Otac Gojko Perović za IN4S – O neistinama koje protiv crkve šire mediji u Crnoj Gori

„Niti danas Crkva postavlja pitanje nečijeg nacionalnog opredjeljenja, kao uslov pripadnosti Crkvi. Niti je meni, ili bilo kom svešteniku SPC cilj i namjera da modifikujem nečiji nacionalni identitet. Ovo je Crkva svih, a njeno zvanično ime ne znači da su svi njeni vjernici Srbi. Kao što ni ime države Crne Gore ne znači da su svi njeni građani Crnogorci po naciji“, kazao je otac Gojko Perović, rektor Cetinjske bogoslovije za IN4S.

Sa uvaženim ocem Gojkom, razgovarali smo o proslavi 800 godina autokefalnosti SPC, o Carigradskoj patrijaršiji, o crkvenoj istoriji, o ”tomosu” iz Nikeje, o Crkvi u Kraljevini Crnoj Gori….

Anti-crkveni mediji u Crnoj Gori ne zaustavljaju svoji kampanju. U posljednje vrijeme potenciraju ulogu Carigradske (Vaseljenske) patrijaršije kao nekog faktora koji bi u budućnosti mogao samovoljno, jednim ukazom, da poremeti i promijeni crkveno-kanonsko ustrojstvo Pravoslavne Crkve na Balkanu, a samim tim i jedinstvo SPC. Kako to komentarišete?

Prvo i osnovno: Najsvetiji patrijarh Carigrada je sam rekao šta o tome misli. Na tu temu, ove godine, poslao je pismo predsjedniku Crne Gore, i dao nekoliko intervjua medijima, u kojima, ne može biti jasniji – da nema nikakvih namjera da se miješa u unutrašnja pitanja SPC, pa je svako upoređivanje crkvenih prilika u Ukrajini i na Balkanu, silovanje i maltretiranje istine.

Drugo, mislim da ti ljudi, koji uprkos zdravom razumu, insistiraju na takvim temama, moraju da se dogovore sami sa sobom. Da li osim mržnje prema SPC ima ikakvog drugog principa u njihovom razmišljanju?

Naime, oni danas prikazuju patrijarha u Carigradu vrhovnim (jedinim) i izgleda nepogrešivim autoritetom na vaseljenskom nivou i u spoljašnjim međucrkvenim (međupomjesnim) pitanjima. A takav stav niti je crkven niti je pravoslavan. Pravoslavna Crkva nije tako ustrojena. I niko od nas vjerujućih ne gleda tako ni na carigradskog niti na bilo kod drugog crkvenog poglavara. Nema, među ljudima, jedinog i nepogrešivog sudije. To može biti samo Gospod.

Ali što se tiče naših ”analitičara”, oni ne razumiju ni prirodu ni istoriju Crkve pa sami sebi upadaju u usta. A ta tematika nije ni elektro-tehnika ni atomska fizika da bi se teško mogla razumjeti, ali kad nijesi vjernik, kad ne živiš crkveno, sve dobija neku drugu boju i drugačiji ukus od onog pravog.

Jer, kada taj isti patrijarh, u 13. vijeku polemiše sa ohridskim arhiepiskopom Homatijanom, stajući, zajedno sa ostalim istočnim patrijarsima, na stranu Svetog Save Nemanjića, – tada su gospoda ”analitičari” na strani Homatijana! Kada je patrijarh iz Carigrada ljut na cara Dušana zbog proglašenja patrijaršije 1346.g. (a samim tim i uzdizanja eparhije u Zeti na nivo mitropolije), – onda su saglasni sa njim. Kada se ukida rad Pećke patrijaršije 1766.g., onda je to ”dobro”, a kada se SPC daje autokefalnost – onda je to ”nekanonski”! Kada ovaj sadašnji carigradski patrijarh Vartolomej anatemiše g. Miraša Dedejića (koga je carigradski arhijerej prethodno i zapopio), i kada piše, da ne može biti jasnije, pismo crnogorskom predsjedniku u vezi svog viđenja Crkve u CG, – onda, po njima, on ”taktizira” i ”nije otvoren do kraja”, a kad u proslavi 800. g. samostalnosti srpske crkve ne koristi riječ ”autokefalnost” – e tada je, gle čuda, svaka riječ tog čovjeka – nepogrešivo mjerilo istine! Po njima, ispada, da ”nepogrešivost” vaseljenskog patrijarha ima čisto anti-srpski karakter.

