O. Jovan Plamenac: Žalosna je duša moja

Piše: O. Jovan Plamenac

Eto, dočekah prekid u kontinuitetu moje slobode. Građanske. (Moja ličnosna sloboda, ona koju mi je Bog darivao kada me je učovječio, istinska sloboda, nijednog trenutka nije bila ugrožena.) Nije bio to dug prekid, samo nekoliko sati, ali, ipak, sada u siviju imam i stavku da sam bio „lišen slobode“. U 66. godini života.

Krsto, moj sin, koji je prošao isto što i ja, tu stavku u svojoj biografiji upisao je na vrijeme.

U policiji su mi uzeli otiske prstiju, dlanova, bris za dnk, fotografisali me, anfas, profil, jedan, drugi, ono sa brojem na grudima… Ozbiljan kriminalac. U 66. godini života. Tek.

Prvi put u mom podugom životu sinoć sam viodio „maricu“ iznutra, kada su Krsta i mene iz Centra bezbjednosti odveli u Tužilaštvo.

Sve je počelo jednim blagoslovom blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija. Prošle godine, na slavi manastira Pokrova Presvete Bogorodice u Brčelima, u Crmnici, 14. oktobra, neko od gostiju, u vrijeme ručka, rekao je Mitropolitu da bi bilo lijepo postaviti krst na grob mitropolita Arsenija Plamenca, sa njegovim imenom, cetinjskog mitropolita i egzarha (čuvara) pećkog trona iz 18. vijeka koji je, prema narodnom pamćenju ali i istoriografskoj literaturi, sahranjen upravo u tom manastiru. Rekao je meni da se o tome postaram, jer sam i Plamenac i sveštenik.

U međuvremenu, uvaženi dr Dragiša Bojović, redovni profesor Univeziteta u Nišu, pozvao me da pripremim rad za tematski zbornik „Osam vekova Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori – od Zetske episkopije do Mitropolije crnogorsko-primorske“, u organizaciji Međunarodni centar za pravoslavne studije. Na spisku predloženih tema bila je i jedna koja je za mene poseban izazov – mitropolit Arsenije Plamenac. Ne samo zato što mi je predak, nego i zbog sljedećeg: „Neki njegovi biografi su mu, vajkajući se, zamjerali što nije umio da iskoristi istorijsku priliku i ‘vladičansku vlast prenese na porodicu Plamenaca’. Drugi su ga pravdali starošću i bolešću, koje su ga vezale za svoj zavičaj, treći su izrekli suviše stroge i neodmjerene sudove, koji graniče sa panjkanjem, dok ga četvrti nijesu ni pomenuli u svojim studijama i pregledima crnogorske istorije.“ (Marijan Mašo Miljić: „Arsenije Plamenac, zaboravljeni vladika crnogorski“, portal Montenegrina.) Mitropolit Arsenije jedini je prekinuo kontinuitet dinastije Petrović i mnogi, u još uvijek plemenski nastrojenoj Crnoj Gori, pa i istoričari, to mu nijesu oprostili.

Pored crkve u manastiru Pokrova Presvete Bogorodice vidiva su tri groba. Dva su humke i mještani kažu da su tu sahranjeni dvoje njihovih suseljana, muž i žena. Treći je uz sam zid crkve i na njemu je monolitna kamena ploča. Nekako logično je da pod njom počiva mitropolit Arsenije. To je postalo uvriježeno uvjerenje, sad već po difoltu. A da li zaista tu počiva?

U istoriografskoj literaturi imamo da je u manastiru pokrova Presvete Bogorodice u Brčelima sahranjen i mitropolit Ruvim Boljević (mitropolit 1662-1685), rođak mitropolita Arsenija. Vojislav Vuleković u knjizi „Crmničko pleme Boljevići u prošlosti Crne Gore“ kaže da su tu još sahranjeni i knez Mašan Boljević (oko 1630 – poslije 1722), brat mitropolita Ruvima koji je umro kao monah Maksim, i arhimandrit Sava Plamenac (oko 1760-1818.), sin brata od strica mitropolita Arsenija, Bogdana, „najprvi savjetnik“, „ministar spoljnih poslova“ Crne Gore, kako ga je mitropolit Petar I Petrović nazvao u jednom punomoćju iz 1812. godine. A samo jedan grob.

