Partijski modernist

Iz više razloga koje sebe neću mučiti da nabrajam, – ni vas, poštovani publikume, da nagonim na čtenije – ipak je žalosno kad Nikolaidis silu na sramotu diskurzivno zavergla i zapetlja se u refrenu kako je DPS moderna i progresivna partija, pored, božemoj, manjkavosti koje se u svemu daju naći, pa i u njihovim redovima, dabome nazrijeti, ali, sve u svemu, – slaže se sa sobom Andrej – tome ne treba pridavati veći značaj… Ama da se sanirati.

Ukoliko ste moderni i progresivni, te se vodite onim – misliti drukčije, naprosto je nemoguće rečenu partiju prepoznati kao modernu i progresivnu, budući da je to tek postkomunistički, trećeligaški sastav koji se slabo ili nikako ne snalazi u savremenim političkim izazovima, svejedno je li u pitanju predsjednik, Tarzan ili Predrag.

To će reći da, ukoliko držite da je DPS politika modernih i naprednih zamaha, onda to znači da nemate blage veze šta je politika i, da bude gore, pozicionirate se kao antimodernista i eks-komunista koji u tvrdim mehanizmima i represivnim aparatima vlasti kao takve, otkriva ono što vazda treba preporučiti kao model koji vodi u obećanu, bolju budućnost.

Uz gorenavedeno, razumije se da intelektualac po pravilu ne može kovati hvalospjeve vlasti, – izuzev u slučaju da je partijski mozgovan – već zbog toga što ostaje radikalno slobodan (slobodan na način da se to ne da oponašati i slediti) i onaj koji osluškuje skeptične (sopstvene) impulse odvraćanja…

Ali, Nikolaidis ide korak unazad, i čak napada proteste (!), sledeći birokratsko, briselsko-vašingtonski papir koji poručuje da se stvar riješi u okvirima institucija, putem dijaloga koji je demokratski izum i garant da se teži prozapadnim vrijednostima i onoj politici što poziva na usavršavanje, pritom se, ipak, zar ne, oglušujući na sve afere – podebele fascikle afera! – i druge dokaze koji crno na bijelo svjedoče da su ovdje institucije zatamnjene, i (Katnićevo) pravo zagarantovano samo kvazi eliti okupljenoj oko vrha modernog nam i progresivnog DPS-a.

Kažem da je žalosno to što radi sebi Nikolaidis, iz brvnare u šumi, negdje u Ulcinju, on koji je povremeno mizantrop, mada taj stav nije najbolje razradio budući da ga je nabrzinu preuzeo od Tomas Bernharda, onog velikana koji je svojoj Austriji pljunuo u lice, dokraja joj pojašnjavajući u čemu je njena bolest, licemjerstvo i laž, u kojoj još do perverzije uživa, zbog toga vrijedna beskrajnog prezrenja.

Zato za kraj citiram njega koji je komunizmu i dobrostojećoj, ušuškanoj i uvijek već funkcionerskoj ljevici skresao u brk…

„Demokratska praksa, to je danas revolucija, to je revolucionarni poziv i zanos.“ Milovan Đilas