Na drugoj strani, pravi hrišćani neće nikada apsolutizovati odluke ni jedne crkvene institucije, pa ni patrijaršije u Carigradu, znajući da svi mogu da pogriješe po ljudskim slabostima. Eto recimo, jednu od najpoznatijih kritika Carigradske patrijaršije u našoj istoriji, iznio je mitropolit cetinjski Sava Petrović, protestvujući kod ruskog dvora zbog ukidanja Pećke Patrijaršije 1766.g. od strane Carigrada. Vladika Sava tada brani Pećki tron . Onaj tron koji je zavladičio i njega i njegove prethodnike, sve cetinjske mitropolite prije njega. I pogledajete sad kakav je to paradoks! Cetinjski mitropoliti, kao vjerujući ljudi, staju na starnu Peći, do te mjere da kritikuju odluke iz Carigrada, – a današnji deklarisani ateisti, govore ružno o Pećkoj patrijaršiji, braneći time, navodno, državu Crnu Goru, izmišljaju neke nepostojeće namjere carigradskog patrijarha i pridajući mu svojstva koja on nema, uzdižući ga u rang rimskog pape, a protiv pravoslavnog učenja. Sve rade – naopako!

Iz ovih medija se dovodi u pitanje i sam čin dodjele autokefalnosti Srpskoj crkvi 1219.g., potenciranjem jedne istoriografske teme, po kojoj, nemamo sačuvan ”tomos”o autokefalnosti koji je tadašnji vaseljenski patrijarh dao Svetom Savi. Šta kažete na to?

Naš čuveni pravnik Valtazar Bogišić je insistirao na tome da se pravna pitanja jednog perioda ne mogu izučavati izdvojeno iz svog istorijskog konteksta, i da nije ni dosljedno ni naučno, mjeriti ih isključivo pravnim kriterijumima nekog kasnijeg vremena. Upravo se priča o ”nikejskom tomosu” Svetosavske Crkve, kosi sa ovim Bogišićevim istraživačkim i pravničkim načelom. Zašto to kažem?

Prvo, zato što postupak davanja autokefalnosti pomjesnim crkvama u 19. i 20. vijeku, po mnogo čemu nije uporediv sa nastankom autokefalnih crkava u srednjem vijeku (koji je i sam periodičan, slojevit i prepun nedorečenosti). Npr – neke današnje pomjesne crkve (Kiparska, Antiohijska) svoju autokefalnost prepoznaju još iz perioda vaseljenskih sabora (od 4. do 8. vijeka) i to upravo odlukom tih sabora. Druge imaju, ili su imale, nepobitnu samostalnost (Pećka, Gruzijska, Bugarska) stotinama godina, – a da u vezi sa njihovim formiranjem danas ne posjedujemo potpunu dokumentaciju, niti izvore prvog reda.

Drugo, – kakav god da je bio administrativni put sticanja autokefalnosti u 13.vijeku, on se, u slučaju Žičke arhiepiskopije, odvijao u neponovljivim, naročitim okolnostima, kada je carigradski patrijarh bio izgnan od krstaša sa svoje katedre, i kada je, silom prilika, decenijama prebivao u Nikeji. (Ko bolje poznaje istoriju znaće da se nešto slično desilo rimskim papama prilikom njihove seobe iz Rima u Avinjon nekih sto godina kasnije.) A te vanredne okolnosti ni po čemu ne umanjuju legitimnost i legalnost samog postupka o kome je riječ. Primjera radi, naši crnogorski mitropoliti su često, što milom što (turskom) silom, bili prinuđeni da napuštaju Cetinje, i da stoluju na drugim mjestima. Nikom razumnom neće pasti na pamet da im, u toku tih i takvih izgnanastva, oduzimaju vladičanska svojstva, niti će – samo zbog toga – dovoditi u pitanje validnost njihovih blagoslova, datih u tim okolnostima.

Već sam o tome jednom govorio – kada se stolica vaseljenskog patrijarha, pola vijeka kasnije, vratila u Carigrad, ni jednom od tih poglavara Konstatinopolja, nije palo na pamet, da dovodi u pitanje odluku iz 1219.g. Naprotiv, ovih dana je sama Carigradska patrijaršija obilježila 800. od tog događaja! Ako neko vidi problem u tome što se u toj proslavi koristi riječ ”hirotonija” a ne ”autokefalnost”, – ja bih takvog pitao: da li Carigrad svaki čas proslavlja godišnjice svih svojih hirotonija? Ne, ne proslavlja. Ova hirotonija je ipak značajna po nečemu. Po čemu? Odgovor na ovo pitanje dat je u saopšenju iz samog Carigrada, od prije neki dan gdje se kaže: „Majka-Crkva (Vaseljenska patrijaršija) odaje počast istorijskoj godišnjici – prekretnici u odnosima sa kćerkom-Crkvom Srbije (θυγατέρα Εκκλησία της Σερβίας)”.