Dakle, sva ova saznanja su mi postala obaveza da oprezno pristupim postavljanju obilježja na grob mitropolita Arsenija, da ga ne bi postavili na tuđi grob. Jedini način da pokušam da utvrdim da li je mitropolit Arsenije sahranjen u tom grobu bilo je da ga otvorim i vidim da li u njemu ima nečeg što bi to moglo potvrditi, na primjer insignija, vladičanskih obilježja: krsta i panagije, ostataka mitre… Ta potvrda bi mi puno značila i za moj naučni rad o mitropolitu Arseniju.

Nastavak ove priče predmet je krivičnog postupka koji je pokrenut protiv mene i Krsta i medijska ujdurma i uskomešanost naroda u Crnoj Gori, ali i van njenih granica, koju je ona izazvala.

Otvorili smo taj jedini grob pod pločom u manastiru Pokrova Prevete Bogorodice u Brčelima. Očekivao sam da ću, kada pomjerimo ploču, ugledati kosti, nadao se i insignije. Više puta sam otvarao grobove mojih Plamenaca u Boljevićima, raznim potrebama. Ovo je trebalo da bude još jedan grob u tom nizu.

Ali, umjesto rake, otvorene grobne rupe, ispod ploče bio je – šut. Počeli smo da ga sklanjamo. Bilo je tu svakojakog otpada, polomljenih stakala i drugog. Debljina šuta bila je preko pola metra. Ispod šuta ukazale su se horizontalno posložene kamene ploče. Po sredini groba bile su oštećene, zjapila je rupa. Kroz tu rupu ugledao sam tri lobanje i pored njih posložene kosti. Očito, neko ih je dirao, ne mogu znati kada. Nijesam vidio neke predmete koji bi mogli ukazati da je tu sahranjen episkop. Unutar groba ništa nijesmo dirali.

To je bilo dovoljno da ne znam da li su tu kosti mitropolita Arsenija. A i ako jesu, nijesu samo njegove. Dakle, to ili nije grob mitropolita Arsenija, ili nije samo njegov. Da li je tu sahranjeno više ljudi, ili je neko tu sabrao kosti iz više grobova, ne znam. Pitanje groba mitropolita Arsenija ostalo je otvoreno. Očito, još je rano da se tu postavi krst sa njegovim imenom. Postavljanje krsta sa imenom mitropolita Arsenija na taj grob mogao bi ga bude svojevrsni falsifikat.

Mogli smo odmah da vratimo onaj šut i zatvorimo tu priču. Ali, kosti su na nekoj tvrdoj podlozi. Da li je to dno groba, ili ploča koja prekriva još jedan nivo tog groba? Ovaj grob ište stručno istraživanje. Moguće da bi i ispitivanje kostiju koje su tu, metodom radioaktivnog ugljenika i uz pomoć dezoksiribonukleinske kileseline (dnk), pomoglo utvrđivanju identiteta ljudi čije su kosti u ovom grobu?

Zaštitili smo kosti prekrivši onu rupu iznad njih, s namjerom da to što smo sa malim ambicijama započeli, institucionalizujemo. Ostavili smo da nadležne institucije odluče da li grob istražiti ili ga konzervirati ovakvog kakav je sada. Šut, zaista, nijesmo mogli vratiti na kosti, pa i da nijesu mojih rođaka, mojih predaka. Onda se upokoji Mitropolit, pa me spopadoše parohijske i druge obaveze…

Uto, u manastir banu neko zle namjere i kada je vidio otkopani grob uključio je alarm. Ubrzo su se tu sabrali razni lovci na Crkvu. Popodne uoči Mitrovdana pozvali su me da dođem u manastir pokrova Presvete Bogorodice jer su došli mještani tražeći objašnjenje o otkopavanju groba u manastirskoj porti. Odmah sam otišao i zatekao nekoliko ljudi koji su na moje uporno „pomoz Bog“ odgovarali „dobar dan“. Ubrzo im je stiglo i pojačanje. Ja te ljude ne poznajem. Bilo je tu necrmničkih naglasaka, onih koji su mislili da je mitropolit Arsenije Petrović, onih sa „komitskim“ maskama preko lica… Ali svi su bili strašno zabrinuti za „grob crnogorskog mitropolita Arsenija Plamenca“. Svojom pristojnošću, izdvojio jedan mladić, inženjen, reče mi Nikaljević. Ali, indoktriniran, kao i ostali.

