Petrovdan

Piše: Emilo Labudović     

Potpisnik ovih redova današnji datum drži u tragovima sjećanja još od najranijeg djetinjstva. Pamti ga po užurbanosti porodice, svečarskoj atmosferi i spremanju još od rane zore da se krene na tri sata dugo pješačenje na planinu Mokru (na granici sa Rugovom), na tradicionalni narodni Sabor.

Skup kojem je onih srećnih godina, dok su ti krajevi još bili gusto naseljeni, prisustvovalo i par hiljada ljudi iz svih sela sjevernog Polimlja kao i brojni „povratnici“ raseljeni širom SFRJ koji su svoje godišnje odmore i slobodne dane planirali prema tom datumu.

Godinama kasnije, kad je i sam, „uparađen“ najviše što mu je seljačko – radnički status porodice dozvoljavao, šipčio uz Meteriz ili Brajenicu, na radost i sjaj toga dana i toga veličanstvenog skupa padala je „sjenka“ onog cetinjskog Petrovdana 1941. godine. Ali, kako se dan poslije Petrovdana svenarodno saborovanje nastavljalo 13. jula, ta „sjenka“ je nestajala u sjećanju na razbuktali plamen rodoljubivog otpora koji je zadivio Evropu.

Istorija, ona istinska i naučna, dovoljno je rekla i sa svih aspekata rasvijetlila motive, dešavanja i aktere cetinjskog Petrovdana. I onaj čuveni poklič dobrodošlice okupatoru, „e viva, Montenegro“! Poklič kojim je časna, uspravna, patriotska, slobodoljubiva Crna Gora kleknula na koljena i „poljubila lance“. I prvi put „poništila“ 1918. godinu.Srećom po Crnu Goru i njenu istoriju, po njeno nasleđe, taj 12. imao je svoj 13. jul i sve ono što je on donio  – „ispravio“.

Na žalost, izgleda da se, kako je to tvrdio Marks, istorija ponavlja, svaki put u još gorem, ružnijem i karikaturalnijem izdanju. Na današnji Petrovdan (u kojem su sabori i svečarska razdraganost samo bolno podsjećanje) svjedočimo da i svaki 13. jul ima svoj kalendarski paradoks i vaskrsenje 12. jula. Opet smo, a sve slaveći i veličajući 13. jul, kao i onog 12.,  bratski prigrlili dojučerašnje okupatore i poturili glavu pod njihovu čizmu.

I opet odjekuje onaj ponižavajući i zastrašujući uzvik „e viva Montenegro“! Opet smo, u slavu 13-tog, kao i onog 12 – tog, „poništili“ 1918 – tu, „da se više nikad ne ponovi“! Opet smo, klanjajući se 13 – tom, kao i onog 12 – tog, okrenuli leđa tradicionalnim prijateljima i istorijskim saveznicima i svrstali se u tabor onih koji su na ove prostore uvijek dolazili u ratnom i okupatorskom poretku.

Opet smo, slaveći oslobodilačko – komunističku komponentu 13 – tog, koji je označio raskid sa Bogom i Crkvom, krenuli da po uzusima 12 – tog, gradimo „novu“ Crkvu i „novu“ Crnu Goru čija se arhitektura crta u studijima Trilaterale i drugih projektanata „novog svjetskog poretka“. Slaveći 13 – ti, i ovog 12 – tog smo odbacili svu njegovu simboliku i sve slavne i junačke datume koji su mu prethodili i za „slavu“ naslednika izabrali nekakav bogtepita Tuđemil koga koliko do juče ni u fusnotama nije bilo u udžbenicima nacionalne istorije.

Dokaza da je ovaj Petrovdan opet potro skoro cjelokupno nasleđe onog 13 – tog jula ima na svakom koraku. Uostalom, to „potiranje“ stvorilo je klimu u kojoj bi danas 13 – ti jul skoro bio nemoguć jer je skoro polovina, uglavnom mladih, građana Crne Gore izjavilo da je ne bi branili!? Na njenom braniku ovoga 13 – tog, dok dođu lešinari iz NATO da je „oslobode“ kao što su Libiju, Siriju, Avganistan…, stajala bi samo ona grupica „vječitih ratnika“ sa Zuvdijom Hodžićem i Draganom Mitovim Đurovićem, i bivšom „orlušinom“, očerupanim ministrom Boškovićem, na čelu. A dok sjutra budu metanisali pred spomenicima onom 13 – tom, ovog 13 – tog kosti onih istinskih boraca koji su listom ustali za istinsku Crnu Goru će se prevrnuti u grobu.

Istorija se ponavlja, i to nije samo kolokvijalna poštapalica. Doduše, nekad kao karikatura, nekad kao nova prilika, ali njen točak se neminovno kreće naprijed. Tom nesalomljivom logikom, realno je očekivati i nadati se da će i ovaj 12 – ti imati svoj novi 13 – ti jul. Možda već 30 – tog avgusta.