Ostalo je ćutanje

Piše: Slaviša Čurović

Završavam sa pisanjem kolumni. Baš danas.

Nikakva važna vijest u državi sa morem sačekuša, pogibija pod gradom – prijestonicom čiji su prvjenci onomad srušili Kapelu i bacili anatemu sami na sebe. I ne haju već i dalje opijeno vjeruju da je komunistički Mauzolej prikladan za monaha ?!?! Eto, neka vjeruju.

Ništa važno što neću pisati, za zemlju u čijem glavnom gradu sude i dalje za državni udar izveden praćkama i traže za ništa po 5 godina za Predsjednika Skupštine i Kneževića i još malo više za ostale, mahom penzionere. Što se čuje riječ – pomirenje od nekoga ko je bio sinonim za bunt i demonstracije, nikome ništa. Zatvaraj pomirenje na 5 godona, pali bure baruta zadovijek. Bravo !

Ništa novo u zemlji gdje je Gojko Raičević i dalje njen neprijatelj jer, gle čuda, piše onako kako misli minimum trećina stanovnika.Pendreci na njega i Mija Martinovića ostaju u službi i ispod radara čekaju da opet mlate. Po jastucima za probu, po njima dvojici i ostalima čim se ukaže nova prilika. A blizu je, kako smo krenuli.

Ništa novo neće biti što ne pišem u zemlji u kojoj Đukanović sjedi u prvom redu nacionalnog teatra, a Vujanović domaršira pored, čistih cipela jer je uprava istog trkom pošla da kupi novi crveni tepih za ovaj bezvremeni dvojac, nakon čega ode kod Kurtija da provjeri vokalne mogućnosti dijela ansambla kad već nisu stigli do Metohije da vide crnogorska sela bez struje.Jer se zovu Crnogorsko narodno pozorište, pa i što bi išli po CG selima po Kosmetu kad mogu udobno u Prištini( u kojoj živi NULA Crnogoraca) diletantisati. Prirodno i nadasve bistro.

Što pisati i objašnjavati kad skoro godinu dana od formiranja vlasti ambasadori čekaju da budu to jer fali potpis ili dogovor a glavni grad nema dogovor jer se mjeri ego po glavi poslanika.Đuture.

Zašto govoriti i pisati kad se Marku Kovačeviću, najatalentovanijem gradonačelniku Nikšića – koji je isti vratio iz mrtvih, svaka riječ mjeri i izvrće po tužilaštvu. Šta će nam čist grad i par hiljada radnih mjesta u gradu iz kog je svako je išao nizbrdo, da se uhljebi? Rasturaj odmah napredak a mjeri svaku riječ ili prst!

A kad recimo Nikšićanin, baš taj „nizbrdo“ koji je vladao koliko i Mugabe i koji je ojadio svoj grad i sve u njemu pozatvarao od fabrika – Đukanović, krene u osvete i poziva na borbu iz šume, tužilaštvo pregalački ćuti.

Kad kolašinskoj zublji novostečenih kvadrata ( u kojima tobože je pritvorena) Vesni Medenici 18-ti put odlože suđenje, a kad Živković iz DPS-a poziva na odsudnu bitku ( vjerovatno ispod Gorice i „Ničije kuće“ ) niko ne konstatuje da mi veze nemamo sa slobodom i slobodnim govorom.Još manje sa slobodnim sudstvom i tužilastvom. A IBAR nam se sprema. Valjda i rekonstrukcija u kojoj ćemo dobiti šargarepu, konačno, bez štapa.Možda.

Kako pisati kad je Vesna Bratić u slobodnoj CG meta. Sačekuša verbalna i svaka druga za jednu damu i profesora Univerziteta, jer se onomad drznula da takne u osinjak i krene da ga demontira. Čojski i crnogorski, nema što, udri i po ženama!

Kolumnisti propale politike podjela svaki dan pozivaju na buduću spremnost puka da krene u šumu i postanu gerilci i budu prva brana Crne Gore. Brane je do poslednjeg centa svoga uhljebljenja.

Zašto pisati kad taman što RTCG krene da liči na normalnu televiziju i narod počinje da vrti kanale od broja 1 na gore, krene se u frontalni napad na Raonića. I to iznutra, da izgleda kao samoranjavanje! Rasturaj i to, šta će nam realan Javni servis.Ili njegov početak realnosti.

100 kolumni sam potrošio da objasnim da je kulturni obrazac stare vlasti doveo do svega ovoga. Da je kultura zapravo pravljena po mjerilima netalenta, nerada, neznanja, da je provincijalno oportunistička svijest iste dovođena na nivo nauke i tako pogasila svjetla koja su mogla obasjavati najljepšu zemlju u Evropi.I možda još imamo žižak koji treperi, mada sumnjam u svoju nadu za to.

Možda nam neće svaki budući Lubarda pobjeći iz zemlje, a svaki „Kralj Ilir“ biti određenje postavljenja.

Možda ćemo uspjeti da se iščupamo iz živog blata nepotizma, neznavenosti, promocije nekavaliteta, graje kulturnih radnika sa nacionalnim penzijama koji za kulturu ništa nisu ni uradili sem što su je svjesno uništavali i doveli na nivo seoskih skaski kojima se samoponose, taman koliko i onaj nesretni bivši Rektor univerziteta koji je maljem prebio đedovu nadgrobnu ploču i otišao sa groblja kao novi čovjek – “ jer takvi su nam potrebni !“.

To je bila paradigma crnogorskog znanja, zvanja i kulture. Dvostrukog lupinga laži, koju smo živjeli i koju kroz usta i pisma cijelog društva živimo i danas, jer promjene se nisu desile.

Tamo gdje je bio nukleus zla koje se zove – podijeljeno društvo. Što i ostajemo.

Graja nas je uplašila. Graja bivših maljeva kulture i prosvete. Graja medija koji su nas doveli za malo do traktorijade za polovinu stanovnika domovine nam. Graja podijeljenog društva u kome kultura služi da dijeli a ne da spaja krajeve koji su se vještački toliko udaljili da oni koji pozivaju u šumu imaju na umu da bi glavni gerilci bili kulturni poslenici koje su oni isti uhljebili onomad a novi misle da ako im potvrde uhljeb imaju mir. Kako da ne ? Mir sa pozivačima na rat, mir sa netalentom? Može li to?

“ Može…može druže. Probaj bez karika.“

Tako je u filmu Živka Nikolića, suštinu objasnio novi direktor radniku u pogonu. Da motor može da radi i bez karika koje nedostaju motoru.

Možda i može. Evo da probamo u Crnoj Gori.

Za to se dobija Nobel. Al’za malo! Kojim ćemo se opasati taman kao onomad tajnovidac iz Bajramivice.

Hipotetički. Kulturno nadasve. Jer od „Kralja Ilira“ do adrese u Ulcinju, javno objavljene vodi ista ulica.

Netalentovana.Diletantska. Prozaična.Malograđanska. Jer u njoj i motor može bez karika.

Al’za malo.

Zato je bolje ogrnuti se „Dobrim starim Vilijem“ prije nego Nobelom i reći:

Ostalo je ćutanje!