Pisma sa sela kojeg nema: SPOMENIK

Piše: Emilo Labudović

Oprosti što te, mjereno tvojim gradskim satom, budim ovako rano ali ovdje odavno ne „mjere vreme na sate“ već po „vrelom sunčanom hodu“, a sunce je odskočilo za čitav konopac ili, kako bi rekla naša pokojna baka, „koliko pijetao skoči sa kućnog praga“. Rado bih ovaj trenutak i ovu jutarnju kafu, čiji miris osvaja i pokriva disanje prezrele trave, podijelio sa tobom, mada znam da tebe još uvijek mami tjeskoba i zadimljena izmaglica kafića. Ali, neka, znam po sebi, doći će vrijeme kad ćeš i u najvećoj bulevarskoj vrevi začuti zov ove tišine i kada ćeš, tragom svoje krvi, pronaći put kroz ovo bespuće, put do pravog i iskonskog sebe. I ne zamjeri ako te ne dočekam, znaš gdje ćeš me naći. Tamo gdje je poslednja adresa svih nas, ma gdje god da nas vrate majci zemlji.

Ali, ovo predivno jutro, prozračno kao nevjestinski veo, nije ambijent za takve misli, i ne želim da te podsjećam na konačnost svega. Živi, živi ovaj trenutak punim plućima jer život je nenadoknadiv dar i privilegija i grehota ga je pustiti da procuri kao pijesak kroz razigrane dječje prste. A ovo pismo sam, zapravo, htio da uputim na drugu adresu, adresu koju znam i ne znam jer je starija od svih nas skupa. Adresa na kojoj stanuju oni koji u nama ne vide braću, ne vide isti gen, isti istorijski hod, iste rodoslove. Jutros je na toj adresi nekakav Cimeša (baš autentično crnogorsko prezime), čovjek duboko zabrinut za sudbinu zajedničke nam kuće jer mu se opet priviđaju „neprijateljski leci“ u vidu bilborda na kojima piše „Ne damo svetinje“! Ta dušmanska propaganda, ciljana da poremeti davno uhodani sklad unaprijed izabranih „izbornih rezultata“, dolazi iz najdubljih katakombi osvjedočenih neprijatelja i uzurpatora Crne Gore, nariče taj Cimeša i upozorava da se toj ujdurmi pod hitno mora stati „nogom pod gr’oce“!

Razumijem, vjeruj, taj njegov strah jer dolazi iz duboke svijesti da je ta poruka njegovo drugo „ja“, njegova autentična krvna slika i neizbrisiv otisak koji se ne da prekriti niti zamaskirati bilo čime. Strah da će konačno spaziti svoj iskrivljeni i karikaturalizovani odraz u ogledalu istorije, da će stati pred „prijeki sud“, i božji i svojih predaka, prosto tjera na vapaj da se ta pojava što prije uguši i zatre u korijenu. Jer, nije lako, koliko god se to činilo, grešnima nositi praroditeljsku kletvu na plećima i pod njom, kao pod krstom, posrtati uz Golgotu života. Malo je, premalo je tridest srebrnjaka za takvo samoodricanje i samopotiranje.

Ovdje, kao što znaš, nemamo bilborde i da pitaš bilo koga šta je to gledali bi te u čudu. Mi naše poruke i zavjete ispisujemo na tvrđim i trajnijim materijalima. Na kamenju od kojih je ovdje svaki zaliven krvlju, na kolčevima okićenim biranim glavama, na bezimenim krajputašima koji ćute o nečijoj neodigranoj svadbi, neljubljenoj ljubi, nerođenoj djeci i majci sahranjenoj prije smrti. Ovdje naše poruke i zavjete ispisujemo nebom a onda ih, generacijama, čitamo i tolkujemo. A ova da ne damo svetinje, crkvu Svetog Jovana na Ulici prije svih, zapisana nam je u srcima i jedini je dokaz da smo još živi i da dišemo. I prije će nam srca iščupati nego što će im zapis promijeniti. I prije će se crkva oburdati nego što će u nju kročiti neki Milov, Cimešin i ini „novovjerac“. Ili će nam u toj ruševini biti zajednički grob, kosturnica poput brojnih koje smo naselili precima braneći ono što nam je vazda bilo najsvetije – ime i prezime. Pa makar bilo i Cimeša.

Oprosti na ovoj gorčini kojom nijesam htio da ti začinim jutro, ali još u meni zvoni Cimešin poziv na domobranstvo. I još me njegovo upozorenje da se sve ovo dešava „uoči popisa“ žiga pod rebrima i podsjeća na izjavu onog Stanišića, nekad poslanika a sad ambasadora u Sarajevu (gdje, tragom Novaka Kilibarde, izgleda završavaju svi Srbi kad okrenu ćurak naopako): „Vidjećete koliko će vas biti na sledećem popisu“!!! I ne zamjeri što me sve to podsjeća na zlokobnu praksu iz „one“ (a evo i ove) Hrvatske: trećinu Srba pokatoličiti, trećinu pobiti a trećinu protjerati. Oni su to učinili, čeka li nas Srbe ista sudbina i ovdje? Ne, ne zamjeri, nijesam pesimista, tvrd smo mi orah i nije nas lako iščupati iz ovog tla, ali me boli to što te jezive, fašističke poruke stižu od jednorodne braće.