Ove riječi sve govore onome ko je elementarno bogoslovski pismen. Pominjanje ”majke- crkve” i ”ćerke-crkve” moguće je jedino kad se govori o dvije međusobno nezavisne crkve, od kojih je ova druga, nekada, jednom potekla od ove prve. A izraz ”prekratnica u istorijskim odnosima” između takve dvije crkve može se upravo odnositi na momenat kada je ”majka” rodila ”ćerku”. Ako Srpska crkva nije tada dobila autokefalnost, ne bi je Carigradska crkva smatrala ćerkom (nego svojim neotuđivim dijelom), niti bi ove dvije pomjesne crkve mogle imati međusobne odnose, pa ni ”prekratnicu” u tim odnosima!

Treće, ovdje raspravljamo o pojmu ”autokefalnosti” koji se sa dašnjim značenjem iskristalisao tek u 9.vijeku. A to i jeste vijek u kom se javljaju cijele oblasti, sa ne-grčkim državama i narodima, koje se hristijanizuju, i koje, po prirodi stvari, traže samostalnu crkvenu upravu nezavisnu od Carigrada. I – dobijaju je! Prije toga, pojam crkvene samostalnosti, ili pojava termina ”autokefalnost” niti imaju, niti mogu imati današnje značenje. Imamo, naravno, oduvjek predstavu o samostalnim crkvenim oblastima – ali ne ovakvu kao danas. Zato je Bogišićeva primjedba nešto što svakako moramo imati na umu kada o ovome raspravljamo.

Riječ je o terminima crkvene administracije i crkvenog prava, a ne o univerzalnim, sveveremnim jevanđelskim istinama života i spasenja. Valjda će svakom biti jasno ako sve to uporedimo sa političkim i državnim pitanjima, i ako kažemo da pojam ”međunarodno priznate države” nije i ne može biti isti u 10., 15. i recimo 21. vijeku. Dobar poznavalac prava može da poredi i da nalazi sličnosti u političkim procesima koji su međusobno udaljeni vjekovima, ali takav nikad neće poistovjećivati riječi i pojmove koji su nastali u različitim okolnostima. O tome govori Bogišić.

Da li to onda znači da ne možemo ni znati ni tačno odrediti šta je to ”autokefalnost? Ako se taj pojam razvijao vjekovima i širio svoje značenje – zanči li to da ga ne možemo ni definisati, i da je sve, u tom pogledu, relativno?

Nije baš sve, u toj mjeri, istorijski relativno. Utemeljnu na bitnim saborskim odlukama (2. Vas. sab 2; 3. Vas. sab 8; 4. Vas. sab 28…..), danas imamo gotovo udžbeničku definiciju da je autokefalnost (čitaj: potpuna crkvena samostalnost neke oblasti) svojstvo neke pomjesne crkve da sama bira sopstveno crkveno poglavarstvo i niže sveštenstvo, i da za to ne traži odobrenje nekog ”trećeg” ili ”višeg” centra. I to je ono što je temelj proslave 800. godišnjice autokefalnosti SPC, i što je vezano baš za 1219.g.

Koliko je, u tom pogledu, bitan faktor državne nezavisnosti? Da li se definicije autokefalnosti tiče činjenica što je neka država samostalna i što se na njenoj teritoriji nalazi Pravoslavna Crkva? Treba li, po nekom automatizmu, takvu crkevnu oblast odmah smatrati autokefalnom ili je bar kandidovati za autokefalnost?

I pored toga što se državna nezavisnost pojavljuje kao čest i opravdan motiv za pokretanje pitanja nove autokefalnosti, ona nije nikad, niti može biti, jedini ili neophodan uslov za sticanje crkvene samostalnosti. ”Na četvrtoj sjednici Halkidonskog (4. Vas.sab.) sabora riješeno je da u razdjeljenju crkvenih granica važe odluke crkvenih vlasti na osnovu kanona, a ne odluka državnih vlasti”. Često pominjano pravilo istog sabora (ponovljeno i u pravilima Šestog vaseljenskog sabora) o tome da crkvene granice imaju pratiti granice državne administracije, uopšte se ne odnosi na pitanje autokefalnih crkava (rekoh prije da u to vrijeme i nemamo ”autokefalnost” u današnjem smislu riječi), nego na razgraničenje eparhija unutar jedne pomjesne crkve. Jer, da su to pravilo ljudi u Vizantiji tada tumačili kako ga tumače naši ”analitičari” danas – drevne patrijaršije Antiohijska, Jerusalimska ili Aleksandrijska, koje su postojale unutar vizantisjkog carstva, ovom bi saborskom odlukom momentalno bile zbrisane! Naprotiv, i crkveni kanoni (4. Vas 28.) a i vjekovna crkvena praksa dozvoljavaju da se jedna autokefalna crkva prostire u više država.

