Parada u Prijedoru

Piše: Jovan Lakićević

Simbolična parada srpskih kadeta nedavno u Prijedoru, izazvala je u Sarajavu pravu dževu Alijinih sledbenika. Bilo pa minulo!
Taj događaj je kod mene izazvao sjećanje na prvu i poslednju paradu Vojske Republike Srpske, u Prijedoru, u maju 1. 997. godine.
U grad na Uni smo stigli iz Beograda dan ranije, istoričar Rastislav Rajo Petrović, glumac Danilo Lazović i ja kao novinar i srpski guslar. I vozač u toj prilici.
U kolima smo nosili izložbu pod nazivom „Zločini nad Srbima u 20. vijeku“, koju je spremio Rajo kao vrsni istoričar, a koja je u ratnim danima gostovala u Bijeljini i na Palama. Izložbu je uveče otvorila predsjednica Srpske, dr Biljana Plavšić.
Sjutradan je bila parada, zaista veličanstvena. U paradnom stroju bili su prekaljeni borci, koji su u četiri ratne godine stvorili Srpsku! Komandant parade bio je najmlađi general Vojske Republike Srpske (sa 32 godine), ratni komandant Zvorničke brigade, Vinko Pandurević, s kojim sam se sprijateljio još u ratnim godinama, dok je boravio u Bijeljini. Tada je on bio domaćin Rajove izložbe o stradanju Srba, a ja sam je otvorio kao srpski guslar.
General mi je, prilikom našeg drugog susreta pričao, na moje zaprepašćenje, o tome kako, eto, posred rata, sprema doktorsku tezu iz sociologije (!), s kojom će kasnije i doktorirati! To je taj „zloglasni“ komandant Zvorničke brigade, koji je propustio nekoliko hiljada Naserovih saboraca, da pod oružjem nastave svoj kukavički bijeg od Srebrenice prema Tuzli, a koji su mi tijeh julskih dana, više puta pretrčavali cestu od Milića prema Vlasenici.
Taj viteški, svetosavski čin mladog generala sa Sokoca, nije mu bio od pomoći u Hagu: malo je bilo onih (ako ih je uopšte i bilo) muslimanskih starješina, koji su svjedočili o velikodušnosti srpskog generala, koja ga je mogla koštati čina, odnosno vojničke degradacije! Odležao je u Hagu, kao i njegove kolege i saborci, 12-13 godina, zbog fiktivnog (Maronovog) „zajedničkog zločinačkog poduhvata“!
Kad smo se, nakon sjajne i uzbudljive vojničke parade našli na ručku, prvo što sam vidio bilo je da Biljana sjedi, za „glavnim stolom“ između američkog i engleskog pukovnika, kao među đeverima. Na desetak metara dalje bili su komandant parade i druge visoke vojne srpske starješi ne. Kad sam upitao Vinka – šta ovo znači, rekao mi je, prijateljski : „Neka, Jovane, dobro je meni i ovdje!“ Bilo mi je baš čudno…
U „programu“ smo učestvovali jedino Danilo Lazović i vaš autor, kao srpski guslar. Danilo je govorio, koliko se sjećam , monodramu „Karađorđe“.
Ja sam pjevao stihove o srpskoj borbi koja je tek minula i o ratnicima koji su bili ispred mene, ili tik uz mene. Počeo sam sa stihovima: „Pamtiće se kako borba poče,/ Od Trebinja, Gacka i od Foče,/Od Ljubinja i od Nevesinja, Kad krenuše srpske jedinice,/ Ne ostade niđe poturice…/Pa neka ih štiti Amerika,/Neće od njih ostat piličnika…“
Dok sam pjevao ove zadnje stihove, vidio sam američkog pukovnika kako gura Biljanu da mu ih prevede Mislim da mu je rekla koješta, jer ni meni ne bi bilo lako da Srbima objasnim šta je „piličnik“ ( gnjezdo sa piladima, ove, ili one vrste).
