Overtonovo rukopoloženje

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Grčka aleksandrijska patrijaršija je rukopolaganjem Anđelike Molen „pokazala misionarsku širinu“ i nacrtala naročito liberalnijem dijelu pravoslavne javnosti u kom pravcu bi se mogle kretati stvari na „većem uključenju žena u poslanje Crkve“. Sva ideološka sredstva NATO pravoslavlja odmah su krenula da hvale i događaj i novorukopoloženu služiteljku Crkve (što je samo po sebi dobar pokazatelj političke funkcije tog čina). Mnogi teolozi, željni „dinamičnog poimanja crkvenih činova“, razmišljaju o ovome kao samo o prvom u nizu poteza kojim bi se redefinisalo „uvreženo“ shvatanje o crkvenim službama kao o trajnim „odnosima moći“. Tačnije: nadaju se dekonstrukciji (stvarnog ili imaginarnog) „muškog klerikalizma“ u korist jedne fluidne rekonceptualizacije „službi u Crkvi“.

Tačno je da tzv. činovi, tj. svešteničke službe u Pravoslavnoj crkvi nisu pale sa neba nego su se kroz izvjesno vrijeme uobličavali i konačno stabilizovali u onom stanju u kome ih vidimo danas. Žanr „istraživanja geneze crkvenih službi“ bio je naročito popularan u XIX vijeku a i srpska i ruska teologija dale su značajne doprinose na ovom polju (N. Milaš, A. P. Lebedev), iako se godinama kao jedino ideološki ispravno štivo srpskim teolozima nametao doktorat J. Zizjulasa „Jedinstvo Crkve u svetoj evharistiji i u episkopu u prva tri vijeka“ (korisna ali ne i neprikosnovena studija). Služenju žena-đakona u Crkvi posvećena je istoimena studija K. Karidojanis, prevedena na srpski još 2009. U njoj su sistematično sabrana svjedočanstva ranih pisaca i kanona o tome da su nekada postojale žene-đakoni, ali je lijepo posvjedočen i sasvim savremeni impuls (možda prije: nalog) koji je doveo do aktuelizacije pitanja rukopoloženja žena.

Postmoderna svest

Međutim, pomisao da se neki liturgijski čin može tek tako „vratiti“ iz prošlosti u sadašnjicu svojstvena je samo HH vijeku i njegovoj (post)modernoj svijesti o tome da je fenomen iz prošlosti moguće povratiti danas, ako je to iz nekog razloga neophodno. Tako nešto se u XIX vijeku tek počelo razmatrati, ali je i dalje bilo nepojmljivo: ljudi su i dalje shvatali da za pojavljivanje i nestajanje određenih činova i praksi postoje valjani razlozi. Prikazana kao „predanjski čin“ moderna intervencija izraz je zapravo liturgijskog i bogoslovskog eksperimentisanja kao najznačajnije odlike dominantnog toka pravoslavne teologije danas.

Eksperimentalni karakter savremene pravoslavne „teologije“ i njene prakse stoji u oštroj suprotnosti sa istorijskom samosvješću. Istorijska svijest podrazumijeva jasnu predstavu ne samo o fenomenima nego i o cjelini povjesnog toka koji nazivamo Predanje. Zapravo, ogroman dio pravoslavnih teologa iz tzv. neopatrističkog korpusa koji se u HH vijeku pozivao na istorijske fenomene to je činio bez istorijske svijesti, tj. svijesti o Cjelini, pa je pozivanje na presedane i pojedinačne slučajeve upravo bilo postmodernistička taktika poništavanja Cjeline tako što će ona biti opovrgnuta djelićima. To je lako vidjeti bezmalo u svakom činu kojim se propagirala neka agenda – nađeš jedan fenomen koji ti je potreban da bi „predanjski“ obrazložio ono što želiš da istakneš danas, fiksiraš ga u drevnost, a onda razloge zašto je taj fenomen u međuvremenu napušten odbaciš lakim potezima kojima se diskredituju ili čak kriminalizuju rezoni čitavih pokoljenja pravoslavnih vjernika: „a onda je došlo do umanjenja liturgijske svijesti“ ili „a onda je zavladao mračni patrijarhat“ ili „onda je nastupilo vavilonsko ropstvo zapadnoj teologiji“. Samo je važno da diskreditacija bude „samorazumljiva“, blokovska, tj. neizdeferencirana, takva da odmah povjeruješ da je to što se dogodilo bilo izraz ili zlobe, ili gluposti, ili oboje. Ovakvo stanje stvari plod je dobronamjerne ali toksične istoriosofije nametnute od objavljivanja „Puteva ruskog bogoslovlja“ o. Georgija Florovskog. Iako su pravoslavni i prije o. Georgija i te kako znali za istorijsku autorefleksiju, tek je on ponudio jednostavnu ali zaraznu shemu u kojoj je tok Predanja mogao biti posmatran kroz manihejsku prizmu „istinskog Predanja“ i „lažnih nanosa“. Sve što se nije uklapalo u ideološke okvire neopatristike moglo je i moralo biti odbačeno a ono što se uklapalo u imaginarijum neovizantizma – moglo je i moralo biti „obnovljeno“. Tako se javio jedan stalni rekonstrukcionizam – vjerovanje da su pojedini elementi crkvenog života nepravedno ili zlonamjerno zanemareni i zaboravljeni u crkvenoj prošlosti pa ih je u HH vijeku moguće ili potrebno „vratiti“ iz prošlosti.

