Piše: Dževad Galijašević

Kako je aerodromska odluka visokog predstavnika u BiH otvorila put za mostarske dogovore SDA i HDZ

Odluka o nametanju amandmana na Ustav Federacije BiH koju je 2002. godine, pozvavši se na odluku Ustavnog suda BiH iz 2000, doneo visoki predstavnik Volfgang Petrič poznatija je kao „odluka sa aerodroma“. Parlament naravno o ovom pitanju nije konsultovan. Da jeste, sudbina amandmana bila bi daleko neizvesnija. Čak i da je prihvatio odluku jednog vrhovnog suda kao obavezujuću, Parlament bi, zbog načelne prirode demokratskih odnosa, zadržao pravo rasprave na temu te odluke i pravo interpretiranja. Samo u tim okolnostima odluka kao rezultat konsenzusa, ili važećeg principa demokratskog odlučivanja kome prethodi slobodna, otvorena i transparentna rasprava, bila bi legitimna.

Incident visokog predstavnika

Kako god, ovaj pravni incident visokog predstavnika brutalno je izmjenio smisao i slovo Dejtonskog sporazuma uvodeći političko nasilje najbrojnijeg naroda, kao model, baziran na antidejtonskoj konstitutivnosti tri naroda, u cjeloj BiH.

Razumljivo, odluka je garantovala ustavotvornost i konstitutivnost samo jednog naroda – a to nisu ni Srbi ni Hrvati. Posledice su očite. Srbi još uvijek nisu konstitutivni u dva kantona u bošnjačko-hrvatskoj federaciji, nemaju svoj klub poslanika u Domu naroda parlamenta tog entiteta, ne biraju svoje predstavnike već im predstavnike biraju bošnjačke političke stranke: Izetbegovićeva SDA, Nikšićev SDP i Komšićeva DF. O kršenju prava Srba najrečtije ipak govori tzv. dogovor SDA i HDZ-a o Mostaru, odnosno lidera svih Hrvata Dragana Čovića i ajatolaha Bošnjaka u BiH, sina Alije, Bakira Izetbegovića.

Kada je Koordinacija Srba u Mostaru izrazila protest zbog isključivanja konstitutivnog, srpskog naroda iz razgovora o novom Statutu grada Mostara, usledio je Bakirov odgovor: „Mi smo dali Srbima četiri mandata u Gradskom vijeću a to je više pozicija nego što Srba ima u Mostaru.“

SDA majorizacija

Zar ustavotvornim narodima prava ne garantuje Ustav zemlje?
Dogovor SDA i HDZ usaglašen u srijedu, 17. juna, u Mostaru a uvod je u konačno organizovanje izbora i izbora gradske skupštine, sa 12 godina zakašnjenja.

„Povratak demokratije u Mostar“, reći će – u društvu predstavnika OSCE Ketlin Kavalec, američkog ambasadora Erika Nelsona i neizbježnog namjesnika međunarodne zajednice u BiH, visokog predstavnika Valentina Incka – predstavnik Evropske unije Johan Satler.

U povratku demokratije iza koga se krije proces ustavne dekonstitucije srpskog naroda u Mostaru učestvovali su svi važniji akteri zapadne diplomatije u BiH.

Pozadina se nazire u odluci Ustavnog suda BiH, o poništenju neustavnih odredbi Izbornog zakona BiH. Naime, „mostarski presedan“ zahteva donošenje izmjene Izbornog zakona BiH, statuta grada Mostara i drugih državnih propisa i odluka. Cilj je legalizacija prakse zaštite Bošnjaka od hrvatske majorizacije tamo gdje su Bošnjaci u manjini.

S druge strane, pomenuti sporazum Hrvate ni na koji način ne štiti od bošnjačke SDA majorizacije na nivou države BiH, ni na nivou bošnjačko-hrvatske federacije, pa im Bošnjaci i dalje mogu birati Komšića kao predstavnika.

Suverenova je zadnja

Pravila koja važe za Mostar ne važe nigdje u BiH, posebno ne u Sarajevu, ali presedani su uvek bili u igri kada su se menjala njena pravila. Objašnjenje da se Mostarom vladalo na osnovu izbora održanih prije 16 godina ne pije vodu budući da i bošnjačko-hrvatskom federacijom vladaju oni izabrani 2014. a ne recimo 2018. godine.

S „Mostarskim sporazumom“ ili bez njega jasan je učinak Zapada u BiH. I pored najbolje volje nemoguće je navesti makar jednu mjeru, odluku, zakon ili izmjenu ustava BiH koju je donijeo neki visoki predstavnik, a da je ona bila na korist ili u interesu Srba. Istina, i Hrvata.

Narativom o suzbijanju „aktivnog i opasnog srpskog neprijatelja“ pravdane su sve štetne političke odluke Alije i sina mu Bakira Izetbegovića, te njihove Stranke demokratske akcije i prije rata, tokom njega, pa i danas. Svaka odluka podržana je od strane visokog predstavnika, suverena koji ne može biti pitan; koji neće odgovarati pred sudom javnosti; suverena čija je riječ zadnja, nezavisno o njenoj iracionalnosti i amoralnosti.

Nesumnjivo je ovakav suverenitet na duži rok, neodrživ. Zato visoki predstavnik njeguje kod Bošnjaka iluziju da se efikasne institucije zemlje mogu izgraditi u međunacionalnoj mržnji. Iza sistema „efikasnih državnih institucija“ stoji pravljenje razdora. Samo time suveren pravda nemali novac uložen u njega.

(Pečat)