Patrijarh srpski Gavrilo: Odbio svaki kontakt i susret sa papom Pijem XII

(Patrijarh srpski Gavrilo od nadgledane slobode januara 1945. do povratka u Patrijaršiju novembra 1946. godine, treći dio)

Piše: prof. dr Veljko Đurić Mišina

Napomena: tekst je napisan na osnovu malobrojne literature i prilično obimne arhivske građe koju sam prikupio i objavio pod naslovom Letopis Srpske pravoslavne crkve 1946–1958. godine. Vreme patrijarha Gavrila (1946–1950) i patrijarha Vikentija (1950–1958), Knin–Beograd 2000-2002, strane 183–229. Posebno mesto u građi imaju dokumenata iz dosijea patrijarha Gavrila, koji se ustrojili pripadnici Nemačke bezbedonosne službe 1941, a nastavili 1945. godine pripadnici raznih delova Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova, a koje sam dobio od jednog prijatelja Krste Lekovića, pripadnika Uprave državne bezbednosti koja se bavila Srpskom pravoslavnom crkvom.

Patrijarh je krenuo ka Rimu. U međuvremenu, napisao je nekoliko pisama: jedno je poslao episkopu američko-kanadskom Dionisiju (Milivojeviću) izvještavajići ga o novostima o prilikama u Jugoslaviji i u emigraciji.

Po povratku u Rim (nije jasno da li smješten kod prijatelja Dušana Plamenca ili slikara Pera Počeka) primio je nekoliko uglednih Srba i pohrvaćenog Slovenca Vladimira Vladka Mačka (tako je prezime pisano u predratnoj hrvatskoj štampi). Patrijarhovo vrijeme je proticalo u nekakvom iščekivanju važnih vijesti, poziva Sinoda ili Broza.

Iščekivanje su prekidali svojim dolascima nekolicina jugoslovenskih političara. Jedan od njih bio je Miha Krek, ministar u više jugoslovenskih kraljevskih Vlada. On je dolazio dva puta: 10. novembra i 5. decembra 1945. Postoje, međutim, izvještaji službenika jugoslovenske misije u Rimu koji govore da je patrijarh primio Kreka još 26. septembra.

Naime, u izveštaju od 30. septembra stoji da je Krek razgovarao sa patrijarhom toga dana i nagovijestio mu da će putovati u Englesku na poziv kralja Petra II Karađorđevića da mu krsti sina Aleksandra. Tom prilikom patrijarh je naglasio da ne vjeruje u povratak u Jugoslaviju i dodao da planira da posjeti carigradskog patrijarha.

Na kraju pomenutog izvještaja piše da je patrijarh odbio ponudu da se sastane sa papom. Taj susret sa Mihom Krekom patrijarh nije pomenuo u memoarima. On je pisao o susretu od 10. novembra. Prema patrijarhovom zapisu, prilikom tog susreta, Krek je, „kao potrebu za našu borbu i rad u budućnosti u ovim teškim vremenima“, predložio patrijarhu da posjeti papu Pija XII.

Patrijarh je o tom susretu zapisao u memoarima (Memoari patrijarha srpskog Gavrila, I, Pariz 1974, str. 593–594) pa i riječi koje je kazao Krek:

„Sve što se vama dogodilo, kulturnom svijetu je poznato. i on odaje svoje priznanje vašem stavu pred neprijateljima cijelog svijeta. To mišljenje dijeli se i ovdje u Rimu, pri Svetoj Stolici. Sam Papa Pije XII dobro je upoznat sa okolnostima pod kojima ste živjeli do kraja rata. Cijeneći vašu žrtvu za naš narod, Sveti otac papa iskreno se zainteresovao za Vašu Svetost. On bi želio, kad se već nalazite u Rimu u njegovoj blizini, da vas lično u svemu pomogne i pruži vam priliku da se uvjerite u njegovu dobronamjernost i želju da vam omogući normalan život, koji vam kao srpskom patrijarhu dolikuje. Vi treba da imate pristojnu vilu sa svim udobnostima, kako biste se mogli nesmetano posvetiti dužnostima prema našim vjernima, prema mnogobrojnim izbjeglicama i bolesnicima. Sveta Stolica ima sredstava da materijalno omogući vašu opsežnu misiju među pastvom. Sveti otac voljan je da vas u svemu pomogne, a preko vas on želi da pomogne srpske izbjeglice, da se zauzme z anjihov smještaj i pristojan život. Zbog svega ovoga dobro bi bilo da se Vaša Svetost sastane sa Svetim ocem Pijem XII“.

Patrijarh je odbio predlog a to znači svaki kontakt i susret. I to je obrazložio sljedećim riječima:

„Posle svega ovoga što sam ukratko izložio, da li ima načina i mogućnosti da srpski Patrijarh pređe preko svega ovoga? Vi ste mi sami, gospodine Ministre, rekli da imate informacije iz savezničkih izvora da je pobijeno između 700 do 800 hiljada Srba. Molim vas, kako ja sada mogu da pređem preko svega toga, i da odem u Vatikan na noge Papi? To bi bilo podvorenje, što ja kao srpski patrijarh ne bih nikada mogao sebi da dozvolim, a još manje da o toj mogućnosti diskutujem, pa makar da mi je stavljeno da biram između smrti i života. Ja bih se sto puta opredijelio za smrt, u uvjerenju da nisam izdao svoj put i Srpsku pravoslavnu crkvu i srpski narod kao cjelinu, koji nastavlja i dalje svoje mučeništvo.“ (Memoari..,I, str. 601).

Pročitajte još:

Patrijarh srpski Gavrilo od nadgledane slobode januara 1945. do povratka u Patrijaršiju novembra 1946. godine (drugi dio)