Kad sam otpjevao stihove moga prijatelja, takođe haškog zatočnika, Sava Todovića :„Pa kakva je vojska Srbinova,/Sve junaci Obilića kova,/Na svijet im nema preče ništa/ Od srpskoga roda i ognjišta…“ uslijedio je aplauz koji je baš potrajao, tako da sam zamolio srpske borce da prekinu…
Poklonio sam, tom prilikom, gospođi Plavšić moju „ANTOLOGIJU NOVIJE EPIKE“ sa posvetom koja ju je, izgleda, oduševila, pa je ustala i još jednom me zagrlila. Tada sam joj rekao: „Pozdravite mi Raša“,( Radovana K. )
Kada sam sledećeg vikenda išao na Pale, da se sretnem sa profesorom Aleksom Buhom, koji je preuzeo funkciju predsjednika SDS od Radovana, i još nekoliko ministara, među kojima je bio i ministar prosvete, ( moj kolega, profesor književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, kasnije ambasador Srpske u Atini) koji je dao ime Srpskoj, ali bez predznaka Republika, dr Ljubom Zukovićem).
Kad sam ga pitao zašto nije bio na Paradi u Prijedoru, rekao mi je – „ima više razloga“. Kad sam mu rekao da sam u susretu sa Biljanom pozdravi Raša, on se iskreno nasmijao:
„Pa, Rašo je, prije nedjelju dana, bacio pisaću mašinu prema Biljani, koju je baš on predložio za naslednika (po dogovoru sa Holbrukom, koji mu je obećao amnestiju od Haga).
Vraćajući se sa Pala, uzeo sam „Politiku“, valjda u Han Pijesku i pročitao intervju sa dr Vojislavom Šešeljom. Na jednom mjestu Vojo se pita – da li su svi Fulbrajtovi stipendisti morali postati agenti CIA, pominjući pri tom dr Biljanu Plavšić.
Ovaj tekst ponajviše pišem upravo zbog toga. I ja sam se, kao i Voja, s razlogom pitao – da li su svi Fulbrajtovi stipendisti agenti CIA. Velika većina nesumnjivo – jeste. Po onome što je učinila u Hagu, kada je takođe mog prijatelja Moma Krajišnika, predsjednika Skupštine Srpske u ratu, smjestila u haški kazamat, po dogovoru sa Tužilaštvom, a potom „svjedočenjem“ kako je njen kolega u Predsjedništvu RS, Radovan „opljačkao“ neku srpsku banku u Banjaluci za 70 miliona maraka (!), shvatio sam da je Biljana, sve su prilike, u vrijeme rata u BIH bila agent spavač, u vrhu Srpske.
Teško mi je da to saopštim, jer sam se sa Biljanom sretao u više akcija kad je trebalo pomoći srpskim ranjecimna u Beogradu, najprije kod Filareta u Zemunu, a potom na Sajmu sa Patrijarhom Pavlom i u više sličnih prilika.
Znao sam da je ona tetka mom dragom kolegi iz „Politike“, M. Lazanskom, sa kojim sam bio komentator u TV „Politika“ i na Radio Beogradu, koji je kao srpski ambasador u Moskvi, prerano završio život kao, uostalom, još neki srpski nacionalisti ( M.Kapor, D. Kalajić, Milić od Mačve, Kijuk…!
Gospođa Biljana imala je, još jednog sestrića, sa boravkom u SAD. U vezi s tim je moguća i glavna ucjena gospođe M. Olbrajt, dr Plavšić, da u svojstvu svjedoka Tužilaštva sahrani svoje prijatelje iz vrha Srpske! Ali, nikako ne može biti isključena varijanta sa već spomenutom Fulbrajtovom stipendijom.
Moj prijatelj dr Radovan Karadžić, koji je, po Biljaninom sramnom svjedočenju, kao što sam već spomenuo, „poharao“ neku srpsku banku u Banjaluci, nije imao novca ni za advokate u Hagu. Ja sam njegovom bratu, a mom prijatelju guslaru Luki dao, valjda, stotinak primjeraka knjižice narodskih pjesama o Radovanu, pod naslovom „Radovane, dični srpski sine, čekamo te s obje strane Drine!“, koju sam izdao sa mojim kolegom Milom Kordićem, kao moj prilog za advokate…
To je bio moj simboličan gest najskromnije pažnje prema čovjeku, koji mi je godinu dana prije potonjeg rata, nakon „Mitinga pomirenja“ u Nevesinju,“ između kokarde i petokrake, 1990. godine poklonio Dučićevu knjigu „Vjerujem u Boga i u Srpstvo“, iz koje sam naučio više o srpsko-hrvatskim odnosima nego iz sedam knjiga akademika Krizmana, koje započinje knjigom „Pavelić i ustaše“.
Dakle, draga Biljana, žao mi je što smo se ikad sreli! Vi ste, kao Fulbrajtov stipendista odradili što se od Vas i očekivalo.