Pad anđela

Piše: Emilo Labudović

Kad je Bog stvarao čovjeka (ili je bilo obrnuto, kako tvrde agnostici i ateisti) i kad je čovjek prihvatio i usvojio Boga kao vrhovno dobro i najviši moralni princip, kao zahtjev ravnoteže i antiteze javila se neophodnost stvaranja „druge strane medalje“. Nešto što bi svijest o dobru držalo stalno budnom, na oprezu i na ivici iskušenja. Tako je nastala ideja o mračnoj verziji božanskog, ideja o sublimacija svega lošeg, nemoralnog i vaskolikog zla u jednom, ideja o Đavolu, Satani (Sotonoile, govorila je moja baba), Šejtanu, Belzebubu… i tako dalje.

Mada su, ne samo u religiji i svetim knjigama, Đavolu pripisivana sva iskušenja zablude, sve negativne refleksije, od onih vasionskij do onih najprizemnijih i svakodevnih, negdje po strani opšteg poimanja ostajala je geneza njegovog nastanka. Tako se gubi iz vida da Đavo u ljudskoj svijesti nastao u istom trenu kad i Bog, da je stvoren kao njegov antipod, opomena da sve u ljudskom djelovanju nije „od Boga“ i po Njegovim zakonima. Između njega i Boga, kao između crnog i bijelog, između dobra i zla, između nade i očaja, između tame i svjetla, grijeha i oproštaja, između Raja i Pakla, uspostavljena je granica i podijeljen vaskoliki svijet, kako spoljni, tako i unutrašnji. I, mada Biblija govori da je Đavo zapravo anđeo koji je okrenuo leđa Bogu i bio kažnjen i odbačen u najdublje ambise ili kolokvijalno: „pao“, njegovo pravo porijeklo je – u čovjeku.

I danas pamtim riječi jednog od svojih profesora da je „đavo“, kao sublimat svega što je „na tamnoj strani“, proizvod ljudskog ega. A problem sa ljudskim egom, tim paklenim „proizvodom“ ljudskog mozga i njegove podsvijesti, nerešiva enigma svih traganja za korijeima ljudskog zla, jeste u tome što se on krije tamo gdje bi ga čovjek najmanje tražio i očekivao: unutar njega, u njegovoj najdubljoj suštini. Maskiran u misli i osjećanja, okupira cjelokupnu ličnost a da ona toga uopšte nije svjesna. A ljudska potreba da ga zaštiti ne poznaje granice. Lagaće, varaće, krasti, ubijati… šta god je potrebno samo da ga sačuva od svjesne i objektivne spoznaje.

U religiji, govorio je stari profesor, ego se manifestuje kao Đavo, i skoro niko nije svjestan da je ego stvorio Đavola kako bi sve svoje krivice i odstupanja od Boga i zakona imao kome da pripiše. I taj Đavo, ne onaj u Paklu već u nama samima, uz pomoć naših strasti, samoživosti i nezajažljivom čežnjom za moći, vlada nama i nad nama, udaljavajući nas od Bogom nam darovane prirode, vukući nas sve dublje u adske ponore iz kojih nema izbavljenja. Tako je čovjek, ispustivši Božju ruku, mamljen Đavolovim iluzijama, ubijedio sebe da je nadčovjek i da mu je sve dato.
Ta „đavolja rabota sa ljudskim egom nigdje nije prisutna, evidentna i opasna kao u politici. Privid moći koji ona daje, koji se kroz istoriju ljudskog roda često ravnjao sa božanskom, taj đavolji poriv koji, manje ili više kontrolisan, čuči u svima nama, zna da od čovjeka napravi kreaturu i karikaturu a da on, zaljubljen u sliku svoga ega u ogledalu, toga uopšte nije svjestan. Tek sa osjećajem moći, kolika god ona bila, čovjek naširoko otvara vrata svom egu i onim njegovim najprljavijim i najnižim strastima. Ili, kako bi to naš narod rekao: ako želiš da upoznaš čovjeka, daj mu šaku vlasti.

Politička istorija Crne Gore, naročito ova novija, antologijska je zbirka takvih primjera. Poduži je spisak onih koji su, dočepavši se prilike i parčeta moći, mijenjali ćurak naopako i postajali svoja, često apsolutna, suprotnost. Zato pomalo naivno djeluje česta začuđenost što je taj i taj, do juče takav i takav, danas ovakav i nikakav, da se odrekao svih svojih zakletvi, izdao najbliže saradnike i prijatelje. Često se to sublimira u onu, pogrdnu, narodnu da je „taj i taj“ uzeo pare ili „prodao đavolu dušu“, pri čemu se zaboravlja da je taj, za sve kriviđ, Đavo posred ljudske duše.
Najnoviji egzemplar manifestvovanja opijanja otrovnim pićem moći, mada je ona po svim uzusima uglavnom deklarativna, jeste politička pojava zvana Jakov Milatović. Dovoljno je samo ovlaš uporediti njegovo ponašanje i politički stav prije i poslije ustoličenja pa, krajnje nepristrasno, konstatovati neuporedivo. Jakov danas sušta je suprotnost, često na ivici karikaturalnosti, Jakovu od prije jedva godinu dana. Smjerni i skoro sramežljivi Jakov iz onih dana, danas je osorni, nadobudni, nedodirljivi Jakov koji bi, manirom i političkim bezobrazlukom, da oponaša prethodnika.

Okrenuo je leđa onima koji su ga učinili prvom „državnom adresom“, podijelio stranku i Srbima, bez čijih bi glasova njegov najviši domet bio tek poslanička funkcija, pokazao srednji prst, i postao Jakov bogomdani. Ali, Jakov koji nije mogao da se odupre prividu moći koja mu uopšte ne stoji u opisu posla, samo je jedan iz beskrajnog niza „palih anđela“, Đavolova žrtva i Đavolov šegrt. Na usluzi Đavolima višeg ranga, od onih u Zagrebu pa sve do Šarl Mišela, koji, u svojoj briselskoj đavoljoj nadobudnosti, „kažnjava“ neposlušnost Crne Gore svojim izostankom.
A čovjek, u stanju „delirijum tremensa“, izazvanog beskrajnim opijanjem bućkurišom zvanim politička moć, zaboravlja da se konačni obračun pređenog životnog i političkog puta, kao i „putnih troškova“, ipak podnosi – Bogu!!!