Pernar (ponovo) u Beogradu

Piše: Veljko Račić

Mladi čovjek, odskora poslanik u hrvatskom Saboru Ivan Pernar koji je u poslednje vrijeme postao hit na internetu (rečeno sajber jezikom), prije svega zahvaljujući svojim evroskeptičnim i antinato izjavama boravio je proteklih dana u Beogradu.

I to ne bi bilo ništa neobično i strano, i ranije su brojni predstavnici hrvatskog naroda dolazili u srpski prestoni, posjećivali državne i druge institucije, držali predavanja, da taj mladić ne nosi ime i prezime koje asocira na prošlost, na istoriju odnosa Srba i Hrvata.

To je sada valjda u modi, ta neka pomirenja i izvinjenja, kojih se ne bi sjetili ni jedni ni drugi da nije „pokroviteljstva“,(čitaj naredbe) evropske administracije iz Brisela i drugih centara moći.

I dobro, nije to ni loše nakon svega što se događalo s kraja prošlog vijeka, ali i mnogo ranije i početkom prošlog vijeka.

Naravno, ovdje ne želim govoriti dominantno o srpsko-hrvatskim odnosima, to je tema koja prevazilazi prostor predviđen za iznošenje ovog mog ličnog stava i ti su odnosi uvijek kroz istoriju bili kompleksni i veoma složeni.

Ime ovog mladoh hrvatskog političara je rekao bih uzburkalo javnost, pogotovo one koji ponešto znaju iz istorije.

Ono što moram priznati da mi je na neki način bilo drago, a tiče se pomenute posjete ovog darovitog hrvatskog političara jeste činjenica da sa njim dijelim neke zajedničke vrijednosti, danas sredinom druge decenije dvadeset prvog vijeka, a vezano za stavove koje javno iznosi u odnosu na Evropsku uniju i NATO, uopšte region.

Ako bi se nakratko vratili unazad, recimo sredinom treće decenije prošlog vijeka u vrijeme mog pradjeda Puniše i njegovog, kako čujem bliskog pretka Ivana, čije ime i on danas nosi, onda bismo vidjeli da postoji ogromna razlika u odnosima i doživljajima političke stvarnosti i tumačenjima iste.

Naši pomenuti preci Puniša i Ivan su živjeli u istoj državi (Kraljivini SHS), vodili žestoke borbe iza skupštinskih govornica, bili dominantno opterećeni nacionalnim nadgornjavanjima uz pljušteće teške riječi i optužbe,kad kad i otvorene prijetnje.

Usput valja istaći i da je ta država kojom je načelstvovao kralj Aleksandar bila naša velika utopija i nesreća, i u pravu su onu koji kažu i srpska grobnica. No,to sada nije tema.

Da se vratim junacima ove priče, oni su, kako je to moj pradjed u jednom iskazu i posvjedočio, dugo vremena prije tog sunovrata političkih i ličnih odnosa, bili ranije u dosta korektnim relacijama, dubokog poštovanja i uvažavanja.

On čak tvrdi da „je svim srcem želio slogu sa Hrvatima, sve dok se i lično nije uvjerio da oni sve čine, glasajući za zakone i razne odluke na štetu Srba“!

Oni su to čak s ponosom i isticali.

I zaista, a to se vidi iz brojnih istorijskih dokumenata Hrvati u liku Stjepana Radića i njegove Seljačke stranke u tom periodu ponašali su se tako da što je u „državi gore, to će za njih biti bolje“!?

Oni su, pored toga, omalovažavali veliku srpsku žrtvu u ratu, potcjenjivali i na ličnom planu vrijeđali srpske poslanike, uključujući i mog pretka, jednog od glavnih junaka ove priče.

Ivan Pernar, poslanik Seljačke stranke je od korektnog (na početku) kolege poslanika, kasnije postao najgrlatiji i najgrublji u kvalifikacijama i optužbama na račun srpskih kolega preko puta, koje je po svemu doživljavao kao protivnike i neprijatelje.

I epilog tog hrvatskog malo je reći verbalnog divljaštva i povampirenosti ostao je u istoriji upamćen kao atentat u Skupštini od 20. juna 1928. godine, kada je Puniša Račić ranio i ubio poslanike pomenute hrvatske stranke.

Nakon ovog nemilog događaja, zabranjeno je bilo unošenje oružja u Skupštinu.

Mnogi moji sagovornici na ovu temu smatraju da je to bio prelomni trenutak kada su odnosi između dva naroda izašli iz ležišta i da su možda kasniji događaji (Jasenovac i drugi pokolji koje su počinili Hrvati nad Srbima) kao i događaji iz devedesetih bili samo nastavak te poremećenosti i krvoločne mržnje koju su oni, slobodan sam reći imali prema Srbima.

No, ja pak lično mislim da taj događaj i nije bio inicijalna kapisla svega što je uslijedilo, korijeni tog zla su mnogo dublji.

Hrvati su htjeli svoju nezavisnu državu i tada i kasnije, i taj vjekovni san su ostvarili. Sve što su radili bilo je podređeno tom cilju, ne birajući sredstva.

I realno govoreći, da su se dva naroda odvojila u svojim državama u vrijeme Puniše i Ivana sve bi bilo drugačije, neuporedivo bolje.

Danas pak, nakon osamdeset osam godina Ivan i ja živimo u dvjema posebnim državama ,vjerujem neopterećeni dalekom prošlošću i događajima čiji su sudionici bili naši preci.

Druga su i vremena, siguran sam da bi danas teško bilo moguće naći toliko jake razloge za potezanje oružja.

Lično bih volio upoznati Ivana Pernara i razgovarati na pomenute teme, relaksirano, hladne glave.

Imali bi šta jedan drugome reći.

Šta je bilo bilo je, danas nema osjećaja krivice ni kod mene ali ni kod njega za ono što se dešavalo prije gotovo devet decenija.

Ipak je važna budućnost, ali i iz prošlosti treba učiti, kako se ne bi ponavljala.

Jer, ko ne upozna svoju istoriju, dužan je da je ponavlja.

Vidim i kod mladog Pernara spremnost za prevazilaženje razlika i bolnih istorijskih događaja i to raduje svakog dobronamjernog čovjeka.

Vjerujem da je ta spremnost proizvod iskrene namjere i ako je definitivno tako,onda budućnost na ovim našim prostorima može biti svijetla.

Nas niko ne može natjerati da se volimo, ali uzajamno poštovanje nas ništa ne košta, a puno znači.

Neću na kraju govoriti o nekoj posebnoj bliskosti dva naroda, ali upućenost jednih na druge je evidentna.

Generacije koje dolaze, očito će biti relaksirane balasta prošlosti, a to već može trasirati dobar put u danima i godinama pred nama.