koja je iz francuskog znala samo da najavi putnicima da se uzlijeće i slijeće i da treba vezati pojaseve.

Ubrzo su, iz velike vitrine Srpskog kulturnog centra u ulici Sen Marten, naspram Centra Bobur, gdje prolaze dnevno hiljade ljudi, bile uklonjene srpske knjige i slike, a postavljeni afiši filma Serbie, année zéro, Srbija nulta godina o oktobarskom prevratu u Beogradu, autora Bernara Anri-Levija, jednog od najljućih srpskih zlotvora, vatrenog poklonika islamiste Alije Izetbegovića, dugogodišnjeg žestokog ratnohuškača na Srbe. A kad je došla 1999, onda je slavio zločine Nato kao podvige ljudskih prava i demokratije! Pored toga, prilikom zauzimanja Goražda, aprila 1994. od strane vojske generala Mladića, bio je nasilno upao sa grupom svojih pajtaša u Kulturni centar i držao ga okupiranog nekolika sata, dok policija nije intervenisala.

Slično je postavljen za ambasadora u Unesku stari Dragoljub Najman, bivši funkcioner Uneska za analfabetizaciju u Africi, čiji su sinovi, kao žestoki antisrpski aktivisti divljali po Parizu, učestvujući sa Bernar-Anri Levijem i u zauzimanju Jugoslovenskog kulturnog centra! Međutim, što se tiče ove ustanove, bivša stjuardesa je stala toliko da hara da je došla čak u sukob i s ambasadorom Backom, naročito sa njegovom suprugom Anom Kotevskom, te je on tražio od svoga ministra, Nato janičara Gorana Svilanovića, da je povuče ili da povuče njega. I – povučena je ona. Sva ta priča ima u jednom mom ondašnjem opsežnom intervjuu naslovljenom Porazni učinak jednog ambasadora.

Kako se stvari dalje odvijaju?

Tako što je, kad je na mjesto Nato janičara Svilanovića, došao za ministra Spoljnih poslova drugi Nato janičar Vuk Drašković, a za direktorku postavljena Branka Bogavac, nastavnica i novinarka, ostrašćena Dukljanka i obožavateljka dvojice srpskih zlotvora, Bernara Kušnera, za koga je tvrdila da pomaže sirotinju, i Ismailja Kaderea, za koga je bila umislila da je nobelovac, iako je bio samo vječiti kanditat za Nobelovu nagradu. Sa ovim sam jednom prilikom ukrstio koplja na televiziji, on je bio u dupleksu iz Tirane. A kako je, kao ambasador velikoalbanske propagande, talasao po zapadnim listovima protiv Srba, na primjer, nazivajući preko cijele strane Monda, srpski Jerusalim, Kosovo i Metohiju, kolijevkom zločina, sočinio sam opsežan odgovor Les impostures d’Ismaïl Kadare, Prevare Ismailja Kadarea, koji je Mond, naravno, odbio da objavi. Onda sam ga uveliko razvio i objavio u nastavcima u našem Balkan Info. A gdje bi drugo?!

No, pošto se 2006. Crna Gora odvojila od Srbije, onda je Bogavčevu naslijedio takođe Draškovićev kadar, Živadin Mitrović pa se nastavilo sa našim potpunim izopštenjem i svakom saradnjom, kao i do tada. To je išlo dotle da, kad sam zahvaljujući našem prijatelju profesoru istorije na Sorboni, Žan-Pol Bledu, stručnjaku za Srednju i Istočnu Evropu, uspio da dobijemo mogućnost da organizujemo poneko veče na Sorboni, recimo promociju moje knjige Le Kossovo de l’absolu, Kosovo apsolutnog 27 marta 2007. Mitrović nije udostojio skup svojim prisustvom, kao što je to bio slučaj i sa nekolika ranija skupa, 2003 i 2004, od strane njegovih predhodnica. Doduše, bio je ambasador Predrag Simić, više zbog ličnog poznanstva, ali nije bio niko sa RTS-a, iako sam ih bio blagovremeno obavijestio. Zamislite šta bi to značilo za milione Srba kad bi vidjeli da se Kosovo slavi u tom svetilištu evropske nauke i kulture! Srećom to izuzetno veče snimila je jedna kanadska ekipa pa se može vidjeti na You Tube-u pod naslovom Kossovo, une question de civilisation, Kosovo, pitanje civilizacije, sa svim besjedama i kazivanjem stihova iz Kosovske epopeje. Nažalost nije snimljeno pojanje uz gusle moga prijatelja Dragoslava Gojaka koga sam bio doveo, što je bio prvi put da u osmovjekovnoj istoriji Sorbone na njoj zaječe srpske gusle.

