Peronska karta za život

Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije

Mislim da je prošlo i više od deset godina od momenta kada sam je prvi put ugledao na jednom od perona budvanske autobuske stanice. Bila je to izrazito vitka i visoka žena u šesdesetim godinama. Duga kosa i krupne oči svedočile su o njenoj,u mladosti, vanrednoj ljepoti. Na sebi je nosila teget bluzu i crne pantalone. U jednom trenutku su iz njenih tamnih očiju potekle suze. Prišao sam joj i upitao je da li je dobro i mogu li kako da joj pomognem. Ubrzo je prestala da plače i ukratko mi ispričala svoju životnu priču.

Po zanimanju je bila u mladosti balerina koja je često nastupala u pozorištima bivše Jugoslavije,od Beograda, preko rodnog Sarajeva do Zagreba i Ljubljane. Ratni vihor devedesetih je doveo u Budvu,u kojoj se izdržavala tako što je davala časove klavira djeci bogatih roditelja, mahom Rusa. Skoro je odlučila da se preseli kod svoje, od skora razvedene, ćerke i unučica. Toga jutra je otkazala garsonjeru u kojoj je privatno stanovala, kupila kartu za Istočno Sarajevo,da bi malo prije shvatila da joj je autobus pobjegao. Njeni dugi,tanki prsti svedočili su da je zaista riječ o osobi koja, makar povremeno, svira klavir. U njenu priču sam posumnjao kada sam shvatio da u ruci ne drži kartu za Istočno Sarajevo, već običnu peronsku…

Nekih par mjeseci kasnije sam je na istom mjestu sreo. Nosila je dugu haljinu i cipele sa potpeticama,koje su još više isticale njenu visinu. Ovog puta se nekim djevojkama predstavila kao učiteljica,koja je posle četiri decenije rada u prosveti, od juče konačno u penziji. Krenula je da posjeti sina i njegovu porodicu u Istočnom Sarajevu. Ostavila je poklone i ostale stvari u autobus, pošla do toaleta i kad se vratila zatekla prazan peron na kojem je autobus do malo čas stajao.  Zapanjila me je činjenica da se mene uopšte nije sjećala. Očito da je u tim predstavama, koje je povremeno priređivala na autobuskoj stanici, jedino bila bitna njena uloga, dok su svi ostali, nevoljni i nesvjesni, učesnici njenih drama, zapravo, epizodisti i naturščici, nedostojni njenog pamćenja.

U narednim periodu sam je dosta puta sreo kako u različitim ulogama, uplakana uvijek kasni na isti autobus, pričajući ljudima različite „životne priče“. Sebi je namijenjivala različite uloge – od babice u porodilištu, preko inžinjerke do ljekarke u penziji. U tim ulogama je bila prilično uvjerljiva, budući da je uspijevala da kod prisutnih ljudi izazove sažaljenje. Međutim,u jednom trenutku je iznenada iščezla. Poslednjih godina je ne viđajući, na nju sam gotovo sasvim zaboravio.

Prošlog četvrtka sam se rano izjutra zaputio ka autobuskoj stanici, kako bih na vrijeme stigao na svoj prevoz za Cetinje. Osjećao sam blagi umor,budući da smo dan prije proslavljali pješivačku slavu – Začeće sv. Jovana Krstitelja, pa smo cijeli dan imali goste. Dok sam čekao autobus, iznenada se, posle dugog vremena, pojavila ona,sada već vidno ostarjela i osijedjela, sa iskrivljenim usnama.

Kroz rijetku kosu se jasno mogao vidjeti ožiljak na potiljku njene glave, koji je svedočio o skorašnjoj hirurškoj intervenciji na tom mjestu. Na sebi je imala klompe, iznošenu trenerku i preko nje kuhinjsku kecelju. Ovaj put je bila u ulozi domaćice koja peče pite i sitne kolače za razne vrste proslava. Iako je teško izgovarala svaku riječ, moglo se razumjeti da ima teško bolesnog unuka na Palama, kome bi jutros po vozačima poslala prijeko potrebni novac, da nije, ovako nemoćna, zakasnila na autobus. Jedan mladić se sažalio i odveo je na kafu u stanični restoran.

Dok sam se vozio u autobusu, razmišljao sam o tome kako, umjesto da proslavljamo Gospoda i blagodarimo mu za to što je na nas izlio velike svoje milosti, zapravo, svi mi u većoj ili manjoj mjeri provodimo vrijeme u ovom prolaznom svijetu igrajući različite uloge. U tim osrednjim predstavama i niskobudžetnim filmovima,u kojima se trudimo da budemo i glumci i režiseri, prema bližnjima svojim se odnosimo kao da su epizodisti i naturščici. Na taj način nam i život postaje poput autobusa za Istočno Sarajevo, koji nas svakog dana u isto vrijeme čeka na istom peronu. Međutim, mi uvijek tako usklađujemo svoje vrijeme, da nam taj autobus u poslednjem trenutku pobjegne…

Pročitajte JOŠ:

U Sremskim Karlovcima: Na današnji dan 1784. hirotonisan Sveti Petar Cetinjski