Otac Darko Đogo na Svetosavskoj akademiji: Savindan vodi prema Vidovdanu a Vidovdan je temelj Njegoševe misli i djela

U veličanstvenom ambijentu u sportskom centru ,,Nikoljac“ u Bijelom Polju sinoć su Eparhija Budimljansko-nikšićka i Crkvena opština Bijelo Polje organizovali je Svetosavsku akademiju koja je nosila naziv Lovćen nam je otac sveti“. Među brojnim gostima bili su i iz Ambasade Ruske Federacije i Republike Srbije.

U pozdravnoj besjedi vladika Budimljansko-nikšićki Metodije je kazao da se nakon dvije godine pauze sa radošću okupljaju da proslave dan osnivača Srpske pravoslavne crkve.

„Mi koji smo primili od Gopspoda besmrtnu vjeru, takav dar da ne umremo nikad, dužni smo da tvorimo svagda besmertna djela u Hristu. tako je govodtio Sveti Sava. Ove riječi već više od 800 godina odliježu kroz sve prostore gdje našnarod srpski živi. Pa i kroz ove klance i kanjone, planine i poljane, opominjući nas uvijek na ono što je bila i molitva Gospoda Isusa Hrista, da svi budemo jedno.

Sveti Sava pored svih svojih vrlina se najviše Bogu molio za slogu i jedinstvo. Mirio je sve zavađene ljude oko sebe, bio prihvatan od svih naroda i plemena svih zemalja, jer se spustio na u najdublju tačku ljudskog postojanja, u kojoj nema pripadnosti socijalnim, društvenim i drugim grupamaetničkim i ideološkim. Nego u najdublju tačku gdje se čovjek sreće sa Bogom i gdje smo svi mi ljudi stvoreni po liku gospodnjem jedno i braća“, poručio je vladika Metodije.

Vladika je dodao da je to poruka praznika Svetoga Save, i moja molitva da nas Gospod i Sveti Sava utvrde na tom uskom ali blagoslovenom putu kojim su išli svi naši preci. Živjeli i Bog vas blagoslovio-završio je svoje obraćanje Vladika Metodije.

Visokoprečasni protojerej Darko Ristov Đogo je istakao da Njegoš i Sveti Sava koračaju u svim vjernicima koji su spremni da u sebi obnove Hrista, a u Hristu da sačuvaju slobodu.

Njegovu besjedu prenosimo u cjelosti:

Sveti Sava i Njegoš: bez kapele na Lovćenu Crna Gora je slijepa

Svaki put kada se o Savindanu prisjećamo više od milenijuma srpske istorije i više od osam vijekova autokefalnosti svetosavske srpske Crkve, mi stojimo zahvalni Ocu nebeskom za to što nam je dao takvog prvosveštenika i prosvetitelja kakav jeste naš ravnoapostolni Sveti Sava Nemanjić. Iako smo i prije Nemanjića imali župane i kraljeve, i poslije njih i sa njima i po nekoliko država i dinastija, svi mi smo ostali mjereni aršinom nemanjićkog svetiteljstva i duhovnosti. Naše biće je kroz duge vijekove ponekad gubilo a ponekad nalazilo svoj istinski smisao, ali njegova snaga uvijek je počivala u Savinom arhipastirskom radu.

Mogli bismo a i morali da se sjetimo danas činjenice neoborive: one da svaki Hristov narod, a naš srpski od vremena kada se u Hrista krstio, podjednako počiva na svetinjama koje je uspio da sačuva i odbrani, koliko i na onima koje su mu unišavali inoplemenici, ali i zabludjela braća. Danas, kada se divimo krasoti naših hramova, sjećamo se svetinja koje su nam spaljivane i uništavane kako bi se u dim i pepeo pretvorilo naše duhovno a onda i biološko biće. Dugačak je spisak naših mučneika, ništa kraći onaj izbodenih, srušenih, zatrvenih, miniranih i bombardovanih svetinja. Ali se čini da od svih takvih teških trenutaka, dva se u srpskoj istoriji izdvajaju svojom uništavajućom demonskom energijom, a to su onaj dan kada je na Vračaru Sinan-paša spalio mošti Svetitelja Save i onaj dan kada je Socijalistička Republika Crna Gora u ime jednog simbola na svome tadašnjem grbu uništila drugi, važniji simbol na tom istom grbu, onaj koji ju je podsjećao na vidovdansko-njegoševski Zavjet – lovćensku kapelu.

Oba puta je nalogodavac računao da će smrvivši svetinju okončati postojanje ideala na kojima su te svetinje zasnovane. Sinan paša nije mogao da oprosti Svetom Teodoru Vršačkog i drugim ustanicima lik Svetog Save na barjacima slobode koje su uzdigli te 1594. godine. No ako su jedan barjak ugušili zavojevači, drugi slobodarski se odmah uzdizao na vidovdanskom tragu – onaj opjevan u Gorskome vijencu. Mošti u Mileševi su spaljene, ali će se nedugo zatim roditi Sveti Vasilije hercegovački i Ostroški. Blagodat Božija neće umnožiće se u stradanju. Stara Crna Gora, Brda i Hercegovina nastaviće svetosavski plamen jači od plamena Sinan pašinog.

Nevjerovatno je kako se zlo, opijeno silom, uvijek prevari zaboravljajući drevnu tajnu Hristove smrti i vaskrsenja, tajnu obnove svega zasnovanog na Hristu Bogočovjeku.