To žalosno stanje je potrajalo sve do 2009. kad je za ambasadora u Pariz došao istoričar, posebno istoričar Kosova i Metohije, Dušan Bataković koji je, već po samom stupanju na dužnost, u mjesecu junu učestvovao, kao jedan od nekoliko uglednih govornika, na promociji trećeg toma mojeKosovske trilogije, Le Kossovo sur le calvaire, Kosovo na golgoti kome je upravo Žan-Pol Bled napisao predgovor i koji je vodio ovaj skup, kao i predhodne.

Recite nam neku reč na temu vaše Kosovske trilogije.

Moju Trilogie kossovienne koju je naravno objavila izdavačka kuća L’Age d’Homme, čine Le Kossovo dans l’âme (2001) U duši Kosovo; Le Kossovo de l’absolu (2007) Kosovo apsolutnog; Le Kossovo sur le calvaire (2009) Kosovo na golgoti. Prvi dio sadrži moje članke, obraćanja, polemike, intervjue po pitanju Kosova tokom 90-ih, drugi dio je posvećen sakralnoj umjetosti kosovskih manastira i kosovskoj epopeji, uglavnom kroz viđenje stranih autora, treći dio je povijest Kosova iz naših i stranih izvora tokom Drugog milenijuma, posebno njegove druge polovine kad se Kosovo turskom okupacijom i islamizacijom Albanaca, te za vrijeme ropskih režima koji su uslijedili, fašističkog i komunističkog režima, zaista nalazilo na golgoti. A od zločinačkog rata Natoa protiv Srbije 1999, kosovska golgota se nastavlja mondijalističkim ropstvom.

Inače moje troknjižje bilo je veoma dobro primljeno i ocijenjeno od strane nekoliko značajnih ličnosti, kao što su Moris Pernjije, pisac i univerzitetski profesor, Ksavije-Fransoa Koken, profesor ruske istorije na Koledž de Frans, Pjer Pižo, direktor roajalističkog nedjeljnika Action Française, Alen Ševaleria, ugledni novinar i osnivač sopstvene publikacije radi suprotstavljanja jednoumlju, i drugi. Tu su naravno i naši prijatelji Pjer-Mari Galoa, Žan-Pol Bled i Žan-Pol Bes, između ostalih.

Uključili ste Malroa u borbu za Lovćen, Franca Vebera u borbu za Moraču, ali i jednu treću slavnu ličnost, Pjer-Mari Galou, o kome je već bilo reči, u borby za srpsku stvar, nazvavši ga, u jednom od vaših tekstova, patrijarhom srpske pravedne stvari na Zapadu. Kako je došlo do vašeg susreta?

