Petrović o romanu „Prelest“: Besjeda o pomjeranju u sferi osjećanja i sjećanja

Šta se zbiva kada neko dođe na ovaj svijet ili sa njega naglo ode? Šta se zbiva kada se neko upravo rodi ili umre? Bez sumnje, događa se pomjeranje.

Primjera radi, potrebno je više mjesta za dječiji krevetac, ili nečija postelja najednom ostaje prazna, postaje suvišna. Dabome, nije riječ samo o pukom prostoru, o mjestu u porodilištu ili u bolnici, o mjestu za tanjir na stolu ili za odjevne predmete u ormaru, o mjestu u sobi ili u stanu, nije riječ samo o prostoru u poštanskom sandučetu ili cijelom gradu, u javnom prevozu ili parku, nije riječ samo o prostoru u jednoj državi ili na kontinentu…

Pomjeranje se dešava i u sferi osjećanja i sjećanja…

Najčešće za taj novi život ili za iznenadno odsustvo nečijeg života – uopšte ne znamo. Život se negdje daleko pojavio ili isto toliko daleko nestao, pa nikada nećemo primijetiti ili osjetiti nikakvu razliku… Ali, što su nam rođenje ili smrt drugoga bliži, svi smo iskusili – utoliko pomjeranje jasnije primećujemo ili dublje osjećamo.

Roman Filipa Grbića prati ova dva osnovna, unutrašnja pomeranja.

Prelest počinje samoubistvom Viktora, pripovjedačevog druga iz studentskih dana, i taj tragični nestanak jednog života pokreće čitavo klizište osjećanja i sjećanja, stvarajući zjapeće raseline preispitivanja glavnog junaka. Zatim, naporedo s glavnim junakom, sredinom romana saznajemo da on već trinaest godina ima ćerku i prisustvujemo njegovom pokušaju da samo zbog tog novog bića zaustavi odron sopstvenog života. Na kraju se ispostavlja da je to ipak ćerka druga iz studentskih dana, onog čijim je samoubistvom knjiga i započela. U nekoj drugoj prilici ne bih prepričao osnovni sadržaj, jer ima romana čiji siže treba prećutati pred čitaocima, ali u slučaju Prelesti zaplet se ne krije u sadržaju, već u beskompromisnoj ispovijesti glavnog junaka, u tom pomjeranju koje nastaje jednim samoubistvom i jednim rođenjem, za koje se saznaje odveć dockan.

Filip Grbić tu unutrašnju borbu junaka, srednjoškolskog profesora filozofije Maksima Tumanova, opisuje bez ostatka, bez lažnih opravdanja i simpatija, nekada se čak može reći da je prema njemu nemilosrdan, pa bi teorija književnosti takvog junaka nazvala antijunakom. Međutim, Prelest nije roman o dalekim junacima ili antijunacima, već o čovjeku s kojim smo se možda upravo mimoišli na ulici ili sred trga. U Prelesti nema uljepšavanja, tjelesni sokovi meandriraju, iscurjela krv je tek lokva, poroci postaju zamjena za smisao, griža savjesti je razarajuća, sve je tako nepatvoreno, pa se čini da je pisac samo malo uredio i u poglavlja svrstao tok misli Maksima Tumanova, bez želje da išta više učini, bez namjere da ga predstavi dopadljivijim zarad iole našeg po pravilu površnog milosrđa… Otuda i blagost, tamo gdje je ima, zna zbilja da dotakne čitaoca.

Prelest je i generacijski roman. Surov. Opet, čini mi se da se izdvaja i po tome što Filip Grbić ne opravdava generaciju kojoj pripada, on ne nabraja izgovore, a mogao bi ih pronaći sijaset samo navođenjem nesumnjivih grešaka generacija koje su joj prethodile. Prethodne generacije u Prelesti jedva da se spominju, istina, i buduće jedva da se naziru, postoje samo Sada i Ovdje. U tom smislu roman je tačan koliko i sat koji većina nas ima na ruci. Ili je još preciznije reći: roman je tačan koliko i sat na mobilnom telefonu, koji baš svako od nas nesvjesno, najčešće grčevito steže u šaci. Kada je već riječ o toj spravi, postoji u romanu jedno mjesto koje je dokaz da su i najsavremenije naprave još uvijek odraz ljudi. Dirljiv je to i višeznačan trenutak kada Maksim Tumanov mijenja šifru za otključavanje svog telefona, dodajem – mijenja šifru za otključavanje sebe, uneseći brojke datuma rođenja djevojčice za koju tada misli da mu je ćerka.

I mnogo toga drugog je u Prelesti neumoljivo tačno. Duhovitost se pak najčešće izvrće u crni humor, kao kada se kum što brže može uputi na VMA da posjeti kuma koji se povrijedio u saobraćajnoj nesreći, pa i sam doživi saobraćajnu nesreću, da bi se stradalom prijatelju pridružio, kao pacijent, u istoj bolnici. Tačni su i brojni epizodni likovi, majstorski ocrtani, pa se čini da je i naša stvarnost tačna, iako bi se mnogima koji je nisu iskusili učinila kao fikcija, pretjerivanje, skup bizarnosti.

Mada njegov junak kao da opstaje samo u vječitoj groznici, snoviđenju, Filip Grbić istine saopštava mirno. Tamo gdje bi većina pisaca, pa i ovaj koji vam trenutno govori, upotrijebila tri tačke, on hladno izriče skraćenicu: itd. Ipak, na mene su možda najdublji utisak ostavili Grbićeva ironija, samoironija, kao i moguća proširena značenja određenih situacija. Navešću, za kraj, samo onu s početka romana Prelest. U potrazi za poslom ili valjda pokušavajući da ne izvrši samoubistvo, Viktor, spominjani drug iz studentskih dana glavnog junaka Maksima Tumanova, odlazi u Ovčarsko-kablarsku klisuru i posjećuje manastire. U nekom od njih monah mu saopštava da manastiru nije potreban fizički radnik, da ne može da ga primi pošto se Viktor ne razumije u kompjutere, a da je obrnuto imao bi šta da radi, jer mu se, eto, laptop u poslednje vrijeme nešto muči, a vaj-faj signal među ovim brdima jedva da postoji. U drugom manastiru, sestrinstvo trenutno nije spremno da zbog njega jednog otključava crkvu, a ako baš želi da vidi freske, neka sačeka grupu turista. Samo nešto malo kasnije, Viktor će se objesiti. Pronaći će ga ona ista grupa turista na koju se čekalo, grupa turista koja je poslije obilaska manastira krenula uz planinu da vidi i naše prirodne ljepote. Ne mogu da odolim a da ne dodam: turizam je korisna grana privrede, ali nam je za preživljavanje potrebnije da mi sami sebe upoznamo malo bolje.

Filipu Grbiću čestitam. Kada se ova ceremonija završi, većina nas će otvoriti mobilne telefone kako bismo odgovorili na propuštene pozive ili poruke, a neki samo zato da bi vidjeli koliko je sati, koliko je uručenje nagrade trajalo, nisu li govori bili duži nego što je primjereno. To ću uraditi i sam. To je, dabome, ljudski. Ipak, možda bismo dobili precizniju predstavu o tačnom vremenu, možda bismo dobili tačniju sliku od one satelitske GPS tačkice gdje se trenutno nalazimo – ako bismo umjesto telefona otvorili roman Prelest. Istina, tamo se ukrštaju samo osjećanja i sjećanja, mali ljudski podvizi i velike ljudske slabosti, ali je, vjerujem, ovaj koordinatni sistem tačniji. Učinite to dok ne stignu turisti. Ako već nisu došli.

Piše: Goran Petrović