Ovdje je neko lud

Piše: Goran Danilović

Govorili smo i pisali da ovako ne može, da politikanti neće spasiti Crnu Goru, da se kompromitacijom struke ne vodi borba protiv Kovida-19. Ućutkivani smo tezama o njihovoj ljubavi i posvećenosti prema Crnoj Gori i o našoj izdaji otadžbine.

Govorili smo da su heroji „prvog talasa“ građani i njihova posvećenost mjerama koje su ipak prihvaćene i primjenjivane sve dok zaključani narod nije vidio da pravila ne važe jednako za svakoga i da se zloupotrebljavaju za potrebe DPS-a.

Ni riječ više ne treba reći kao podsjećanje šta su nam sve radili i nudili kao objašnjenja. Ni riječ, jer bismo potcjjenili pamćenje od juče.

Danas, kako god, imamo ogroman broj oboljelih, najveći po glavi stanovnika u regionu.

Danas su krivi građani, isti oni kojima su onomad odavali počast?

Danas odzvanja i ponavlja se jedna riječ: importacija, importacija, importacija…

Kriva je, dakle, importacija, a ne državna vlast koja je dopustila da se prelazi državna granica gdje ko stigne i kako stigne? Baš je utješno Amerikancima što je virus korona importovan iz Kine? U cijelom svijetu, je odnekud importovan ali stvar je u tome kako se botiti protiv njega.

Trinaestojulsku nagradu ove godine zaslužio je narod. Iskreno, da smo ljudi i da smo osluškivali javnost, nagrada je morala biti dodijeljena ovogodišnjoj generaciji maturanata u Crnoj Gori – njima koji su najljepše proljeće u svom životu posvetili svojim ukućanima, starijima, mlađima i cijeloj zajednici.

Od one čuvene: zdravlje je važnije i od ekonomije došli smo do ove „i ekonomijom se čuva zdravlje“! Svaka čast! A šta ako istovremeno propadaju i zdravlje i ekonomija? Ko će za tu orginalnost dobiti nagradu?

Razuman čovjek mora da se zapita zašto smo dva proljećnja mjeseca proveli u „izolacijama“ i urnisali i onako urnisanu privredu, ako danas Kovid-19 buja na svakom koraku sa prijetnjom da će, za naše prilike, broj smrtnih slučajeva biti ogroman? Ovdje je neko lud ili dovoljno bezobrazan da do cilja hoće da stigne i preko leševa?

Teška jesen i zima su pred našim porodicama.

Svi vidimo da izbore ne bi odložili ni po cijenu da dnevno umiru desetine ljudi. Jasno je da Đukanović lično ne dozvoljava takav scenario.

Precizno, lažna politika i privid stabilnosti mogu da izdrže do 30. avgusta. Očigledno, samo do tada izbušenu vreću naše države moguće je krpiti, a potom, kada se raspadne i u njoj ne ostane ništa, građanima bi ponudili „krv, znoj i suze“. Vidimo li to svi? Vidimo li tu užasnu zamku u koju nas guraju – to da sami budemo krivi za srljanje u jamu koja nam je iskopana?

Vidimo li da su proračunati izbori važniji od nas, naših poslova, porodica i života?

Za nakon izbora, pobijedi li DPS, isplaniran nam je strah, međusobni progon, stezanje kaiša, četiri godine borbe da se vratimo na pređašnje, na ono što nam je već bilo nepodnošljivo.

Jesu li svjesni zaposleni u javnoj upravi, motorna snaga sigurnih DPS glasova, da im nisu sigurna ni posao ni plata? Je li moguće da neki ljudi ne slute prevaru vijeka i da im se 30. avgusta ne nudi sigurna budućnost nego put u nepoznato, ćorsokak i borba za opstanak?

Ni jedna opoziciona lista ne može biti toliko loša koliko je opskurna prevarantska ponuda sadašnje većine. Niko neće moći da se brani neznanjem, niti može reći da je prevaren izbornom ponudom DPS-a. Niko! Svima je sve jasno.

Ostaje nam da žalimo što nismo dali šansu jedinstvenoj izbornoj listi, što su se pojedinci uplašili pomirene Crne Gore, što krivicu svaljujemo na onog drugog koji je radikalniji i drugačiji od nas. Danas i juče opozicione stranke su jedna drugoj neprihvatljive jer lideri ne vide da za trideset godina niko nije mogao izgraditi autentičnost, da nam je u opozicionom kodu trag i pečat opšteg, nametnutog ludila. Tek jednom, jednom kad sabrani pobijedimo, kada raskodiramo vještački i laboratorijski napravljen virus mržnje i straha, shvatićemo koliko smo od života izgubili pravdajući se gorima od sebe i praveći političke klišee po mustri nepromijenjene vlasi u minulih sedamdeset pet godina.

Ovdje je neko lud izvjesno, ali naivnih odavno nema. Nisu nam ni prilike naklonjene, nema slobode, nema poštenih izbornih uslova. Ipak, radi se o našim jedinim životima, o izboru između karantina u produženom trajanju i pravog življenja.

Ne bi nam bio prvi put da izaberemo privid, pa ni da sebi iskopamo jamu. Ne bi nam bio prvi, ali može nam biti posljednji put.

Zdravi ima sto želja, a bolesni samo jednu – da ozdravi.

Možda nam ova konkretna bolest, ova epidemija, koju zvanična politika ignoriše, pomogne da progledamo očima kojima nismo nikad do sada.