Pisma iz sela kojeg nema: POLJEM SE ŠIRI MIRIS JASMINA

Piše: Emilo Labudović

Ne znam zašto ali sam te ovih dana, bez namjere, zatrpavao pismima i mislima u kojima je dominiralo sivilo, neka tiha sjeta kojoj se i ne zna pravi uzrok, i lament nad krajem i vremenom u kojima su naše tragove sprale „čađave kiše šekularske“. Možda je upravo ta iščašenost iz okvira kojim je omeđeno sve što ovdje diše i bitiše uzrok što ova divlja ljepota, nedirnuta i nenačeta, ozdravljena od ljudske nemarnosti i gluposti, ostaje u zaleđu brzine i površnosti kojom plovimo rijekom života. Danas me je, kao iz dubokog zimskog sna, prenuo miris koji odavno nijesam udahnuo (a i gdje bi ga čula prepoznala u isparenjima asfalta i benzina kojima smo okruženi), miris koji se, zajedno sa jutarnjim suncem, peo uz otvoren prozor i punio rehabilitovana pluća. Sa vreže koja je zaposjela dobar dio zida, kao roj leptira, bijele se cvjetovi jasmina. Jasmina koji je, ako se sjećaš, tvoja baka zasadila pod istočni prozor, još kod tvog prvog dolaska da bi ti kratka ljetnja buđenja bila slađa.

Kao davljenik tek izvađen iz dubokog vira, udisao sam taj očaravajući i opojni miris a njegovo blagotvorno dejstvo otvaralo je i druga čula. Odjednom je krajolik ispunio oči zelenilom, uši zujom pčela, a dušu spokojem koji kao melem prirasta uz otvorene rane i ožiljke pokupljene svih ovih godina daleko od ovog utočišta. Baka je davno počinula na Ulici i sad vjerovatno nebeskim vrtovima gaji neko drugo cvijeće, a ovaj jasmin, posađen u tvoje zdravlje, još odolijeva surovim zimama, dubokim snjegovima i odsustvu svake brige o njemu. Odolijeva jer mu je u korijenu imena LJUBAV, rekla bi baka koja ga je baš iz tog razloga i zasadila i tebi namijenila.

Ne pišem ti ovo da ti budim sjećanja i otvaram kaverne srca već me na ove riječi inspiriše jedna Jasminka koja evo već neko vrijeme štrajkuje glađu. Profesorica filozofije, Jasminka Milošević, svojom žrtvom ustala je protiv nepravde, ne toliko učinjene njoj već nepravde kojom se ruše svi principi prava jedne normalne i demokratske države. Jer, na njena nejaka pleća i njenu skromnu profesorsku platu pali su svi troškovi organizacije Međunarodne filozofske olimpijade. Pali i ostali. Od tada ona svoju platu dijeli sa izvršiocima po principu: njoj jedva 47 evra a ostalo njima. U početku, jela je svaki treći dan (na toliko se nekako moglo razvući ta crkavica od prvog do prvog) ali ni to nije bilo dovoljno da privoli odgovorne da preuzmu odgovornost (i trošak) skupa koji je Jasminka organizovala u ime države i u ime struke. Jer, gospođa Jasminka nije digla kredit da bi kupila haljinu, torbu, cipele ili ljetovala u Dubaiju. Svaki evro potrošen je za obraz Crne Gore, njene prosvetne zajednice i filozofije kao nauke i za to priložen račun.

Jasminka, kao i svaki čovjek (a i žene su ljudi, i to bolji od muškaraca) koji drži do sebe, do najviših moralnih principa i dostojanstva profesije kojoj je posvetila život, suočena sa ćutanjem nadležnih, giljotini pravde ponudila je još jedino što još ima – vlastitu glavu. Ona se ovih dana mjesto hljebom hrani prkosom, ponosom i dostojanstvom, tom, u ovoj nesrećnoj zemlji i u ovom nakaznom vremenu, deficitarnom „hranom“. I svjedoči da je za istinu svaka žrtva mala. I da je za pedagoga i vaspitača generacija, a Jasminka to i jeste, i od hljeba važnije biti čovjek. Čovjek od poštenja i digniteta. Profesor Jasminka Milošević, dok „pucaju“ u njen život „i dalje drži čas“!

Bilo bi sasvim normalno i očekivano da na njen tihi vapaj i gromoglasni protest nadležni reaguju hitno, odgovorno i, prije svega, humano. Ali, „babo“, ministar Šehović, ni ne „haje, alčak“ (šta znači ovo „alčak“ vidi u rečniku, da ne ružim ovo pismo) već filozofskim mirom ignoriše „slučaj“ koji bruka državu. Državu koja se na sve strane istura kao primjer demokratičnosti, vladavine prava i prvi kandidat za uskakanje u evropsko dvorište. Jasminka, žena, čovjek, državljanka, stanovnica, profesorica, humanista, pedagog i „nosilac suverenosti“ po definiciji Ustava Crne Gore, na sramotu te Crne Gore svojom žrtvom svjedoči dubinu prije svega moralnog posrnuća i dna koje smo kao društvo dotakli.
Poljem se širi opojni i opijajući miris jasmina (ljubavi), a zemljom vonja smrad „slučaja Jasminka“, smrad koji prijeti da uguši sve ljudsko i sve humano u šta se još možemo zakleti.

„Slučaj“ u kojem više novac nije u prvom planu već principi za koje se može i umrijeti. Jasminka, kao nekad Marija na Prkosima, juriša na bezakonje, na nemoral, na bezosjećajnost, na učinak „baba“ i „babovih“ koji su obrazovanje u Crnoj Gori sveli do mjere da čak i „lučonoše“ ne mogu da dosegnu prag prijema na fakultet. I plaća uzaludnost svakog ljudskog i moralnog žrtvovanja u sredini u kojoj su te vrijednosti odavno žrtvovane hedonizmu, nepotizmu, profiterstvu, neznanju i osrednosti u svakom pogledu. A ko zna, možda gospođa Jasminka plaća ceh svome prezimenu koje je, kao uostalom i tvoje, ovde odavno proskribovano i na krst razapeto.

Eto, dragi moj, prosto mi se ne da. I kad želim da te obradujem nečim lijepim, kao što je ljetnji vašar mirisa koji rascvetani jasmin širi pod prozorom, sjenka ovog kužnog doba padne na horizonte i zamrači ih. Ali, ne brini, svemu, kao i jasminu, dođe vrijeme cvjetanja pa će procvjetati i ovo čemu Jasminka Milošević, profesorica i čovjek iznad svega, prilaže sebe kao žrtvu. Pa ćete tim mirisom moći da ispunite pluća i vi koji ste ovih dana osuđeni na trovanje bulevarskim isparenjima.

Zato čuvaj pluća od kovida i spremaj ih za duboko i široko disanje pravde i slobode. Budi mi i sit i zdrav, kako kažu u jednoj reklami na Javnom, a ja ću, u znak solidarnosti sa Jasminkom preskočiti ovaj ručak. Znam, njoj od toga neće biti ništa lakše ali ja pokušavam da, ako već ne mogu da spasim crni obraz Crne Gore, makar malo spasim svoj.