Crkva Božija jeste sjeme koje je Sin Božiji posijao u ovome svijetu. Crkva srpska jeste sjeme koje je u ime Hristovo posijao Sveti Sava. I zato samo sjeme ide putem svojih sijača i svoga Hrista Svesijača. Ono umire i oživljava. Ono u malome daje ono veliko, u zametku daje plod i iz ploda opet rasijava sjemena i zametke. Sva je srpska Crkva ponikla u Petrovoj Crkvi u starome Rasu, Studenici, Đurđevim stupovima, Mileševi i Gračanici, rascvjetala se u Sopoćanima, Lazarici, Manasiji, Tvrdošu, Ostorgu i na Cetinju, ispupila na lovćenskoj kapeli, podjednako koliko i u hramu Svetoga Save i onome Hristovog Vaskrsenja. Čak i kada su nam gazili jednu kapelu, ostalo je sjeme rasijano po svim srpskim krajevima. Monumentalni hramovi sazdani u našim gradovima dozivaju se sa carskim lavrama i okruglim lovćenskim kapelama i zovu nas da u sebi i oko sebe obnavljamo Zavjete Otaca: vidovdanski Zavjet prvenstva časti u odnosu na prijetnju i istine u odnosu na silu. Jer Savidan vodi ka Vidovdanu, a Vidovdan je temelj njegoševske misli i bića.

Sveti Sava i Njegoš dozivaju se kroz vijekove: „Neka je ovo mjesto slobodno od svih tu vladajućih, da ne bude ni pod kim, osim pod jedinom Bogorodicom Dobrotvorkom i pod molitvama svetih Otaca“. Tako je Sveti Sava pisao osnivajući, zajedno sa svojim ocem svetiteljem, Hilandar, tako osnivajući Studenicu, tako osnivajući čitavu našu svetu Crkvu, tako osvećujući narod. Ostavio nam je Zavjet slobode: da budemo slobodni u Hristu, da kroz slobodu u Hristu, osvajamo slobodu u sebi, da slobodni u sebi, vojujemo za slobodu cijeloga svoga naroda, da kao slobodan i zavjetan narod živimo dostojni srpskog imena. Ne smijemo to zaboraviti ni danas, kada gotovo sve oko nas želi da nas porobi, traži od nas da zaboravimo Njegoševu misao slobode i svetosavski i vidovdanski zavjet otpora svakoj ucjeni i svakoj okupaciji. Hristos nas je svojom Žrtvom oslobodio smrti, grijeha i demonske vladavine, a Sveti Sava ravnoapostolni utvrdio.

Kako nam pjesnik kazuje: lijevo od Save i Njegoša teče vrijeme, desno od Njegoša i Save, teče vrijeme. Oni koračaju u nama, u pratnji onih koji su spremni da u sebi obnove Hrista, u Hristu da sačuvaju slobodu, na Lovćenu da vide kapelu koja opet treba da se rodi iz svetosavskog sjemena. Zavjetna svijest podrazumijeva narod svjestan svoje snage, ali i svojih zabluda, narod spreman da u očima Hrista i svojih predaka pogleda svoje puteve i stranputice. Zavjet nas poziva da gledamo u bolje od nas i istovremeno nas poziva da postanemo bolji. Zavjet nas obavezuje da kroz buduća pokoljenja, ona koja počivaju tamo gdje je ad neštedimice proždirao, osmislimo i osvetimo naše živote. Nenavisnici obnove lovćenske kapele i kosovsog zavjeta nisu samo nekadašnja zabludjela i odrođena braća već besmisao egoizma koji prijeti da pobriše srpski narod sa lica zemlje. Zato danas živjeti kosovski Zavjet znači: živjeti čestito za svoju porodicu, sabirati čestite srpske porodice u srpski narod, čuvati pamćenje vijekova o neraskidivom svetosavskom i njegoševskom jedinstvu cijelog našeg naroda, kroz vijekove i kroz prostranstva. Da bismo obnovili kapelu, moramo se obnoviti kao narod: složiti, obožiti i umnožiti u Hristu. Kada ćemo vidjeti Njegošev Zavjet ispunjen, danas ne možemo predvidjeti.

No znamo da je naše da pamtimo i da živimo sa čelom prema Hristu, licem prema Svetom Savi, očima na Lovćenu i srcem na Kosovu. Bez kapele na Lovćenu, Crna Gora nema Njegoševe oči. Bez kapele na Lovćenu, Crna Gora je slijepa.

Bez kosovskog zavjeta Srbi nisu Srbi. Zato: dogodine na Lovćenu, dogodine na Kosovu!

Publicista, novinar i istoričar Jovan Markuš u svom obraćanju je kazao, da se ove godine navršava 210 godina od rođenja Petra Drugog Petrovića Njegoša, najvećeg pjesnika srpskog jezika, te čestitao Bjelopoljcima, zato što su akademiju nazvali u skladu sa svetim Njegoševim zavještanjem.

Na večerašnjoj akademiji je izveden i bogat kulturno umjetnički program u okviru kojeg su nastupili crkveni hor Sveti Nikola iz Bijelog Polja, KUD Tekstilac, etno pojac Branka Zečević, guslar Željko Vukčević, recitatorka Marija Kovačević i glumci nekoliko pozorišta iz Srbije. Video porukom se obratio i skup pozdravio književnik Matija Bećković.