Pank molitva

Piše: Darko Prelević

Davne 1988. sam bio na petnaestodnevnoj studentskoj ekskurziji po Rusiji, Ukrajini (tada SSSR-u) i Mađarskoj. Obišli smo LJvov, a konačili po više noći u Petrogradu, Moskvi, Kijevu, Budimpešti, krstarili Nevom, posjetili Ermitaž, Zimski dvorac, crkvu Vasilija Blaženog, Crveni Trg, Arbat, Pečarsku Lavru, stadion čuvenog Dinama iz Kijeva, Trg nezavisnosti, poznatiji kao Majdan, kasnije poprište demonstracija, tačnije početka Narandžaste revolucije, Vaci ulicu i mnogo toga još.

Umjesto da perestrojkom obznanjena društvena obnova donese osmijeh na lica i nadu u bolja vremena, teška melanholija se osjećala na svakom kvadratnom metru ovih ruskih i ukrajinskih gradova. Osjećalo se u vazduhu da je to bio posledni stadijum raspadanja jednog društvenog sistema, o čijim posledicama svjedočimo svih ovih godina.

Ne znam zašto, ali mi je ipak i dalje prva asocijacija na kolektivnu melanholiju, remek djelo Vima Vendersa, Buena Vista Social Club, sa nezaboravnim kadrovima sa ulica Havane. Valjda je kamera majstora upečatljivija od stvarnosti.

Ako si poželio da kupiš bilo što, pa i neki od čuvenih ruskih fotoaparata ili satova, morao si da pregovaraš sa uličnim prodavcima koji su se nalazili ispred dotičnih radnji. Gotovo sve prodavnice su bile sablasno prazne, pa je prava misterija zašto su uopšte bile otvorene. Marketi sa bilo kojom vrstom hrane nisu postojali, pa smo cijelo vrijeme bili hronično gladni jer su porcije u hotelima bile pionirske, a hrana u restoranima poprilično egzotična (npr. sirova riba, neka ruska, poprilično loša varijanta sašimija, pošećerena kupus salata …).

Na podignutu ruku, gdje god se nalazio, automatski su se zaustavljala prva kola koja naiđu. Uglavnom su ti „divlji taksisti“ lamentirali nad teškim uslovima za život, malim platama i nalazili za shodno, ničim izazvani, da se opravdaju u tih petnaestak minuta vožnje, da moraju da se snalaze za dodatne prihode.

Ruskinje, e one su bile lijepe čak i tako melanholične…

Pored fascinacije neopisivim ljepotama Moskve i Petrograda, posebno pamtim susret sa „ljuberima“ na Arbatu. Arbat je, da podsjetim, ulica u jednoj od najstarijih djelova Moskve, inačei pješačka zona, u kojoj su makar tada obitavali razni umjetnici, prije svega slikari i muzičari. „Ljuberi“ su bili pripadnici neformalnog, ali od vlasti gotovo zvanično podržavanog omladinskog pokreta. Predstavljali su strah i trepet za sve one koji nisu, po njihovoj ocjeni, poštovali „sovjetske vrijednosti“, već su puštali kosu, nosili farmerke i slušali rok muziku.

Pet stotina dolara, koliko smo kao studenti, u prosjeku nosili sa sobom, još promijenjenih na „crno“ po neuporedivo većem kursu od zvaničnog, je bilo pravo malo bogatstvo i sa ove vremenske distance izgleda nevjerovatno da ih je bilo gotovo nemoguće potrošiti za petnaest dana.

Za ovih tridesetak godina, otkad sam prvi i za sada jedini put posjetio Rusiju, proteklo je mnogo vode Moskvom i Nevom i više ništa nije isto.

Savršena klima, niži troškovi života , mogućnost investiranja u nekretnine ili neke druge poslove i razne druge okolnosti su dovele kod nas popriličan broj ozbiljno bogatih ljudi iz Rusije. Nisam uspio da ustanovim koliko vremena je njima potrebno da potroše pet stotina dolara.

Svako vrijeme nosi svoja „ludila“,  i ona koliko endemska, toliko i univerzalna. Prije tridesetak godina su još uvijek na dobrom dijelu planete postojali „čuvari javnog morala“, danas smo svi zajedno pogubljeni u konzumiranju „demokratije, neograničenih ljudskih prava i sloboda“.

Kao što su djeca nedorasla u određenom dobu za neke „slobode“, tako se i u svijetu odraslih nije baš lako kretati u tako neograničenom prostoru. Zloupotreba „neograničenih sloboda“ je očigledno više pitanje vaspitanja, svijesti i savjesti, nego uzrasta ili bilo čega drugog.

Uvjerljiv primjer za to je dokumentarac „Pank molitva“, kao ekstremna interpretacija nezadovoljstva, posle koje se neumitno pitaš, kako i gdje se pogubi granica preko koje nije prosto pristojno da ideš.

Film prikazuje priču tri mlade žene, pripadnice feminističkog pank benda Pussy Riot, koje su izvele politički protestni performans u Hramu Hrista Spasitelja u Moskvi. Ovaj čin doveo je do njihovog hapšenja, optužbi za bogohuljenje i sudskog procesa koji je odjeknuo širom svijeta. Lajt motiv svakog njihovog performansa je bio otpor poliici Vladimira Putina.

Ove tri djevojke su uspjele u namjeri da im se osnovna želja ispuni – poprilično su se istakle i dobile velik publicitet u zapadnim medijima. Toliki, da je neki finski profesor, ozlojeđen nepravdom u susjednoj Rusiji, prosuo kiblu mokraće na oltar jednog pravoslavnog hrama u, čini mi se, Helsinkiji.

Nadežda Tolokonjikova, Marija Aljohina i Jektarina Samučevič osuđene su 17. avgusta 2012. na po dvije godine zatvora za huliganstvo. U međuvremenu su, u decembru 2013, puštene na slobodu.

Najljepša članica Pussy Riot, Nadežda Tolokonjikova, je prije toga izvela još jedan „perfomans“, vjerovatno još upečatljiviji. U osmom mjesecu trudnoće je imala grupni seks u prirodnjačkom muzeju. Ovo je očigledno bio još jedan njen način, da se pošalje snažna politička poruku svijetu o situaciji u Rusiji.

Ono što je izazivalo skoro sablazan kod mene, prilikom gledanja filma Pank molitva, je demonska mirnoća upravo Nadežde Tolokonjkove, kojom je ispratila sopstveno suđenje.

Volio bih da sam u saznanju, da je makar dio onih koji su podržali „Pussy Riot“ i bili oduševljeni njihovim aktivizmom, pokazali svojoj djeci performans iz prirodnjačkog muzeja, kako bi ih naučili, vaspitali i obodrili u njihovim budućim borbama protiv svih vrsta nepravdi. U suprotnom, bili bi teški licemjeri.
Ne vjerujem da smo dovoljno maštoviti da naslutimo kakvi nas tek „performansi“ očekuju.

„Ljuberi“ i „Pussy Riot“ su samo crtice i kratki zapisi u hronici koja pomaže da se uporedi duh ondašnjeg vremena sa ovim, čiji smo, savremenici. Prepustimo nauci da objektivno sagledava društvene promjene, a mi imamo stalan izazov da od života dobijamo ono najbolje ili makar da romatizujemo prošla vremena.

Pročitajte još:

„Erskurzije“