Osmjeh pravednika koji „strijelja“ progonitelje

Piše: Kosta Nenezić

Poznat je ovaj osmijeh odnekud. Obišao je davno cio svijet. Nekad sa petokrakom, a danas sa krstom. Al’ ovakav osmijeh može proizvesti samo lice pravednika. Prvi je osmijehom strijeljao svoje ubice. Drugi svoje progonitelje. Osmijeh je jedini univerzalni službeni jezik. Isti je, na svim kontinentima naše Zemlje.

On je riječ, riječ prkosa, izraz slobode. Nekad može više da kaže od govora najboljeg oratora ili od nasmijane Da Vinčijeve Mona Lize, jer se i za najobičniju sliku smatra da govori više od hiljadu riječi, naravno onome koji je u stanju da ih čuje i razumije.

Tako se sa usana Ljuba Čupića, može pročitati: „Slobodu, ne možete ubiti“, a sa usana Oca Željka Ćalića: „Pravdu i istinu ne možete utamničiti“. Međutim, osmijeh najbolje govori o nama.

O našoj dobroćudnosti ili malignosti. Dučić je u svojim „Gradovima i himerama“ zapisao, da se treba čuvati čovjeka od čijeg osmijeha njegovo lice poružnja.

Pao mi je na pamet govor Dragoja Živkovića, obnovitelja u pokušaju, tzv. Crnogorske pravoslavne crkve, koji u svom zanosu, šireći usta, saopštava da će, ako se obnovi autokefalnost crnogorske crkve, sa Srpstvom u Crnoj Gori biti gotovo. Sjetimo se i manijakalnog grohota Milana Roćena i Vuka Jeremića, dok preko žice, po međunarodnoj tarifi razmjenjuju iskustva o snošaju sa svojim državama, Crnom Gorom i Srbijom, koji nije osmijeh, nego poruga.

Ruganje svima nama, pasivnim subjektima njihovih djela. Uzgred, neizostavno, grimasa urednika žive obmane, koji u 2020-oj godini, u svojoj emisiji izgovara: „Nikad više 1918“, najveći nonsens u diskursu današnjice. I tako dalje… No, ipak ovo nisu osmijesi, nego samo facijalni i zvučni izrazi. Ekspresije onog negativnog. Ovaj današnji osmjeh, kao i onaj od prije 78 godina, upisan je u knjigu vječnosti.

On je transmisija virusa slobode, koji će se trajno naseliti u tijela onih u kojima postoji iskra slobode. Upravo taj osmjeh će korona fri, pretvoriti u strah fri državu.