Nakon žučne priče, lijepo smo se rastali; obećao sam im da ću ih pozvati na ručak u ovaj manastir, o mom trošku, uz blagoslov igumanije mati Georgije, već narednog vikenda, kada završimo tu priču sa grobom. Ali, već dok sam se vratio u Bar, internet je buknuo: „Pop Jovan Plamenac oskrnavio, raskopao grob crnogorskog mitropolita Arsenija Plamenca“.

Veoma brzo, sa društvenih mreža senzacija je zahvatila i portale Đukanovićevog režima. Kao da sam vidio njihove urednike kako se slade: napokon, polomićemo ga. Neke od njih znam i odavno su mi kivni, jer sam razobličavao njihovo slugeranjstvo režimu. U vrijeme referenduma o državnom statusu Crne Gore, 2006. godine, bio sam predsjednik Udruženja novinara Crne Gore i u Novinarskom samoreagulacionom tijelu uporno sam ukazivao na njihovo brutalno tendeciozno svrstavanje na stranu političkih, kulturnih, kriminalnih i drugih struktura koje su intenzivno radile na odvajanju Crne Gore od Srbije, iako im je to bilo zabranjeno Kodeksom koji smo potpisali urednici svih crnogorskih medija, predsjednici novinarskih asocijacija i predstavnik OEBS-a. Ovo im je ko zna koji put da me ovako brutalno i frontalno napadnu. Svaki put pomisle da će napokon sa mnom završiti i svaki put – ćorak. Tako i ovog puta. Ova njihova patološka mržnja već prelazi u svojevrni mazohizam.

Digla se tu i druga kuka i motika, branitelji ideološkog, genetski modifikovanog crnogorstva i tako ustrojene Crne Gore od nas autohtonih Crnogoraca. Na tom smetlištu uzdigao se jedan njihov viđenik, tvrdeći da lažem da je mitropolit Arsenije moj direktni predak. Prvo je slagao da sam ja ikada rekao da je mitropolit Arsenije moj DIREKTNI predak, a onda me sasuo i lažima da otimam njegove kosti, da izvršavam nečiji nalog, da hoću da ih „srbiziram“ i negdje prenesem. Inače, ove laži bile su opšteprihvaćena doktrina jučerašnje bjesomučne kampanje medija koji su pod kontrolom režima Mila Đukanovića.

Mitropolit Arsenije je sin popa Raiča, a ja sam od njegovog rođenog strica popa Šćepana. Raičev i Šćepanov otac Jovan je i mitropolita Arsenija i moj direktni predak. Ovom viđeniku mržnja je um pomračila pa nije ni primjetio da je mitropolit Arsenije monah i da nema direktnog potomstva. Sa tom mržnjom i sa takvim lažima on se bavi i istorijom Crne Gore.

Za to vrijeme ja sam bio „lišen slobode“ u barskom Centru bezbjedosti. Nijesam mogao da odgovorim, da javno kažem što se to u Brčelima zaista dogodilo. Dok mi je policija „držala ruke“, oni su junački udarali po meni.

Oblikovali su medijski ambijent u kojem smo Krsto i ja u glavnim informativnim emisijama potisli koronu u drugi plan.

Ovi ljudi, ako imaju i malo ljudske i profesionalne časti, izviniće se za ovo što su juče učinili. Izviniće se crnogorskom narodu koji su, po ko zna koji put, uveli u metež. Ponovo su zajahali, sa ogromnim, premnogogodšnjim iskustvom, na podjelu crnogorskog naroda na fašite i antifašiste, partizane i četnike, zelenaše i bjelaše, Srbe i Crnogorce, patriote i izdajnike, one koji vole i one koji ne vole Crnu Goru…, na kojoj je režim Mila Đukanovića opstajao tri decenije crnogorskog mraka.

„Komite“, „patrijote“ i slične zaluđenike svojim surovim izvještavanjem izveli su juče u Brčeli. Napravili su pritisak na Tužilaštvo. Onda se narod sabrao, prvo pred barskim Centrom bezbjednosti pa potom pred Osnovnim državnim tužilaštvom, počeo da se okuplja po drugim gradovima da bi u kolonama krenuo za Bar, i napravio kontra-pritisak. Vagalo se da li ćemo Krsto i ja prespavati u policiji ili kod kuće.

