I ova čaša ničemu

Piše: Sibin

Zaista, da li i Vama, poštovani publikume, nešto ne štima kad se (slučajno) susretnete sa skorašnjom fotkom na kojoj, Simović, uz krupan i obilan kez (kezinu), podiže isuviše elegantnu čašicu dopola natočenu šampanjcem? Je l` da, tu kao da nešto nije sasvim prirodno.

Iz ovog ugla, – recimo ovako –  i u vodama kulinarstva javlja se momenat kulture, te je tako mrzovoljni Sioran u jednom periodunevoljno primjetio kako je u Parizu ovladao sa dvije stvari: naučio se šta je to lakovarljiva (intelektualna) klopa, i koliko je, uistinu, stil važan da bi se misao formulisala na onaj način da samo tako može stajati ako se tumači još i kao maksima. U tom smislu, pomenuta fotka otkriva izvjesni materijal koji produžava nasilje nad estetikom koja naročito strada u provincijama sličnim ovoj…

Tajm-aut: Simović end šampanj?! Ej, pa tu nešto nije, naprosto, normalno, da ne kažemo kako ima nečeg i paranormalnog kad se upareSimović end šampanj. Prije Simoviću pristaje nekakva brlja! Brljotina! Brljbrljavica… Bućkuriš od napitka kakav su konzumirali nedoder vikinzi. Napitak s kojim se, naprimjer, čiste stakla prozora, itd.

Svojom pojavom (ako više voliš – upadljivom građom), na ovaj ili onaj način, Simović neskriveno prikazuje (od glave do glomazne pete) priliku koja je nedoder. Sav je iz jednog komada, zato je onako fleksibilan. Upravo zbog te duboke usporenosti koju nije moguće uzdrmusati, Simović se (bio) ozbiljno zlopatio sa čašicom šampanjca… Ako ćemo iskreno, nije se jednostavno snaći sa čašicom šampanjca, za to je, bezmalo, potreban rad genetike, Versaj u malom, pa čak i posjedovanje nadobudnog ukusa ostaje neizbježan. U protivnom, kad u masivnu šaku stisnete čašicu šampanjca – koja se nikad ne pije na iskap, dragi Simoviću – lako može doći do darmara, pa ti gledaj kako ćeš ubuduće.

Vikipedija: „Šampanjac (fran. Vin de Champange) je naziv za pjenušavo vino koje naknadnim (drugim) vrenjem u boci razvija vlastiti ugljični dioksid. Naziv za tu izvornu vrstu pjenušca dolazi od imena francuske pokrajine Champange; danas je naziv „šampanjac“ rezervisan isključivo za pjenušce iz te pokrajine i predstavlja zakonski zaštićenu oznaku geografskog porijekla. Makar se i druge vrste pjenušavih ponekad kolokvijalno nazivaju „šampanjac“, one se mogu službeno označiti samo kao pjenušci (Vin monssuex).“

(U političkom smislu, Simović nije više od drugorazrednog (švercovanog) pjenušca!)

Budući da se Simović dugi niz godina bori sa napadima gorušice – što je u čaršiji poznato, čak evo i meni –  taj ne bi šampanjac smio ni primirisati, a kamo li ga licnuti. Ali, nema te proslave u kojoj kvazi elita (čitaj – gomila skorojevića) ne biva okićena šampanjcem, što je valjda znak visokog ukusa i moći kojoj samo najređi pripadaju.

Ne znam kako je, na kraju, prošao sa šampanjcem, mada čujem kako se sa parčetom torte nije snašao ama baš nikako. Kad se naprcao sudžuka, i kad se nalio šampanjcem, Simoviću je torta ubila raspoloženje… Tokom proslave… Proslave čega?!

(Ovaj građanin ne apa tortu i ne jebe dva posto šampanj, još manje ga možeš sresti na kakvoj proslavi ili nekom drugom političkom visokopoštovanom skupu.)

Sloboda za Čađa!