Prvo da kažem još nekoliko riječi o Francu Veberu koji se takođe ogromno angažovao za Kosovo, budući da je, pred opasnošću koja se od strane Natoa nadnosila nad Srbima, skoro godinu dana prije no je zločinačka Alijansa ušla u akciju, još u junu 1998, sa grupom novinara posjetio Kosovo Osim nekoliko povoljnih tekstova koje je tako inicirao, uputio je preko glasila svoje Fondacije apel Unesku, stavljajući akcenat na opasnost po spomenike civilizacije na Kosovu. A kad je do rata došlo, organizovao je, sredinom maja 1999, dakle u punom jeku apokalipse Natoa nad Srbijom, skup u Gizbahu na obali Brijenskog jezera u Švajcarskoj. Na njemu su učesnici, među kojima naravno vaš sagovornik, ukazivali na ljudske žrtve, na razaranje dobara i spomenika kulture te trovanje čovjekove sredine od strane osiromašenog uranijuma i drugih toksičnih materija. Zatim je Veber, preko svoga glasila Franz Weber Journal, ali i preko nekih novina u kojima je zakupio po cijelu stranu, objavio otvoreno pismo Klintonu, kolovođi zla, da se prestane sa čudovišnom orgijom, što ovaj nije počuo već je prijetio da će Srbija biti bombardovana mjesecima. Kao što su drugi iz razbojničke družine zavijali da Srbiju treba bombardovati dok se ne odbaci u kameno doba. Posle je Veber učestvovao na međunarodnim simpozijumima koje je organizovao uglavnom naš prijatelj, ministar spoljnih poslova za vrijeme rata, Živadin Jovanović, osnivač Beogradskog foruma. Sveti Sinod Srpske pravoslavne crkve ga je odlikovao Ordenom Svetog Save koji mu je uručio mitropolit Amfilohiju na Gospođinskom saboru u porti manastira Morače, 28 avgusta 2004.

Što se tiče generala Galoe, on je bio, s obzirom na njegove duboke godine i na njegovu glasitost, zaista patrijarh naše pravedne stvari na Zapadu, u svakom slučaju jedna od savjesti Zapada u nepravdi, laži, mržnji i zlu koje je, u odnosu na nas, demonski treslo taj dio svijeta. Sreli smo se tako što sam jednog jesenjeg dana 1992. vraćajući se vozom iz Lozane u Pariz, pročitao u Figaru njegov članak o jugoslovenskoj drami, koji je totalno odudarao od većine članaka, ulazeći u njene istorijske uzroke i podsjećajući da je Francuska kumovala stvaranju Jugoslavije koju je sada, u sprezi sa Njemačkom, rušila! Tada je bio u 82 godini, budući da je rođen 1911. Odmah sam, preko zajedničkog nam prijatelja, slavnog novinara Pol-Mari de la Gorsa, stupio sa njim u vezu, lako se već od prvog susreta razumjevši i započevši saradnju ili tačnije vojevanje tokom narednih 18 godina za srpsku pravdu i istinu sve do njegove smrti 2010. Stalno smo se konsultovali, učestvovao je na svim našim skupovima i tribinama, objavljivao, kad nije mogao u francuskim listovima, u švajcarskim i belgijskim. Kad ga je zdravstveno stanje ometalo da uzme učešća na našim manifestacijama, slao bi poruke koje bi bile čitane i praćene aplauzom.

Znajući da je prijatelj Srba, a pošto je i sam bio pilot, išao je na molbu francuskog Ministarstva odbrane, u Bosnu radi oslobađanja francuskih pilota oborenih i zarobljenih o strane Srba na Palama prilikom bombardovanja njihovih položaja od strane Natoa 1995. Sprijateljio se generalom Mladićem koji mu je pustio pilote, što je političko-medijska klika prećutala jer, zaboga, kako jedan prijatelj Srba kao general Galoa, može da učini jedno takvo dobro djelo. Ta patološka ostrvljenost na Srbe išla je dotle da sam ga jednom prilikom, došavši kod njega, zatekao kako završava telefonski razgovor sa nekim kome je zalupio slušalicu podviknuvši: „Ostavite me na miru!” Bila je to već pomenuta prokletnica Florans Hartman koja se usudila da mu zamjera zbog neke njegove izjave u prilog Srbima!

Njegov dom u Rembrantovoj ulici broj 8 bio stalno otvoren nama Srbima i našim francuskim prijateljima. Čak mi je govorio da bi primio u svoju rezidenciju generala Mladića i razmišljao kako bi se to moglo izvesti u strogoj diskreciji, kad je ovaj srpski vitez morao da pređe u ilegalu zbog udvaračke politike Zorana Đinđića i Borisa Tadića srpskim dušmanima.