Otvorio sam grob moga Plamenca, moga pretka, sa razlogom, i „popio“ krivičnu prijavu za „povredu groba“. Poslali su mi porukom tih nekoliko članova iz zakona koje se odnose na to krivično djelo. Koliko vidim, ovo što sam ja uradio u njima se ne prepoznaje. Ako hoće da nastave da Krsta i mene ganjaju, moraće da mijenjaju optužnicu.

Režim Mila Đukanovića poražen je na izborima. Ali nije srušen. Koristeći vakuum do formiranja Vlade, on rovari, rovari… Koliko je to zlo diktirane, navođene podjele u Crnoj Gori duboko, i juče se vidjelo. Bacalo se na mene juče kamenjem i kuso i repato. Doduše, niko me nije povrijedio. Navikao sam.

Povrijedilo me ono kamenje koje su na mene juče bacili nekoliko mojih susjeda, i nekoliko mojih rođaka, koji su došli iz Boljevića u Brčeli, da budu sa onima koji me kamenuju. I onih nekoliko kamenica koje su moji rođaci bacili na mene na društvenim mrežama. To kamenje je zaparalo moju dušu. Te rane bole. Kada se onaj od kojeg očekuješ da bude uz tebe kada zapadneš u nevolju svrsta u tvoje neprijatelje.

Ja to njima nikada ne bih uradio. Niti ću ikad, što god da naprave. Ne dao im Bog nevolje, moja prsa biće pred njima. Smrtni smo ljudi i pogriješimo. Eto nam zakona i odgovarajmo za svoje greške. Veliko zlo je kada jedni drugima presuđujemo, posebno kada te najbliži, tvoja krv, gura u jamu koja ti je iskopana a da tvoja krivica čak nije ni ustanovljena, pa i kada ti „samo“ okrene leđa kada si u nevolji. Eto, to je tekovina režima Mila Đukanovića.

To je vjekovni usud Crne Gore, kojeg je režim Mila Đukanovića aktuelizovao, inovirao, unaprijedio i surovo upotrijebio. Juče se vidjelo, jedan banalni povod, iskrica, bio je dovoljan da Crnu Goru digne na noge. Crna Gora je u prenapetom stanju iščekivanja formiranja Vlade, uspostavljanja normalne vlasti u ovoj duboko izriljanoj državi. Na ljudima kojima je na izborima dato da uspostave tu vlast, ogromna je odgornost, pred narodom, kako onima koji vapiju za novom vlašću iščekujući život dostojan čovjeka, tako i pred onima posrnulim u svaštočinjstvu prethodne vlasti, nadasve pred Bogom. Tu odgovornost lični interesi ne smiju ni da natrune.

Narod u Crnoj Gori koji je glasovima izborio pobjedu nad režimom Mila Đukanovića glasao je za svoje slobodno političko uvjerenje, za slobodno nacionalno izjašnjavanje, za slobodno ispovidenja vjere, za poslovanje i radna mjesta bez ucjena, za slobodne medije, za vidivi rad izvršne vlasti, za sudstvo i tužilastvo na koje neće vršiti pritisak ni političari, ni kriminalci, pa ni sam narod… Ničiji, ni partijski ni lični interes, ni interes spoljnih faktora, ne smije biti iznad ovog narodnog. I taj interes je sudbinski važno oživotvoriti što prije. Jer, ovi koji su poražani daleko su življi od ovih koji su pobijedili. To nam je posvjedočio i jučerašnji dan u Crnoj Gori.

Sav ovaj jučerašnji galimatijas, u kojem su učestvovali i oni koji za mitropolita Arsenija Plamenca nikada nijesu ni čuli, koji ni na zadušnice ne izađu ni na grobove svojih predaka i odsluže im parastos, koji nikada nijesu ni ušli u gornji brčeoski manastir i vidjeli taj grob za koji je veliko pitanje da li je uopšte mitropolita Arsenija, imao je i jednu dobru stranu – Crna Gora je, napokon, čula za mitropolita Arsenija Plamenca.

Pročitajte još:

Arheolog Zagarčanin: Vi koji mislite o „skrnavljenju“ pogledajte put Lovćena