Otpor nikad neće hodati sam

„Kada nastupi vrelina na asfaltu, lice utrne, oči napune suza ni od tuge ni od sreće nego od suzavca, dotok vazduha se zaustavi, dim osvaja tvoje vidike, a pred tobom je horda zamaskiranih policajaca koji su tu, ne zbog kluba koji voliš ili nacije kojoj pripadaš, nego zato što si kontra korupciji i nepravdi. I tada, dok šok bombe simuliraju rat, bombarduju tvoju psihu strahom i stresom, znaš: da su ti najbliži oni do tebe – saborci. Oni koji sa tobom dijele vrhovnu vrijednost: Slobodu. A Sloboda ne traži nacije, Sloboda traži ljude“. 

Piše: Luka Radonjić

Juče za danas, za sjutra, za vazda: Aktivisti raznih grupa, ljudi različitih profesija i opredjeljenja, svih starosnih dobi, povezani rukama, idejama i slobodom u živom zidu. A ispred i iza kordoni policije. Dok se čuju policijske čizme i štitovi, sve bliže, iz živog zida se čulo sve jače, glasnije, i snažnije, jer nijedna usta nijesu ćutala, svi glasovi sabrani u jednom: „Otpor! Otpor! Otpor!“ Javni čas o slobodi. Mirno, nenasilno i hrabro. U minutima nakon toga: guranja, privođenja, bacanja na gomilu, spoticanja, tjeranja, manje više su se viđela na snimcima. Javni čas o ukidanju slobode. Slobodna zona je ponovo bila okupirana.

Ali samo par sati kasnije i opozicija je odgovorila. Protestnom šetnjom poslanika kojoj su se priključili građani. Povorku su zaustavili kordoni policije, ispanjeni su prvi suzavci, odjeknule prve šok bombe. Na fotografijama i snimcima iz naše Podgorice na portalima širom zemlje i regiona mogle su vidjeti suze, znoj, krv. Ipak, otpor je pružio ruku slobodi i podigao je sa poda. Sjutradan, u nedelju veče trg je bio ispunjen ljudima. Antivladini protesti DF-a, dobili su širu dimenziju: protesta protiv upotrebe sile. Crna Gora je to veče sebi i drugima održala lekciju o građanskoj solidarnosti. Tokom šetnje bilo je nekoliko incidenata, ali – ako su protesti počeli mirno i kao takvi dali uput za uspjeh, kome je odgovaralo da kamenice lete ka policiji i to u trenutku kada demonstranti brane policiju od kamenica, prilikom čega je bilo povrijeđenih demonstranata. Kakvi su to demonstranti ako gađaju demonstrante koji su sa njima u masi? I tada i sedam dana nakon toga, i organizatori, i mnogi od nas pozivali su na mirne proteste. Kome su onda odgovarali incidenti? Nakon sedam dana stigla je još jedna subota. Subota sa dva lica. Subota ljepote, bunta, zastava, pokliča, subota nade. I subota mraka, suzavca, pendreka i šok bombi. Postepeno izlaze snimci i svjedočanstva o odgovornosti, gomilaju se tvrdnje sa obje strane. Nezavisno od svega, svaki razuman građanin je mogao vidi da je upotreba sile od strane policije bila brutalna.

Istina polako izlazi na vidjelo. Na nju nema ekskluzivno pravo nijedna strana, nijedan čovjek. Najvažniju bitku vodi upravo istina, istina protiv propagande. Zato se u trenucima malodušnosti, treba sjetiti izreke, da „laž pobjeđuje na 100 metara trke, a istina u maratonu“.

Do tada, inspiraciju naći u herojima a pogotovo mnogim heroinama svih ovih protesta, ženama na fotografijama koje su obišle svijet. One zavređuju slogane o otporu i slobodi, hrabrosti i mudrosti. Žene i majke, naše sugrađanke. Koje su stajale pred kordone policije, šetale sa nama, protestovale uz nas. Mnoge fotografije na kojima su one glavni akteri, obišle su svijet. Njihovi su gestovi nadstranački, nadpolitički, nadnacionalni i pripadaju slobodi i svim ljudima koji u nju vjeruju. 27. septembra sam u tekstu napisao da protesti mogu biti i romantika ulice. to je ta romantika, u tim ženama, u njihovom prkosu, u hrabrosti, u otporu, u muci. Hrabre žene nikad ne stare i uvijek su u modi. Nijesu jedine u nas, ima ih još i biće ih. I ne moramo da se divimo ženama na fotografijama sa ulica Čilea i Grčke, Argentine i Portugala, eto ih tu, sa nama i među nas. Same pred kordone. Sa mnogo života. Mnogo želje. Mnogo srca. Bunt, ljepota, otpor i sloboda.

Nakon protesta, čule su se razne ocjene. Jedno je, ipak, sigurno: Protesti nijesu uzrokovali krizu, oni su je učinili vidljivom. Demonstracije nijesu uzrok krize, već njena posljedica, odgovor na nju. Odgovor na duboko socijalno nezadovoljstvo, snažan izraz želje da ova zemlja konačno dobije fer i demokratske izbore.

Crnogorcu nije, prvo, brat onaj koji se izjašnjava kao Crnogorac, i Srbinu nije brat, prvo, oni koji se izjašnjava kao Srbin. Nego onaj koji je sa tobom dijelio ulicu i pokliče, užas suzavca i straha, miris otpora i slobode.

Kada nastupi vrelina na asfaltu, lice utrne, oči napune suza ni od tuge ni od sreće nego od suzavca, dotok vazduha se zaustavi, dim osvaja tvoje vidike, a pred tobom je horda zamaskiranih policajaca koji su tu, ne zbog kluba koji voliš ili nacije kojoj pripadaš, nego zato što si kontra korupciji i nepravdi. I tada, dok šok bombe simuliraju rat, bombarduju tvoju psihu strahom i stresom, znaš: da su ti najbliži oni do tebe – saborci. Oni koji sa tobom dijele vrhovnu vrijednost – slobodu. A Sloboda ne traži nacije, Sloboda traži ljude.

Borba protiv autokratske logike i njenih podanika mora se nastaviti svim legalnim i legitimnim sredstvima. Protestima, pisanjem, crtežom, društvenim mrežama, performansom, mišlju, željom, voljom i vjerom.

Minula subota završena je mrklim mrakom. Ali se valja podsjetiti i kako je počela. Taman pošto sam pročitao informacije o rijekama ljudi koji se slivaju u Podgoricu iz svih krajeva Crne Gore, o gimnazijalcima koji su u pauzi časova u sred škole pustili Bajaginu pjesmu „Pada vlada“, krenuo sam vani, gdje me zatekla antologijska scena. Sunce predobro raspoloženo. Umiva te, grli te, nebo prečisto, predivno i plavo, provedrilo iznad Gore Crne Gore. Isto ono nebo koje je kasnije bilo zaklonjeno dimom, vazduh zatrovan suzavcem, domovima ispunjeni zabrinutošću.

I razgovor dva čovjeka na početku dana, na početku nade:

– Dobar dan, komšija!

– Ne dobar dan, komšija, nego Sloboda traži ljude!

– Našla ih je , komšija, našla ih je!

Mi smo ulični šetači. Naše ime je Otpor, naše prezime je Sloboda. I kad sjutradan, kao u pjesmi vidiš „one podmukle face kako se slade tvojom mukom, baš tada znaš da nisi gotov, i da nećeš stati, da još u tebi gori ona vatra, da u inat svima ideš dalje, oči u oči, do poslednjeg daha».

Otpor nikad neće hodati sam.
Sa njim će vazda hodati i sloboda.