Bio je beskrajno ojađen zbog slabljenja Rusije pa je jednom prilikom rekao, da ne kažem jeknuo: „Kad bih vidio da se podigne Rusija, usnio bih mirno u krilu Gospodnjem”. I baš pod tim naslovom izašao je veliki razgovor s njime u Pravdi od 5 jula 1996, razgovor koji je obavio moj prijatelj pjesnik i publicista Jole Stanišić, robijaš sa Golog otoka, a onda decenijama emigrant u Rusiji. Generalova želja je ipak uslišena, budući da je dočekao da se Rusija uveliko podigne i povrati svoju moć i mjesto na svjetskoj pozornici.

Pred Gospođindan 23. avgusta 2010. prestavio se u stotoj godini života. Tada sam se nalazio u Morači, ali sam obavijestio prisutne na gospođinskom saboru o vječnom usnuću našeg velikog prijatelja, te mu je u lavri Nemanjića učinjen pomen i otpjevana vječnaja pamjat uz jeku Morače.

Pored niza mojih tekstova o njemu, koji treba da budu složeni u knjigu Le général Gallois ou la France fidèle, General Galoa ili vjerna Francuska, kako je naslovljen jedan od njih, postoji i moj velike razgovor sa njim obavljen 2005. koji možete čuti na You Tube-u.

Jeste li, za sav toliki vaš trud i dela na polju Srpstva tokom niz decenija, dobili neko priznanje?

Ne nikakvo, naprotiv, padao sam iz nemilost u nemilost raznih režima još od komunističkog vremena. Vidjeli ste kako su me onemogućili da vodim Kulturni centar u Parizu, iako stanujem u najbližem susjedstvu pa mi nijesu bili potrebni ni stan, ni kola sa šoferom te tako država ne bi imala potrebe da na to troši. Tako bi država na meni bila uštedjela. Pomislite da sam ja, dok su pomenute direktorke išle na pijacu kolima, uzimao taksi ili metro ili pak autobus da bih došao na medije, TV kanale ili radio stanice, na koje sam bio pozivan.

Bila je prilika da, recimo dolaskom Borisa Tadića na čelo Srbije 2004, dobijem mjesto ambasadora u Unesku, sa čijim sam se direktorom Federikom Majorom odlično poznavao tako da smo išli jedan drugom raširenih ruku prilikom nekolika susreta sa njim u okviru našeg Udruženja. Sem toga, imao sam na francuskom i knjigu o kosovskoj baštini, Le Kossovo de l’absolu sa likom božanske Gračanice na naslovnici. Naravno da od toga nije bilo ništa, već je Tadić postavio za ambasadorku izgleda svojy blisku prijateljicu Zoricu Tomić čije je najveće ostvarenje bilo knjižicaPoljubac u doba kuliranja sa naslovnicom prekrivenom ženskim usnicama namještenim u poljupčiće. Uz to nije poznavala ni francuski jezik. Osim velike plate, bar od 4 hiljade evra, kola i šofera, tražila je i za stan sumu od 7000 evra, što je izazvalo skandal u našim medijima. A meni nijesu bili potrebni ni stan, ni šofer, ni kola, budući da iz moga kvarta do blizu sjedišta Uneska postoji direktan autobus. Dodajem da će Tadić zadovijek ostati, malo je reći grešan, nego žigosan hapšenjem i predajom dva srpska heroja i mučenika Radovana Karadžića i Ratka Mladića Haškoj inkviziciji, umjesto da su propraćeni u neki manastir ili, još bolje, u Rusiju gdje bi bili van dometa od strane besudnog Haškog suda.

Žao mi je što to moram da kažem, ali ne mogu da se pohvalim ni na Crkvu, iako sam mnoga desetljeća života svoga prinio na jedan od najviših oltara Srpstva i svijeta, Njegošev hram na Lovćenu. A slavio sam na jednoj od najvećih svjetskih tribina vječnu Srbiju dok je, jadnica, stenjala pod bezakonjem Josipa Broza, i bio čak za to pozivan na odgovornost! Takođe sam od Morače, sa njenim prirodnim i civilizacijskim nasleđem, posebno lavrom Nemanjića, o čemu je bilo dosta riječi u ovom razgovoru, kao i o Kosovu i Metohiji, napravio evropsko, ako ne i svjetsko pitanje.

