Perošević: Pismo Peteru Handkeu

Tebi čijem peru, bogovi se dive
Či’ um blista jače, no svjetlost komete
Tebi sine drevnih germanskih zemalja
U kojim su nikli, Betoven i Gete

Tebi koga slave, boginje i muze
I lovorom kite, neumrla djela
Moja srpska duša, ovo pismo piše
Iz jednog dalekog i malenog sela

Dok jesenji vjetar, lišće s’ grana kida
I huk dokle slušam, nabujalih voda
Rekoše mi da si, dobio Nobela
Prijatelju dični, moga srpskog roda

Ozari se duša, i zadrhta srce
Kao pred olujom ostarjeli brijest
Odavno mi nije, u bespuća ova
Dolazila draža i milija vijest

Ja znam da te danas veličaju mnogi
Pod nogama tvojim, cjela je planeta
Al’ u ime srpstva, zahvalnost ti niko
Ne može izrazit ko’ epski poeta

Od pjesnika epskog , zahvalnost ti niko
Ne može iskazat, silnije i jače
Jer kroz epsko pero, već hiljadu ljeta
Srbinova duša na papir se stače

Kroz vjekove duge, to je pero bilo
Svjedok naše slave i svih katastrofa
Pa siguran budi, da svo’ srpstvo danas
Stoji iza ovih riječi i strofa

I znaj da jačinu, ovih epskih rima
Neće nikad skriti, zaborava tama
I za petsto ljeta, sva srpčad će znati
U zlu i u patnji, da si bio s’ nama

Krst na svoja leđa, ti nosiš od tada
Zbog nas Srba mnogim, postao si meta
A istina što si, predočio svjetu
Slugama đavoljim, i dan danas smeta

Pljuvali su na te’ Srbomrsci razni
I bio si zbog nas’, “ Persona non grata “
Ali Bog sa neba, ukaza ti milost
I otvori širom, besmrtnosti vrata

A ja pjesmom ovom, emocija punom
Želio sam samo, gospodine Handke
U ime svih Srba, da ti kažem s’ dušom
„Bog neka te čuva “ – „AJNE GROSE’ DANKE „