Stvari slično stoje i sa čuvenim 34. apostolskim pravilom u kom se pojavljuje izraz ”narod” kao jedan parametar crkvene samostalnosti. ”Episkopi jednog naroda (etnos) treba da poznaju prvog među sobom i da ga smatraju kao poglavara, i da ništa važnije ne preduzimaju bez njega”. Iz konteksta kasnijih pravnih zbornika (Antiohijski sabor, djela Stefana Efeskog, djela Svetog Save) koji preuzimaju ovu odrednicu ipak je jasno da se termin ”etnos” ovdje koristi za oblast a ne za neki poseban narod – što je i razumljivo s obzirom na vrijeme nastanka i upotrebe ovog teksta, u kom je nekakakv etnički princip crkvene djelatnosti, u to doba, bio zanemarljiv. On će, mnogo kasnije, sa izlaskom Crkve van granica Vizantije, postati dominantan, ali – na svu sreću – nikad preovlađujući.

Novonastali ”istraživači crkvene istorije” senzacionalistički su otkrili kako se u dva žitija Sv. Save, koja su napisali Teodosije i Domentijan, ne pojavljuje isto ime carigradskog patrijarha koji je dodijelio samostalnost Srpskoj Crkvi. Iz toga izvlače zaključak da je to dokaz nepouzdanosti tih hagiografskih izještaja. Da li je to tako?

Da, takav je taj izvještaj. U žitiju Sv. Save se pojavljuje ime patrijarha Germana Drugog, koji je upravljao Vaseljenskom patrijaršijom tek od 1222.g. A ime patrijarha koji je hirotonisao Svetog Savu i dao mu autokefalnost je – Manojlo (1217-1222)! Ali, koliko god nam izgledalo da je na pomolu neko istoriografsko ”otkriće Amerike” stvar je mnogo jednostavnija i bezazlenija nego što izgleda.

Naime, nekih desetak godina kasnije, poslije boravka Svetog Save u Nikeji, bugarski car Jovan Asen i njihov patrijarh Joakim tražili su od istog ovog patrijarha u Nikeji Germana Drugog, – autokefalnost za Trnovsku (Bugarsku) patrijaršiju. Taj postupak je pokrenut 1232.g. a okončan 1235.g. i opisan je u starom bugarskom rukopisu ”Sinodik cara Borila” (opet, izvor drugog reda!). Zašto je sve trajalo tri godine? Zato što, kako se navodi u pomenutom spisu, German Drugi nije htio da izda saglasnost po tom pitanju, dok se ne konsultuje sa trojicom poglavara drevnih patrijaršija na Istoku: jerusalimskim, antiohijskim i aleksandijskim. Tek kad je dobio i njihov pristanak, German je potpisao sopstvenu saglasnost po pitanju Trnovske autokefalije. Ova bugarska autokefalnost biće kanonska i opštepriznata od 1235. sve do 1393.g. – kada bugarska pada pod Turke, a njena Crkva se vraća pod okrilje Carigrada (sve do obnove njene autokefalnosti krajem 19. i početkom 20. vijeka).

Zašto sam sve ovo ispričao? Patrijarh German je već 1232.g. dao načelan pristanak, ali zvanično proglašenje autokefalije Crkve u Trnovu uslijedilo je tek za tri godine. Nije isključeno, pošto se radi o istovjetnoj temi, istim ljudima, istom vremenu, sličnim okolnostima i približno istovjetnom ishodu – da je i u slučaju Savine hirotonije 1219.g. – patrijarh Manojlo dao načelni, a German, tri godine potom, zvanični blagoslov za srpsku autokefaliju. U tom slučaju nije teško pretpostaviti da su pisci žitija, iz ovog razloga, dva događaja – sastavili u jedan, i permutovali godine i imena. A sve to, bez većeg (značajnijeg  ogrešenja o istinu.

Doduše, mi ne znamo da li je u slučaju Sv. Save, sprovedena ovakva procedura čekanja odgovora od tri istočna patrijarha, ali znamo da je Sveti Sava, po utvrđenju i uređenju svoje arhiepiskopije, dva puta obišao Svetu Zemlju, i tom prilikom posjetio lično sva tri ova patrijarha, koji su ga dočekali sa počastima, kao poglavara Žičke arhiepiskopije. Pa samo to znati, dovoljno bi bilo razumnom, da se ne dovodi u pitanje prethodni čin u Nikeji. (Neki istraživači sumnjaju da je drugo putovanje Sv. Save u Svetu Zemlju bilo uzrokovano – pored ostalog – i tim što je Svetitelj htio da pomogne Trnovsku patrijaršiju u dobijanju njene samostalnosti, obilazeći istočne patrijarhe. Treba se podsjetiti da je Sveti Sava okončao to putovanje, pa i svoj život – dolaskom u Trnovo i služenjem Svete Liturgije na Bogojavljenje, zajedno sa Trnovskim patrijarhom, i to baš u vrijeme dobijanja bugarske autokefalnosti.)