Takođe su zatajili i beogradski izdavači koji objavljuju razne koještarije, kako su Srbi najstariji narod na svijetu, kako su Trojanci, kao i Spartanci, bili Srbi, a Troja srpska prestonica Skadar, kako u indijskom spjevu Rigveda Srbi imaju udjela i druge slične maštarije, kao da nam nije dovoljna naša velika istorija i kao da nemamo prečih, sudbinskih tema! Da je sreće, moja Kosovska trilogija bi već odavno bila prevedena. Ili, recimo, moji razgovori sa francuskim piscima, među njima je bio i gvatemalski nobelovac Miguel Angel Asturias, izašli u Ninu tokom 60-ih godina prošlog vijeka, još stoje neukoričeni! A da ne govorim o drugome! U stvari, imam više neobjavljenog nego objavljenog. Ipak se nadam da će me Bog udržati još neku godinu u životu kako bih mogao da koliko toliko pokupim ljetinu moga života.

Sve sam radio o svome trošku i za svoju dušu, tako da sam se, slomivši se prije četiri godine u pariskoj podzemnoj željeznici i izašavši iz bolnice, našao, kao onaj junak, stari ratnik iz priče Laze Lazarevića Sve će to narod pozlatiti, mada ne, Bogu hvala, sa drvenom nogom ni da prosim kao on, nego samo sa štapom i primoran da prodajem stvari iz kuće kako bih, uz skromnu francusku penzijicu, mogao sa svojima opstati.

Naravno da je bilo i drugih ličnosti koje su, poput vas, mogle dosta učiniti, a koje su bile onemogućene.

Razumije se da je bilo, recimo Srđa Trifković u Čikagu, Mihailo Gavrilović u Londonu, Nikola Živković u Berlinu, Mihailo Rundo i Vladimir Umeljić u Frankfurtu, vi u Torontu i niz drugih koji su dugogodišnjim boravku na Zapadu, znali jezike, sredinu, mentalitet, imali veze i prijateljstva i naravno potrebnu rečitost za medijske nastupe te su mogli puno da doprinesu, ali koji su bili totalno odstranjeni. Jednostavno srpske vođe nijesu bile na visini sudbonosnih zbivanja koja su nastala rasturanjem Jugoslavije u velikom poremećaju globalne ravnoteže nastale raspadom Sovjetskog Saveza.

Do koje mjere su bile kobno zatajile na diplomatsko-medijskom planu svjedoči primjer samog Miloševića koji je ćutao kad je trebalo govoriti, koji se nije pojavljivao na televiziji kad se sa nje nije trebalo skidati. Pomislite da mu je jedan od najvećih američkih novinara, nama naklonjeni Dejvid Bajnder, još na početku događaja, tražio nekolika puta od Miloševića intervju za Njujork tajms, ali ga nije dobio! A Hrvati i Bošnjaci su plaćali zlatom agenciju Ruder Fin i druge da vrše najčudovišniju propagandu protiv Srba. Ponašao se donekle kao onaj nemušti Vođa iz istoimene priče Radoja Domanovića za koga se na kraju ispostavilo da je slijep i da narod vodi u propast. Tek je Milošević progovorio, i to ubjedljivo i na dobrom engleskom jeziku, kad je dopremljen u Hag ali je bilo kasno. No bar se ponašao dostojanstveno za razliku od onih koji su došli poslije njega i koji su stali da se ponašaju ulizivački i sluganski, nadajući se da će zadobiti milost srpskih dušmana, ali dušmani su okoreli u zlu pa milosti nemaju. Vidjeli smo, na nekolika primjera, kakva je, nakon Miloševića, bila jadna i bijedna diplomatija. A neki su, kao Vuk Drašković i Milo Đukanović, okrenuli ćurak naopako i jednostavno izdali. Takođe bio sam ne malo zaprepašćen kad sam vidio Aleksandra Vučića kako je, valjda nastojeći da praktikuje diplomatiju knjaza Miloša, uzeo krvoločnog zvera Toni Blera za savjetnika. A još više kada je prošle jeseni iznio pred Jana Stoltenberga, čelnika krvničke Alijanse, hljeb i so usred Beograda!

