Pamtimo: Jedan u nizu zločina – pokolj u sadilovačkoj crkvi na Kordunu
1 min read
Spomen-ploča u hramu u Sadilovcu podignuta 1960. godine
U crkvi u Sadilovcu na Kordunu 31. jula 1942. godine spaljene su 463 srpske žrtve iz Sadilovca, Bugara i okolnih sela. To je bio samo jedan u nizu zločina izvršenih nad srpskim narodom tokom ofanzive hrvatskih i muslimanskih ustaša.
Srpski narod je od svojih kuća u zbjegovima krenuo za Močila 18. jula. Danima su u mašvinskoj šumi spavali pod golim nebom bez vode i hrane. Jedna grupa je odlučila da u noćnim satima krene za Močila, dok bi druga grupa čekala par dana da pođe istim putem. Prva grupa krenula je predveče 28. jula i krišom kroz šumu stigla u Močila sljedeće jutro.
Za drugu grupu je već bilo kasno. Čim se pročulo da ustaše stežu obruč, nastao je opšti metež od sile naroda i zaprežnih kola. Opkoljen sa svih strana narod nije ima kuda nego da se vrati nazad na kućna zgarišta. Možda je neko i mogao da se izvuče, ali nije mogao sa sobom povesti malu djecu i starije roditelje. U isto vrijeme, ustaše koriste ranije isprobani plan. Pozivaju Srbe da se vrate svojim kućama, obećavajući im da se ništa loše neće desiti, a da su prethodne zločine u Mašvini i drugim mjestima vršile „divlje ustaše.“
U ranu zoru 31. jula 1942. godine ustaše opkoljavaju Sadilovac i od kuće do kuće sakupljaju redom – muškarce, žene, stare, bolesne i djecu, tjerajući ih u zidine crkve spaljene 30. juna. Iz razrušene crkve su izvodili po dva muškarca i odvodili u štalu Grgić Ilije, gdje su ih mučili, ubijali noževima, maljevima i na druge svirepe načine. Žene i djeca su slušali jauke svojih muževa i očeva, ali su se nadali da će bar oni biti pošteđeni. U takvom strahu i neizvjesnosti, ustaše su iznenada zapucale na nejač u crkvi iz pušaka, mitraljeza, a zatim ih zasuli i bombama. Potom su dovezli nekoliko kola sijena među zidine crkve, polili benzinom i zapalili. Bilo je žrtava koje su žive i ranjene izgorjele.
Hram u Sadilovcu šezdesetih godina dvadesetog vijeka.
U dokumentarnom filmu GARAVICE svjedok Dušan Lužajić iz sela Bugar svjedoči da je kao dječak sa porodicom pošao u pravcu Osredka, gdje su u jutarnjim časovima osjetili smrad mesa izgorjelih žrtava. Tog dana ubijeno je 310 muškaraca, žena i djece iz Sadilovca, 133 iz Bugara i Čerkezovca, 9 iz Kordunskog Ljeskovca, 9 iz Nove Kršlje i po jedna žrtva iz Lipovače i Bogovolje. Ukupno 463 žrtve.
Nakon ove ofanzive, u kojoj je za samo dvije posljednje sedmice jula stradalo više od hiljadu Srba, razočaranje vojnim odlukama iskazivali su i narod i borci. Dragan Grgić u svom djelu KORANA KO RANA zapisuje:
Dan se primiče, a neprijatelj već zaposjeda teritoriju sa jačim snagama i naoružanjem. Narod je bio razočaran raznim nepravilnostima koje su se odigrale u ovom mjestu, a najviše postupkom vojske i rukovodilaca kad je uništen Sadilovac i onoliki narod živ spaljen u crkvi. Kad je bila borba u Sadilovcu, na ovoj teritoriji se nalazilo mnogo partizanske vojske sa dobrim oružjem i višim starješinama i ta vojska nije pritekla u pomoć da se spase narod od uništenja. Oni su došli ovamo iz Petrove gore i iz cijelog Korduna i Banije da izvrše ofanzivu na neprijateljska uporišta. Od toga ništa nije bilo, samo su razdražili neprijatelja, napustili mjesto i otišli.
Mile Zatezalo u svom djelu „Krik pod zvonikom sadilovačke crkve“ kritiku iznosi riječima:
Ipak, najveća krivica za tako veliko stradanje naroda je i na štabu novoformiranog IV bataljona II KPO. I pored brojnih obavještenja o pripremi neprijateljske ofanzive širokih razmjera na široj teritoriji, on nije ozbiljno shvatio i nije preduzeo na vrijeme zaštitu stanovništva na tom velikom prostoru.
Fotografija iz šezdesetih godina dvadesetog vijeka sa obilježavanja stradanja Srba u sadilovačkoj crkvi
Sama odluka partizanske komande o evakuaciji je donijeta kasno, tako da se narod nije mogao probiti kroz ustaške zasjede u Mašvini. Koliko su ljudi bili neobavješteni govori i svjedočenje preživjelih. Kesić Ljubica, prežjeli svjedok pokolja u mlinu na Korani, govori da je tog zlokobnog dana nekoliko Cvjetićanina pošlo u Sadilovac da kosi livadu, gdje su ih dočekale ustaše, odvele u mlin na rijeci Korani i pobile.
Spomen-ploča u hramu sa ispisanim imenima podignuta 1960. godine.
Sadilovac je 1941. godine imao 762 stanovnika, a kraj rata nije dočekalo 460 njegovih žitelja. Među žrtvama bilo je 185 djece.
Fondacija “Zaboravljeni korijeni”
Dragan Radović