Nego, ima još. Kada se Srpska Pravoslavna Crkva iznutra ujedinila 1920.g., čekao se blagoslov Carigradske patrijaršije – kako u pogledu 8 eparhija koje su ovim ujedinjenjem prešle pod pećku jurisdikciju, tako i u pogledu blagoslova ”Majke Crkve” da se obnovi rad ukinut 1766. I šta se desilo? Kako je te godine, presto carigradskog patrijarha bio upražnjen, odlaskom patrijarha Germana Petog 1918.g., – Sinod u Carigradu izdaje načelni blagoslov 19. marta 1920.g. (odluka br. 2056). Međutim, Tomos o tome da ”Velika crkva” priznaje uzdizanje Srpske crkve na stepen patrijaršije, potpisao je novi patrijarh Meletije Četvrti, tek 19. februara 1922.g. i specijalnom delegacijom poslao u Beograd, – gdje je pročitan na svečanom bogosluženju, u Sabornoj crkvi, (u sadašnjoj ulici kralja Petra – kako to vole ovdje da naglase, a ni meni ne smeta da ponovim) 02. aprila 1922.g.

E sad, možete li da zamisliti neke poluzainteresovane i pogrešno informisane ateiste, koji kroz neko vrijeme, ”brižljivo analiziraju” suprotstavljenost izvještaja o tome ”kako se ne zna” da li je Beograd dobio autokefalnost 1920. ili pak 1922.? Do prije neku godinu, ja ne bih vjerovao da je tako nešto moguće, – ali kad čitam šta sve pišu neupućeni ljudi po Crnoj Gori – sad mogu.

Jesmo li mi protivnici ili mrzitelji Crne Gore, ako negiramo potrebu da Crkva na njenoj teritoriji ima autokefalnost, ili ako dovodimo u pitanje validnost i kanoničnost one ”autokefalnosti” koja je upisana u Ustavu Kraljevine Crne Gore iz 1905.g?

Niti se 1918.g. IKO od sveštenstva i vjernog naroda među Crnogorcima, pobunio protiv crkvenog ujedinjenja, niti danas IKO od sveštenika i vjernog naroda traži (zahtjeva) izdvajanje Crkve u Crnoj Gori iz okrilja Pećke Patrijaršije. Tačka.

Ja imam puno poznanika i prijatelja koji bi rado promijenili mnoge stvari u crkvenom životu (nekome se ne sviđaju neke zastave, drugi ne vole neke pjesme, treći bi mijenjali boju krova na hramovima, četvrti bi voljeli da se malo više potenciraju neke teme na uštrb drugih, peti da se smanji post, šesti da se produži….itd ), ali neki jasan stav do nivoa zahtjeva, ili uopšte svijest o tome šta bi takvo izdvajanje donijelo (a šta oduzelo) Crkvi u Crnoj Gori, ja još niti čuh, niti viđeh….među sveštenstvom i vjernicima. A znamo se više svi.

Da bi neka crkvena oblast uopšte pretendovala da ima sopstvenu samosatlnost (ili potpunu autokefalnost, ako ćemo današnjom terminologijom) prema bitnim kanonima vaseljenskih sabora (Prvog, 4.pravilo i Sedmog, 3.pravilo) ona mora imati najmanje tri episkopa – koji bi bili u stanju da rukopolože nekog četvrtog, novog episkopa, ili da sami sebi izaberu poglavara. (Pomenuta Apostolska pravila govore o dvojici ili trojici episkopa). Zato, i pored obilne politizacije ove teme, moramo imati isključivo kanonsko rasuđivanje da je Žička (Pećka) arhiepiskopija (a od 1766. do 1918.g. Karlovačka mitropolija) uvjek imala tu sposobnost. Crkva u Crnoj Gori (kao vjekovni sastavni dio Pećke arhiepiskopije i patrijaršije), niti je imala taj broj episkopa (sve do 1912.g) niti su postojeći episkopi pokazivali interesovanje da se odreknu sopstvenog svetosavskog nasljeđa i titule ”egzarha pećkog trona”. Prvi i jedini, da ga tako nazivemo – ”treći episkop” te crkvene oblasti bio je dr Gavrilo Dožić koji je upravo ponio titulu pećkog mitropolita! Zanimljivo, eto i u tome se pokazalo, da Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori nema bez Peći. A da ne govorimo o tome da je upravo taj mitropolit Gavrilo bio jedan od vođa (uz dvojicu starijih arhijereja Crkve u Kraljevini CG) crkveno-narodnog pokreta ujedinjenja crnogorske crkvene oblasti u širu crkvenu zajednicu. On je to bio do te mjere – da je kasnije postao najprije mitropolit Crnogorsko-primorski SPC, a potom i srpski patrijarh! Insistiranje na statutu Sinoda Crkve u Kraljevini, nasuprot jasno izraženoj volji sve trojice epsikopa te Crkve, i sveg sveštenstva, i cijelog naroda – jeste uprvo suvoparno i necrkveno rezonovanje. Jer recimo 99. i 118. pravilo čuvenog Kartaginskog sabora, ističu narodnu volju kao presudnu u takvim graničnim i prelomin situacijama. ”Ako poslije smrti svog epsikopa, narod nije htio imati svoga episkopa, nego je zaželio pridružiti se oblasti drugog nekog episkopa, ovo mu se ne mora zabraniti”!