Sve u svemu, zakopalo nas je odsustvo prave diplomatsko-medijske akcije, neshvatanje svjetske situacije, iluzija da će nam zapadni saveznici iz dva svjetska rata ostati vjerni i, naravno, slabost Rusije. Tako je, zbog nesposobnosti svojih vođa, malih ljudi nedoraslih sudbonosnim događajima, srpski narod, jedan od najrečitijih naroda na zemlji, kao što o tome svjedoči njegova literatura, posebno njegova narodna poezija koja je ušla u svjetsku riznicu pjesništva, ostao bez glasa u vremenu kad se radilo o njegovoj sudbini.

Recite nam šta vas je nosilo kroz tolika zbivanja, kroz tolike promene ili, tačnije, kroz tolike krajnosti, lomove i bure? I da li vam se dešavalo da vas nekih puta, recimo, pred tragedijom Lovćena i Kosova, za koje ste se toliko borili, obuzme beznađe, da ne kažem očajanje?

Nosili su me ideali, svijest da sam u pravdi i istini koje su božanske odlike čovjeka, kao što su mu nepravda i i laž svojstva demonska. Emanuel Kant kaže u svojim Metafizičkim osnovama morala da je dovoljno imati dobru volju, plemenitu namjeru, veliki cilj i da, iako ne dođe do njihovog ostvarenja zbog nenaklonjenosti sudbine ili nečeg drugog, oni sami po sebi imaju vrijednost podviga i zrače poput dragulja.

Uostalom, ja često ponavljam riječ Svetog Aleksandra Nevskog: „Bog nije u sili, nego u istini.” Da su Srbi ćutali poslije poraza na Kosovu, bili bi zauvijek izgubili i Kosovo i sebe, ali su stvorili Kosovsku epopeju koja ih je napajala vjekovima dok su ga povratili. Tako im je pomogla poezija kao anti-sudbina, da parafraziram riječ Malroa o umjetnosti. Da se nijesmo borili i radili po savjesti i dužnosti, bili bi izgubili, sem onog što smo izgubili, takođe čast, obraz, dostojanstvo i budućnost. Sve dotle dok Kosovo ne izgubimo u duši, nećemo ga izgubiti ni u stvarnosti. Zato i naslov moje knjige U duši Kosovo, što bi trebalo da bude kao formula za sve Srbe, osim za malodušne i ravnodušne ili srpskim dušmanima poslušne odnosno izdajnike. Sve što sam kroz tolike godine pisao i govorio, to bih i danas s ponosom činio, dok to nije slučaj sa našim protivnicima, domaćim i stranim. Znam kada me urednik srpske sekcije na Radio France Internationale, Stanko Cerović iz Tušinje, obližnje Morači, napadao u svojim emisijama zbog mojih navodno nacionalističkih članaka u Quotidien de Paris, da bi se tek niz godina kasnije osvijestio, objavivši knjigu Dans les griffes des humanistes, U kandžama humanista, ali mi nikad nije poslao riječ izvinjenja. Doduše da se priznaju sopstveni gresi, treba imati potrebnu veličinu duše.

A što se tiče lovćenske kapele, ona se, kao i Gospod, u čijem je okrilju podignuta, kroz svoje stradanje proslavila, o čemu svjedoči čitava literatura, pa i umjetnost, na primjer gojinski Sumrak Lovćena Petra Lubarde, nadahnute tragedijom Lovćena. Sem toga, ona je na nekoliko mjesta po srpskim zemljama vaskrsnula, posljednji put na jednom brdu više Kruševca Lazareva, što sve to nikako ne znači da ne treba raditi na njenom vaspostavljanju na Lovćen, već naprotiv.

Ja ponekad kažem za nas da smo pobjednici izgubljenih bitaka, jer smo žrtve sile i nepravde, opet poput Gospoda koji je, kao žrtva istoga zla, završio na raspeću, ali sa koga već dvadeset vjekova sija besmrtnošću, ljubavlju, dobrotom, pravdom i istinom.

Autor: profesor Radomir Baturan, www.ljudigovore.com