Panaotović: Srpski jezik je dominantan u Crnoj Gori, a stvarnost je jača od bilo kog ustava!

Sociolog i direktor Kulturnog centra Novog Sada Bojan Panaotović govorio je na Una tv u okviru emisije Podne.

Kao i svaka fobija, srbofobija ima korijen u iracionalnom strahu

Ključna stvar koju treba istaći, zarad naše, a i crnogorske javnosti, jeste da bi sve bilo lakše da nije srbofobije. Gospodin Danijel Živković, gospodin Milo Đukanović i cio taj svjetonazor u Crnoj Gori neguju srbofobiju.

Najbolji primjer srbofobije je teror nad Dragicom Gašić

Kao najizraženiji primjer srbofobije poznat javnosti, Panaotović ističe primjer Dragice Gašić, jedine povratnice u Đakovicu nakon pogroma Srba sa Kosova i Metohije. Žena u zrelim godinama, koja se u Đakovicu vratila sama, i nije opasana bombama niti predstavlja bilo kakvu prijetnju po živote tamošnjih ljudi, izazvala je histeriju, otpor, strah i haos. U našim medijima mogli ste pročitati kako Dragici Gašić ne daju da kupi hleb u pekari. U tom gradu od četrdeset hiljada stanovnika, 39.999 Albanaca, jedna povratnica se vratila i izazvala haos. Svaka fobija ima korijen u iracionalnom, gdje se ljudi plaše stvari koje im zapravo ne mogu nanijeti nikakvu štetu, pa tako ovdje imamo na djelu srbofobiju – strah od srpskog faktora, srpskog pisma, ćirilice, objašnjava Panaotović.

Pokušaj spriječavanja popisa ima svoj uzrok u srbofobiji

U svjetlosti priče o slučaju Dragice Gašić, moći ćemo jasnije da sagledamo sliku problematike popisa u Crnoj Gori, gdje je postojala velika borba da se popis uopšte ne održi. Kada je odlučeno da će se popis ipak održati, nastaje nova borba da se iz njega isključe pitanja o identitetu. Razlog tome leži u nemoći crnogorske vlasti da se suoči sa činjenicom da u njihovoj zemlji živi 33% građana srpske nacionalnosti, a da 45% ljudi govori srpskim jezikom. Kako Panaotović objašnjava, riječ je o patološkom strahu od tih činjenica. Jasno je da se nakon objavljivanja ovakvih podataka život u Crnoj Gori nije promijenio i nastavio je da teče dalje istim tokom, i da nikakvu katastrofu ne predstavlja to što 45% građana govori srpskim jezikom.

Bespredmetno bi bilo pitati Kamalu Haris i Donalda Trampa da li govore američkim ili engleskim jezikom, kao i pobjednike izbora u Austriji pitati govore li njemački ili austrijski. To što toliko građana Crne Gore govori srpskim jezikom, potpuno je prirodna i normalna stvar. Ko u to ne vjeruje, neka upita Njegoša na kom jeziku je pisao Gorski vijenac i Luču mikrokozmu i tada će mu sve biti jasno.

Na srpskom jeziku su pisali Njegoš, Pekić, Kiš…

Kako smo već čuli od lidera DPS i njima srodnih stranaka da srpski jezik nikako ne treba da postane službeni u Crnoj Gori, jasno je da postoje oni kojima to smeta, i koji ne žele da prihvate realnost, iako je riječ o činjenici kojom svako treba da se ponosi, jer na srpskom jeziku su pisana djela kao što je Selimovićeva „Tvrđava“, Andrićeva „Na Drini ćuprija“, kao što je i Borislav Pekić, rođen u Podgorici, pisao srpskim jezikom, uz Danila Kiša, Branimira Šćepanovića…

Ono što ohrabruje jeste da se pojavljuju ljudi kao što je glavni urednik „Pobjede“, gospodin Zečević koji, iako nismo istomišljenici, daje jednu razumnu izjavu u kojoj ističe da to što najviše ljudi govori srpskim jezikom predstavlja fakat i da se tim pitanjem treba baviti.

Stvarnost je jača od svakog Ustava

To što predstavnici određenih crnogorskih stranaka ne žele da sagledaju realnu sliku i ne dopada im se stvarnost da 45% građana govori srpskim jezikom, i što ne žele to da inkorporiraju u Ustav, to neće promijeniti tu istu stvarnost. Ljudi govore srpskim jezikom, i ako Ustav to neće prepoznati, tim gore po Ustav. Stvarnost je jača od bilo kog ustava. Ustav bi trebao da prati ono što se u stvarnosti odigrava.

Važan faktor jeste odgovor na pitanje da li političke elite posle 30. avgusta žele da preuzmu odgovornost i da borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije sprovedu do kraja, ili će se nastaviti poluborba i mrcvarenje društva i države.

Prije nekoliko dana imali smo usmerenu pažnju svih medija kako čovjek prevozi dušek od svoje kuće do Skupštine, a zaboravljamo ko je ubio vlasnika „Dana“ koji je pisao o švercu droge, Abu dabi fond, kao i pronevjere od deset miliona evra. Upravo zato se priča o pronevjeri gospodina Čarapića od tri evra, jer je propuštena šansa, jer političke elite moraju da sarađuju, i mora doći do elementarne pravde u crnogorskom društvu.

Ukoliko političke elite od 30. avgusta budu nastavile sa sukobima, postoji realna opcija povratka DPS-a na vlast

Ukoliko se te elite budu gložile i svađale, i ne budemo imali vlast u Beranama, Budvi, Podgorici, onda će broj birača koji izlaze na izbore da opada, a DPS će tako da povećava svoje šanse da dođe na vlast. Odgovornost je na Milatoviću, Mandiću, Spajiću, Kneževiću da se dogovore i nađu tačke oko kojih bi se složili.