Osmjesi i prijateljstvo

Ova vlast je promašila vijek. Ova vlast krade, laže, ubija i prebija i misli da to neće doći do građana jer imaju Udbu, medije pod uređivačkom politikom te iste zločinačke organizacije, ima privatnu vojsku koju zove policijom, ima pare od šverca narkotika, cigara i oružja, imaju kubike novca u gotovini kojima potplaćuju sve što se može kupiti, imaju bezumnike, poltrone, jadnike. Ono što nema ovaj diktatorski režim je spoznaja u kom vremenu žive. O obrazu, duši, tradiciji neću ovog puta.

Piše: Marina Jočić

Elem, sva ta mašinerija se stavila u funkciju da građanima koji su prisustvovali veličanstvenom protestu gladnih slobode i heljba hoće da objasne kako ono što su vidjeli i doživjeli ustvari predstalja noćnu moru, a da je stvarnost ružičasta taman onoliko koliko vizura Mila Đukanovića.

Ali, desilo se za slijepog diktatora, domanevićevskog vođu, nešto na šta nije računao. Niko od vjernih slugu ga nije obavijestio da se desio se 21. vijek u zemlji gdje na sreću još ima ljudi čijim venama teče krv časnih predaka. Bezbrojni snimci sa mobilnih telefona jezde internetom do najzabitijih krajeva Crne Gore ali i čitavog svijeta, potvrđujući priču učesnika protesta, pa čak i onih koji na njima nisu učestvovali da je riječ bila o paranoičnom strahu diktatora da će izgubiti blago koje je stekao otimačinom od sopstvenih građana. Na stotine je Mija Martinovića koji nikada neće zaboraviti svoje batine i poniženje. Misli li diktator da će lažima svojih medija i njihovih bijednih novinara o divljanju razularenih hrdi prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš. Istinu koju svjedoči 25000 građana koji su se našli ispred narodnog doma one večeri! Svako od njih ima potresno svedočenje o zvjerskom ponašanju kriminalaca i privatne policije diktatora i uzurpatora, koje će podijeliti makar sa desetak svojih najbližih u porodici, na poslu, kafani. O društvenim mrežama da i ne govorim. To je više od polovine Crne Gore, to je cijela Crna Gora koja može, samo ako hoće, da vidi o čemu je ovdje riječ.

Da bi ovako očiglednu sliku iživljavanja policijskih falangi i njihovih kriminalaca ipak malo zamaglili, pobrinuli su se mediji koji su i do sada satanizovali opoziciju. Pozabaviću se ipak jednim konkretnim medijem, jer bez individualizacije svaka tvrdnja gubi pun smisao smisao.

U jučerašnjim i današnjim Dnevnim novinama su objavljene fotografije nekih mojih prijatelja uz čije ime su saopštene gnusne laži a na čijim čelima je takvim tekstom i fotografijama pride icrtana „legitimna“ meta za svakoga ko bi da se malo dodvori diktatoru.

Taj udbaški pamflet, kao glavna urednica potpisuje moja nekadašnja najbolja prijateljica Vesna Šofranac sa kojom sam petnaest godina svakog jutra pila kafu, bez ijedne lične, profesionalne, porodične tajne, pa tako i one u kojima se u odnosu na mene nije razlikovala u mišljenju o Milu Đukanoviću. Poštujući prije svega njenu, meni i dalje dragu porodicu, godinama sam sebe sprečavala da reagujem na gnusne tekstove koje je potpisivala dok je radila u Pobjedi kao novinarka i v.d. urednica. Gutala sam knedle i ruke umjesto na tastauru kompjutera stavljala u džepove kako ne bih iznevjerila sopstveni princip da ni o kome neću ništa loše napisati čiji sam kućni prag prešla i čije sam gostoprimstvo osjetila.

Međutim, juče i danas je moja nekadašnja prijateljica atakovala na živote mojih prijatelja i poznanika označavajući kao zadnje kriminalce. Tu je i mladić od 19 godina, bez obzira čiji je sin. Koliko godina danas ima njen sin koga sam držala u naručju kada se rodio?! Kao bi bilo da neko iscrta metu za otstrel na njegovo čelo. Naravno da bih se i tada pobunila! Za progon je lažno optužila i neke ljude kao trgovce drogom, u namjeri da zaštiti najvećeg trgovca drogom u Crnoj Gori. Tu je i Barska srbadija čiji je najveći grijeh pečeno prase. Ima li još nastavaka ove sramne udbaške priče.

Hoću li se i ja naći na nekoj od tih slika kao trgovac bijelim robljem, zoljama, ili kao pljačkaš banaka jer izgaram za slobodu, pitam moju nekadašnju najbolju prijateljicu?! Sve mi je jedno, jer ko dirne moje prijatelje dirnuo je i mene…

Dnevne novine, uostalom, kao i mnogi drugi mediji u vlasništvu klana Đukanović naknadno pokušavaju da izvrnu istinu što i jeste u opisu tako prljavog posla. Prošao je 24. oktobar, neuporedivo gori od zloglane Žute grede. Rane će zacijeliti, suzavac smo već prevazišli, ali ostaće pamćenje na sadizam Milovih ratnika, što u uniformi, što sa fantomkma na licima.
Što se mene tiče, ta noć će izblijedeti u sjećanju kao i mnoge duge noći i dani represije, ali nikada, NIKADA neću zaboraviti lica policajaca one noći kada su u Centar bezbjednosti ulazili da razduže svoju razbojničku opremu. Na svakom tom licu, ovog puta bez maske, titrao je pobjednički osmjeh. Dičili su se što su tako efikasno izvršili naredbu diktatora da ponize i životno ugroze svoj gladni narod, gladan bar onoliko koliko i njihove porodice.

Batine i suzavac prođu, ali im osmjeh nikada neću oprostiti. Da li jete noći bilo osmjeha na licu moje nekadašnje najbolje prijateljice?!

I jedno pitanje za batinaše i sve vesne šofranac u medijima koje služe diktratoru – mislite li da vam Milo Đukanović može dati onoliko koliko vam Bog može uzeti zbog vašeg nesojskog ponašanja.

Razmislite!