A stvar je još očiglednija kada su u pitanju sudske instance neke samostalne crkve (bez kojih opet, nema govora o punoj autokefalnosti). Crkveni kanoni Prvog, Drugog i Četvrtog vaseljenskih sabora propisuju četiri ili više episkopa kao minimalan broj da bi se moglo eventualno suditi jednom episkopu, ako dođe do toga.

Znam da će se neki ljudi zapitati zar sve ove stvari nije znao episkop dr Nikodim Milaš, čuveni crkveni pravnik, – kada je pisao ustave za ”Sv Sinod” i za ”pravoslavne konzistorije” u Kraljevini Crnoj Gori (u kojima Crkvu u Crnoj Gori naziva ”autokefalnom”) i onda kada je u jednom drugom svom djelu ”Pravoslavno crkveno pravo” ponovio taj isti stav? Neka mi se ne zamjeri ako se prisjetim jedne polemike dva saradnika i naučnika Dimitrija Ruvarca i Nikodima Milaša u vezi opravdanosti proglašenja ”srpske patrijaršije” u Sremskim Karlovcima 1848.g.? Ne zna se ko je veći i plodniji naučnik od njih dvojice, ali su se po ovom pitanju razilazili. U toj međusobnoj prepisci, dr Nikodim Milaš, na jednom mjestu priznaje da je njemu bila nepoznata gramata kojom je 1710.g. pećki patrijarh Kalinik dao autonomiju Karlovačkoj (Krušedolskoj) mitropoliji. A danas, o toj važnoj gramati, uče srednjoškolci u bogoslovijama.

Ovo vjerovatno nije jedini dokaz protiv Milaševe ”nepogrešivosti” kad je u pitanju njegovo sagledavanje istorije Balkana i svih njenih detalja. Jer, jedno je poznavati i tumačiti kanone, pa i istoriju Crkve na području Habzburške monarhije, gdje je živio i djelovao, i imao pristupe arhivama dr Nikodim Milaš, – a nešto sasvim drugo biti poznavalac savremenih crkvenih prilika izvan države u kojoj živi. O tome bjelodano svjedoči i Milaševo pozivanje na atinsku Sintagmu kao izvor stava o ”autokefalnosti crkve u CG”. Pročitate li pažljivo navod o autokefalnosti u toj Sintagmi iz 1855.g., vidjećete da se njeni autori ograđuju od pomenutog stava i pozivaju se na Crkvu u Rusiji. (Opet, zanimljivo je da se u tom iskazu kao poglavar te ”autokefalne” crkve pominje vladika Petar Patrović – ne znamo tačno koji od dvojice Njegoša – i da mu se navodi titula ”egzarh pećkog trona”. Vjerujem da su očigledno nedovoljno informisani autori ovog spisa mogli da nagađaju oko kanonsko-pravnog statusa Crkve u Crnoj Gori, ali otkud njima ”egzarh pećkog trona” vezan za Petra Patrovića, ako ovu titulu zbilja nijesu nosili Sveti Petar Cetinjski ili Petar Drugi Petrović Njegoš?

