Otac nacije nam je isporučen sa Terazija

Izbori su bili koliko juče a DPS, politički predvodnik urnebesa, ne dozvoljava da se proglase konačni rezultati. Ipak, protestanti predvođeni radikalnim desničarima ljevičarskog pedigrea, traže izbore sad i odmah? Dakle, Đukanović bi što češće da glasamo ali da se to ne broji sve dok on ne pobijedi?

On bi da se ljudi dohvate za vratove nadajući se da će njegov ostati dovoljno visoko i neuhvatljivo – sadizam i kukavičluk oduvijek idu zajedno.

Suluda i rušilačka politika čovjeka koji neće da se pomiri sa činjenicom da je njegovo vrijeme prošlo, ozbiljno prijeti ljudima umornim od življenja u strahu i neizvjesnosti.

Snagom političkog autoriteta Đukanović ne može zaustaviti procese, ne može jer taj autoritet ne postoji. Idejama još manje jer ih nikada nije imao, a funkcijom predsjednika Crne Gore najmanje – od prvog dana ustavnog konstituisanja obesmišljena je i omalovažena.

Šta On zapravo hoće?

Zloupotrebom osjećanja, ponajviše nacionalnih, fobija i frustracija, želi pometnju i nesreću, vjerujući da će ga se tako sjetiti „spoljni faktori“ i nekadašnji partneri. Zato se cijelo vrijeme ratnog sukoba u Ukrajini meće u „velike gaće“ držeći poizdaleka stražu NATO. Naravno, tako stražari i vlastitom strahu.

Zapaljivom logorejom zapomaže i traži od Evropljana da se okrenu na ovu stranu, da vide kako ključni obračun traje u ovom dijelu „odmetnutog Ilirikuma“ i kako samo što nije izbio nuklearni rat između četiri Nahije i Brda.

Do nedavno obećavao je mir, stabilnost i napredak. Danas su te tri stvari njegov ključni neprijatelj. Otuda frustracija , a onda i želja za vještački izazvanim sukobima kako bi, konačno, moćni krenuli u spasavanje njegove raspadajuće imperije.

Sve i svašta je upleo u kolo otpora. Iskrena osjećanja i strah od nepoznatog vjerovatno su ključno pogonsko gorivo. Zloupotreba pomenutog, i to od onih koji se plaše za svoj oduvijek nezasluženi status, požarna su opasnost.

„Neće se Crnoj Gori komandovati sa Terazija i Dedinja“.

„Rodoljubi“, međutim, zaboravljaju, da nam je „otac nacije“ upravo isporučen sa tih adresa krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Savezne službe su mu osedlale prvog konja koji je s godinama lipsao, a on je onda samar pritegao pouzdanijem i dugotrajnijem – narodu koji od Nikole na ovamo dobrovoljno podmeće leđa.

Razumijem ljude koji se bune i protestuju jer je to dio date slobode, i meni je dragocjena. Zabrinjavajuće je samo da učesnici ne vide kako su ključni akteri na pozornici najobičniji prevaranti. To su politički mješanci, kripto-komunisti naglo preobraćeni u nacionalne borce, nabijeđeni džet-set stasao uz Đukanovićevu vladavinu, površna struktura duboke porodične države ogrezla u privilegijama sa prigrađenim i prikrpljenim modnim i stvaralačkim neukusom.

Od Šavnika i o izborima u Šavniku na mrežama se pletu vicevi i humoreske. Radi se, međutim, o suštom zbivanju koje iz nedjelje u nedjelju oslikava svu patnju i propadanje sistema vrijednosti u Crnoj Gori.

Na sceni je potonji dio istorije sabijen u jednu priču i jednu varoš. Nasilje, brutalnost i banditizam, a sve uokvireno zakonom, ustavom i patriotizmom. Ljudi su prosto upisani u birački spisak, kako i otkuda nije tema ni za Đukanovića, ni za ustavobranitelje?

Kao što problemi raspolućene i smrskane države decenijama nisu iskreno interesovali razbaškarenu Evropu, tako ni sažetak o nama naglo sjuren u mali Šavnik ne interesuje Crnu Goru. A upravo tu je svako pitanje i svi odgovori. Slučaj „Šavnik“ naša je „ikonica“ u novčaniku, lična karta, naš DNK, država, sve njene integracije, tranzicije, nadanja i raspadanja.

Neće se komandovati Crnom Gorom sa Dedinja ali Šavnikom iz Nikšića ili Kotora može i mora?

Sudbinu glasanja u nedogled moglo bi riješiti nekoliko Dior điladi, a samo par Đukanovićevih satova garantovao bi mu i budućnost. Ipak, neće. Njihovo je njihovo, a Šavnik je naš. Jednom su već trampili Crnu Goru za svoj luksuzni život. Taj život za Šavnik i cijeli sjever neće nikad.

Diorov prsluk je svetinja duboke porodične države u kojoj je sve ostalo jeftino i plitko.

U Drobnjaku je stalo vrijeme, nestao narod, raseljena nada, a Predsjednik i njegova gospođa o tome nemaju kad – brane Ustav, garderobere i asesoare u Podgorici. Na tu džadu, u potrazi za srećom preseljeni su žabljaci, mojkovci, šavnici i rožaja – preseljeni i pregaženi.

Neće se Crnom Gorom upravljati sa Terazija ali iz predsjednikovog dupeta može i mora.

Neukus je prvo i poslednje utočište hulja.

Sve može da se nauči, novcem sve da se kupi, ali ukus odaje u svakoj prilici i najnavježbanije njuške. Isto je jesu li to ćelavci s kajlama oko vrata i trenerkama za svaku priliku ili novi multimilioneri namnoženi proporcionalno nesreći državnog propadanja.

Vuneni đikac izviri ispod svakog markiranog prsluka. Skupi ranci i torbice vještom oku uvijek odaju kakvu zobnicu i samar iz zavičaja. Leđa se naviknu ali pristojan svijet nažulja oči.

Hoćemo izbore!

Nećemo srpski svet!

Hoćemo Evropu, nećemo otvoreni Balkan!

Da, zaista mnogi ne žele ništa od pomenutog, samo hoće normalan život.

Ja, međutim pristajem na srpski i crnogorski svijet, na otvoreni Balkan i otvorenu Evropu, na izbore kad god i koliko god puta. Da nam se ne komanduje sa Dedinja ali i da mi ne komandujemo Beogradu, da nam se pod nos ne nagurava obrazac demokratije sa cetinjskog Belvedera.

Pristajem na svaki svijet i ni na jedan polusvijet, a između ovaca i domaćih diorovaca nepokolebljivo sam opredijeljen. I tim povodom možemo na izbore. Ko bi Đukanoviću da podigne spomenik za života može ali od svog novca i na svojoj ili njegovoj svojini. Prethodno moramo utvrditi porijeklo imovine, pa i one pokretne, od kratkih rukava do dugih nogavica. Nekadašnji džemperi nisu sporni.