Patos populizma
Postoje dva načina na koja se danas u Crnoj Gori (Srbiji, BiH, RS, Hrvatskoj, Makedoniji), u političkom smislu može preživjeti: tako što ćemo od sebe ispuštati – podobnu tišinu, ili, pak, naglabati praznu priču o tome kako smo po svemu društvo u razvoju, ako se još uzme u obzir da smo i dalje u postranzitnim kandžama, reklo bi se kako smo na brdovitom Balkanu po svemu za primjer. Kad bismo samo vjerovali političarima s vrha, lako bi se moglo dogoditi da upadnemo u teško stanje krivice, jer bismo slušajući njihove besjede o trenutosti i razvojnim putevima države, mogli zaključiti: u tri lijepe, zaista smo nezahvalni, nema smisla baviti se kritikom ako je ona dibidus nerealna. Dobar građanin je u prvom redu – zahvalan građanin! U tom smislu, patriota može i o vazduhu, šta ga boli briga, on jednostavno živi od silne ljubavi prema ovom kršu… I, tačka!
E sad, ko nije ova vrsta „patriote“ taj je, po logici stvari, ništa drugo do državni element. Jer, pobogu, moramo vjerovati da je ideja Crna Gora u Evropi, jedino i samo njegova ideja, kao što je to slučaj i sa Vučićevom vizionarskom „politikom“ – Evropo, tu smo(!), bez koje nikad ne bih razumio Đinđića, koji ispada da je plagirao Aleksandra, iz današnje perspektive gledano. U tome je trik: opstati na vlasti tako što ćeš biti – političar bilo kakve politike! Da, uz to, biti političar bez prošlosti koji neprestano nešto laprda o idealnoj budućnosti. Budući da je do takve budućnosti dug put, za fotelju nema bojazni. Bar za sad.
Upravo je jedan takav „domoljub“ i Mile Dodiklija, koji onomad, ako se sjećaš, u onom kabinetu, iz jednog (pikasovskog) poteza, na malenoj maramici, iscrta nove granice, u kojima – pazi sad – nema mjesta Kosovu, na čijoj su tragediji, svi oni, u paketu, dojahali… U tom smislu, Kosovo je konstantno pitanje krize koja, je l` da, zahtijeva svog branitelja i „rešitelja“, kakav je nesumnjivo Dačić Ivica i pomenuti Mile, vatreni govornik i zakleti rusofil, samo, razumije se, ne u svim prilikama, i ako se izuzmu tribine i druge predizborne scene, čini se da to, u stvari, nije nikad… Ili, da bude još gore: jeste u onoj mjeri u kojoj je to ništa drugo do populizam, inače, provjerena formula svakog patriotizma!
Na Balkanu postoji politika za široke narodne mase i politika za Zapadne adrese. Gle čuda, pa se te dvije politike ama nikad i niučemu ne poklapaju. Zahvaljujući baš tom nepoklapanju, kod nas na vlasti najbučniji i najkontroverzni političari obavezno dočekaju duboku starost, izuzev onih koji su zaista bili političari i zbog toga u istoriji završili kao žrtve političkog atentata.
(Nije zgoreg da se upitamo: kako to, majku mu, pa okorele patriote u nas uvijek dočekaju idiličnu i neokrznutu starost, iako su u međuvremenu, prema njihovom bili i ostali – nove, kosovske žertve. Razmislimo do sledećeg pisanija i o ovome fenomenu…)