A ako iko zna da naša Crkva u Crnoj Gori nije imala kapaciteta za ”autokefalnost” – to su Rusi. Oni su nam rukopolagali kandidate za vladike. Oni su davali blagoslove za plan i program bogoslovije na Cetinju, i novac za rad – kako te škole, tako i tzv. Djevojačkog instituta. Visoko teološko obrazovanje, kod njih su sticali naši klirici. Oni su štampali naše crkvene knjige…

Krug se, očigledno zatvara, pred nepobitnom činjenicom da je episkop Nikodim Milaš i ustvrdio i pravno uobličio a samim tim i razglasio ”autokefalnost” Cetinjske mitropolije, uprkos njenoj krajnjoj atipičnosti. Zašto? Kako bi Njegoš rekao ”Ne hće Srbin izdati Srbina”. I Nikodim Milaš, i kralj Nikola i Mitrofan Ban, pored svoje konfesionalne pravoslavne pripadnosti, bili su zaokupljeni jednom istom nacionalnom idejom srpskog ujedinjenja i oslobođenja. Nije bilo osnova da Srbin Milaš, u eri nacional-romantizma, njemu savremnu Crnu Goru vidi i doživi drugačije do kao jednu od dvije srpske kraljevine (kako je to decidno i jasno imenovao i sami crnogorski gospodar). U tom kontekstu, on se nije nalazio u svojstvu inspektora koji ”sve zna” i koji onda neće da odobri stvari sa konstrukcionom greškom. Ne, naprotiv! On odobrava i predviđa nedostatke, upravo zato, jer je bio u ulozi „starijeg brata“ koji, baš zato što „sve zna“ (ili „vidi dosta“) – žmuri na jedno oko ili gleda kroz prste, da bi mlađem pomogao da ustane i stane na noge. Ja bar to tako vidim.

Hoće li Vas sada neko optužiti za srpski nacionalizam, i za ”nametanje srpstva” – Crnogorcima?

Ja uopšte ne govorim o savremenom nacionalnom osjećaju kod bilo koga od čitalaca ovog teksta. Niti danas Crkva postavlja pitanje nečijeg nacionalnog opredjeljenja, kao uslov pripadnosti Crkvi. Niti je meni, ili bilo kom svešteniku SPC cilj i namjera da modifikujem nečiji nacionalni identitet. Ovo je Crkva svih, a njeno zvanično ime ne znači da su svi njeni vjernici Srbi. Kao što ni ime države Crne Gore ne znači da su svi njeni građani Crnogorci po naciji. Ili sam nešto propustio?

Ovo u vezi episkopa Nikodima Milaša je samo osvrt na činjenice prošlosti iz kojih svak može da izvuče svoj zaključak. Neko će naći razloga da se poistovjeti sa tim činjenicama, a neko će ih osuditi i svoj identitet graditi suprotno od njih.

Episkop Dalamatinski dr Nikodim Milaš, mitropolit Cetinjski Mitrofan Ban i kralj Crne Gore Nikola Petrović bili su Srbi, i to oni ”veliki” – u smislu njihovog nacionalnog rada i angažovanja. A s obzirom da oni djeluju u epohi izraženog nacional-romantizma, slobodan sam da protumačim da je taj njihov osjećaj bio jaka pokretačka snaga svih njihovih djela (pa pogledajte samo spise koje su oni ostavili za sobom i sve će vam biti jasno). Otuda zaključujem da je i ovaj poduhvat u vezi crkevnih ustava u Crnoj Gori bio vođen više time nego brigom o kanonima. Ponavljam, Nikodim je u Crnoj Gori gost, nije upoznat sa svim detaljima i nijansama naše crkvene realnosti. A hoće da pomogne, da se nađe Nikoli pri ruci – što se kaže.

Ovome treba dodati da je on, prije postavljenja za episkopa Dalmatinskog (i prije pisanja crkvenih ustava za Crnu Goru), jedno vrijeme boravio u Srbiji i čak je tamo kratko bio izabran za rektora Beogradske bogoslovije. Otuda je bukvalno, na pravdi Boga, protjeran zbog splletki i nepovjerenja nekih ljudi, pod optužbama da je došao ”da širi uniju i papski uticaj” u Srbiju. Zbilja paradoksalno, – jer nema većeg ni plodonosnijeg borca protiv unije i pokatoličenja Srba u Dalmaciji, od njega. To ga je teško pogodilo, i kao pravoslavca i kao Srbina, i više nikad nije htio tamo da se vrati, iako su ga kasnije zvali da bude Beogradski mitropolit.

Ja bih u tom svjetlu posmatrao sve ovo. Njemu je Crna Gora, kao država sa tada izraženom srpskom nacionalnom ideologijom, bila onaj pokretač tzv. Pijemont budućeg svesrpskog ujedinjenja. I zato mu nije bio problem da malo doda, da uljepša stvari – kako bi se prilike u toj zemlji administrativno uredile. Nije na odmet pomenuti i ono o čemu piše dr LJ. D. Jakšić da ovih ”ustava za sinod i konzistorije” u CG, nema na obimnom i detaljnom spisku autorskih djela Nikodima Milaša koje je on, pred kraj života, sam sačinio. Možda je prosto zaboravio da navede, a možda je smatrao da to i nijesu bila djela koja najbolje reprezentuju njegov naučni renome.