Povratak predanju

Ko onda kaže šta je i kako potrebno vratiti? Žanrovski, stvar se uvijek obrazlaže kao „povratak Predanju“, dakle kao poziv na prošlost. Ali onaj ko određuje šta se to vraća i zašto se vraća nije Predanje već duh epohe. Zato samo rekonstrukcionističke intervencije ne revitalizuju crkveni život. U HH vijeku se „obnavlja liturgijska svijest“ kod miliona pravoslavnih koji se pričešćuju svake nedjelje i time „ikonizuju Crkvu“, ali nakon toga se vraćaju u postmoderni individualizam i indiferentnost ka drugom čovjeku. Evo, već decenijama traje „liturgijska obnova“ ali rijetko ko od nas „liturgijski svjesnih“ Srba može da se približi našim precima iz XIX vijeka koji su se pričešćivali četiri puta godišnje. Stvar, dakle, izgleda kao „povratak u zlatno doba“ Vizantije ili Nemanjićke Raške ali niko nije uzimao u obzir etos koji je neuporedivo teže vratiti od samog rituala. Usput, i ovaj poriv ka „povratku“, tj. rekonstrukciji Predanja – koji podrazumijeva negiranje cjeline Predanja – takođe je protestantskog, tj. reformatorskog karaktera. Način na koji su Luter i Kalvin gledali „apostolsku crkvu“ koja je kasnije zapala u „vavilonsko ropstvo“ svjesno ili nesvjesno je uobličio način na koji su pravoslavni teolozi od Florovskog naovamo navikli da gledaju sopstvenu istoriju Crkve.

Čemu ovaj ekskurs? Jednostavno je: rukopoloženje žene-đakona koje nam sva propagandna sredstva NATO pravoslavlja nude i prikazuju kao današnjicom opravdan „povratak u prošlost“ može da ima svoju fenomenološku opravdanost ali ono se nije desilo zbog ljubavi prema starini već zbog društvene agende koju nije diktiralo Predanje već ideološki diktat danas opšteprihvaćenog „feminizma“. A sa njim zapravo je trajno utisnuta, osvješćena ili nesvjesna, vizija „zlog patrijarhata“ koji uvijek „redukuje ženu“ na „ulogu potlačenog“ koja se ostvaruje kroz njene „tradicionalne“ (samim tim nepoželjne) uloge majke, supruge, sestre, „domaćice“, „nedovoljno plaćene radnice“ itd. Mnogima će se rukopoloženje žene-đakona činiti kao razuman kompromis između „umjerenog“ feminizma i pravoslavnog Predanja, kao svojevrsna situacija obostranih pogodnosti. No ono ne služi čak ni tome.

Ponekad se danas čuju zagovornice klasičnog feminizma kako se žale na to da nisu „željele ovo“. Nisu, ali nije poenta nikada bila u ravnopravnosti žena već u razaranju prirodne privlačnosti i solidarnosti muškaraca i žena koji su osjećali da zajedništvo u čovječnosti ne može da razori konfrontacija na relaciji „rodnih uloga“. U trenutku kada su feministkinje ranijih epoha prihvatile viđenje o „patrijarhalnoj represiji“, eksplozija konstruisanog konflikta između „zlih i nasilnih muškaraca“ i „dobrih i ugnjetenih žena“ bila je nezaustavljiva. Zato feministkinje današnjeg „trećeg talasa“ uvijek mogu da spremno odgovore da su samo dovršile ono za šta njihove prethodnice nisu imale volje ili hrabrosti.

Stoga je naivno smatrati da je rukopoloženje žene-đakona čin dovoljan i važan sam po sebi. Sveopšta retorika koja ga okružuje jasno nam ocrtava da je u pitanju takoreći Overtonovo rukopoloženje – simbolički čin kojim se zapravo tek otvara pitanje „muške represije“ koja je „inherentna“ „patrijarhalnoj strukturi“ Pravoslavne crkve a koja će prestati u trenutku kada dobijemo ženskog „vaseljenskog“ patrijarha. Dakle, nije u pitanju nikakav konačni stadijum već početna pozicija. Ideološka diktatura savremene „teologije“ već je načinila čitavu jednu retoriku koja se pokazivala podatnom onom „starom“ feminizmu. Nastale su hiljade stranica, žanrovski smještenih u knjige uvijek istog naslova „Žena u crkvi“ koje su već pounutrašnjile neku vrstu dvadesetovjekovnog „hrišćanskog feminizma“ i koje od reda počinju sa premisom o „nedovoljnoj ulozi žene u Crkvi“. Ta retorika je, s jedne strane, „izlazila u susret svijetu“ a s druge služila kao teološka samoobmana jer su sve biopolitičke odluke ostajale mimo nas.

Nakon desetine hiljada stranica posvećenih „ženi u crkvi“ u srpskim zemljama i dalje se većina žena suočava sa izborom koje im počesto daju i „pravoslavni“ poslodavci: ili trudnoća i vaspitavanje djece ili trajni ugovor o radu. O političkim aspektima jedne „emancipovane“ kulture u kojoj je žena zapravo sve više – a ne manje – objekat hiperseksualizovane želje a ne biće sa ljudskim dostojanstvom tek bi vrijedilo govoriti. Sve više se stideći jevanđeljske pouke, od Poslanice Efescima do Zlatousta, „savremeni teolog“ bavi se „predanjskim“ opravdavanjem onoga što nije život Crkve već nalog Megalopolisa. Za početak je, naravno, važno načiniti samo Overtonov prozor u životu Crkve. Kasnije – pokazao je primjer anglikanaca, Crkve Škotske, luterana, brojnih drugih hrišćanskih zajednica – slijedi samozaljubljeno hvaljenje o modernosti, kratki period prelesti i na kraju potpuno zapuštanje takvih zajednica, nepotrebnih onima koji uvijek slijede naloge svijeta i nesposobnih da i dalje nose Svjetlost Hristovog Jevanđelja. Od modernosti do nestajanja samo je par decenija razlike.

I pošteno je.

Izvor: Pečat