Na kraju, da Vas pitamo, i za Vaš lični stav po pitanju crkvenih prilika u Pravoslavlju? Vidite li jasan izlaz iz ove novonastale situacije, u kojoj ukaz Carigradskog patrijarha o Crkvi u Ukrajini – ne priznaje većina drugih pomjesnih crkava?

Situacija je baš teška, ali ne vjerujem da je nepremostiva.

Kako je lijepo formulisao dekan Bogoslovskog fakulteta u Foči, dr Darko Đogo, nije samo problem može li danas ili ne može Carigrad tako jednostrano izdavati ukaze o autokefaliji (vidjeli smo kako su to radili carigradski patrijarsi u 13. vijeku, – ništa bez konsultacije sa drugim patrijarsima), nego je izgleda, još veći problem, što je nekome u Carigradu palo na pamet da, za nove potrebe, određuje potpuno novo značenje pojma autokefalnosti. Đogo je to genijalno odredio kao post-modernistički pogled na crkvene odnose, po kom ”Velika crkva” ima moć da odredi značenje, i da ”uspostavi činjenice”. ”Autokefalija nije ono što autokefalija jeste, nego ono što Carigrad nudi kao autokefaliju”- kaže o. Darko.

U ”tomosu” koji je Carigrad ”dao” grupi sveštenika u Ukrajini, među kojima ima onih koji nemaju ”apostolsko prejemstvo” piše nešto što nije pisalo ni u jednom, do sada izdatom aktu Carigrada o crkvenoj samostalnosti neke pomjesne crkve. Tamo se kaže da ”Autokefalna Crkva u Ukrajini za svoju glavu poznaje Najsvetiji Apostolski i patrijaršijski Presto, upravo kao i ostali patrijarsi i predstojatelji”…. pa se dodaje da je ”Njegovo Blaženstvo Mitropolit kijevski dužan da se…u slučaju većih pitanja crkvene, dogmatske i kanonske prirode…obrati patrijaršijskom i vaseljenskom Prestolu, tražeći njegovo autoritativno mišljenje i pouzdano razumjevanje”.

E pa ovo nije autokefalija. Kao što ni pomenuta grupa ”sveštenika” na koje se ovaj tekst odnosi – nijesu Crkva. Ovakva ”autokefalija” i ovakve formulacije, – u odnosu na ono što su dobile Žička arhiepiskopija i Trnovska patrijaršija u 13. vijeku – zbilja jeste nešto ”niže od autonomije”. Iza riječi izloženih u ovom ”tomosu” ne stoji sila crkvenog predanja, ni utvrđenih kanona, – nego, moguće, tragovi pastirske želje za kompromisom. Ali i najbolja namjera, bez istine, ne donosi ploda. Zbog toga se naša pomjesna SPC nije saglasila sa činom Vaseljenske patrijaršije, ma (k)ako iza nje stajale dobre nemjere i hrišćanska snishodljivost carigradskih arhijereja. Naime, ”ostali patrijarsi” i ”predstojatelji” drugih pomjesnih crkava, ne priznaju carigradski patrijaršijski presto ”za svoju glavu”. U pitanju je nejasnoća ili samoobmana koja nikom ne može biti od koristi, i koju Carigrad, do sada, nikad nije praktikovao.

Ali baš u kontradiktornosti i neodrživosti ovakvih formulacija, leži moja nada i vjera, da Gospod neće dozvoliti da opstane ova namjera da jedni druge liječimo neistinama. Ja očekujem da će upravo Najsvetiji Carigradski patrijaršijski presto, prvi sam uvidjeti da je ušao na stranputicu i slijepu ulicu kad je u pitanju administrativno postupanje, ili – da će možda, još i prije toga, vidjeti, da većinska Crkva (brojne duše željne spasenja) u Ukrajini, pod poglavarstvom mitropolita Onufrija UPC, čekaju da im se vrati ”zalutala/izgubljena ovca”, a ne da se njena ”izgubljenost” pokazuje kao ”put Spasenja”.

Većina pomjesnih autokefalnih crkava pravoslavne Vaseljene, nije pristala uz ovu najnoviju odluku Carigrada, a blagost i opreznost u tonu njihovih saopštenja izraz su brige i napora da se jedinstvo Crkve po svaku cijenu sačuva. Upravo bi takav odnos sestrinskih crkava prema trenutnom nesnalaženju Carigrada, mogao biti od pomoći ”Velikoj crkvi” da se vrati na mjesto koje joj pripada – Prvog među jednakima, u nepreglednom šaru vaseljenskog paravoslavlja.