A kad već pomenuh fašizam, jedan od „cimeša“ sa visokog mjesta juče izjednači svetosavlje sa fašizmom a danas pozva Mitropolita na razgovor o nesrećnom zakonu. Čak i u zemlji u kojoj je na snazi ona Bećkovićeva „blago iznenađenjima“, ovoliko licemjerstva i laži mnogo je, i od premnogo više. Ako je svetosavlje isto što i fašizam, onda o čemu jedan „dokazani“ antifašista ima da razgovara sa jednim bogomprozvanim svetosavcem? Neko je tu žestoko pobrkao lončiće. Ili su oni već davno pobrkani činjenicom da su se navodni naslednici dokazanih antifašista uhljebili u krilu onih koji su porodili i promovisali fašizam i to „naplatili“ sa 50 miliona žrtava. Pa, sad, moj svetosavče, pošto si mlađi i pametniji, objasni ti meni pred kojim se to krstom krstimo? Onim što nam ga prije osam vjekova darova Sveti Sava ili pred onim „kukastim“ čijih su nam tragova prepuna groblje? Kojim je to krstom naš predak, pop Vulo, onomad prekrstio i zakleo ove naše da „odavde nazad nema“, prikupio mantiju i sa isukanim mačem jurnuo na Arbanase koji su, ko zna koji put u vijeku, kidisali na nejač? Za koju je verziju moj stric Milorad, narodni heroj, isturio grudi pred neprijateljski mitraljez i zauvijek zagrlio srpsku zemlju u srpskom Baroševcu? Moj Srbine, „nešto je trulo u državi Danskoj“! Trulo i strašno zaudara. I sve nas opet vraća na početak.

Jutro se opet iskrada i presvlači u još jedan vreo julski dan. Odnekud se čuje da neko otkiva kosu i taj damar čekića o nakovanj glas je života koji se otima i migolji, života koji se zubima drži za nebo i ne da mraku zaborava da ga proguta. Rado bih otišao da vidim tog rođaka (biće da je Mita) i da mu čestitam otkos, ali „obećao“ sam ocu i strčevima da ću danas da ih posjetim na Ulici i da im grobove otmem od korova koji na njih juriša kao najljući dušmanin. Da očistim spomenike, uglancam fotografije, i da, zagledan u ta draga i nikad preboljena lica, na miru „oslušnem“ njihove vanvremene poruke. Jer, u ovom dezorjentisanom vremenu, ti nijemi spomenici, ti mermerni ispisi iz knjige mrtvih, najmudriji su sagovornici i najsvjetliji putokazi u mraku koji odasvud pritiska.

A kad ti već o spomenicima besjedim, vjerovatno si primijetio kako se ovih dana ponovo vraćaju u modu. Da bi potrvrdili svoj antifašizam, današnji „antifašisti“ odnosno antisvetosavci što je, po njihovom, jedno te isto, kreče i obnavljaju spomenike istinskih antifašista. Iskopali su iz podruma bistu „najvećeg sina naših naroda“, obnovili obilježja nekih stratišta po Crnoj Gori a „prisjetili“ su se, evo, i Vidoja Žarkovića. I neka su, zaslužio ga je ništa manje od ostalih. Ali, dok, sav znojav i zadihan (sve teže osvajam uzbrdice) pravim pauzu u bukovoj hladovini Grotinja, razmišljam kakve tek spomenike zaslužuju ovi današnji domobrani, razne „cimeše“ sa „kraljem iz Rastoka“ na čelu. I one gromade sa Sutjeske i Kozare male su za veličinu njihovog antifašizma i otpora svetosavlju. Pa mi nešto na um pade američki Maunt Rašmor, planina u koju su uklesane džinovske glave Vašingtona, Džefersona, Ruzvelta i Linkolna. A ako bilo čega imamo u ovoj antifašističkoj i antisvetosavskoj Crnoj Gori, imamo planina i planina. Pa, čekić, glijeto i brusilice u ruke, pa… Ali, bojim se da bi za spomenik našoj gluposti i nesreći, našoj sramoti i našem padu, i Himalaji bili nedovoljni.

Odmiče dan a odmičem i ja, sporo i klecavo. Uostalom, groblju i spomenicima se nikad ne žuri, osim kad se mora. Jer oni su svoje vjekovanje davno obezbijedili i neće nikud, osim u travu i zaborav, ako dozvolimo. A dok me još pamet drži, da ti kažem: kad ovakav, nedokazani pravoslavac i svetosavac, konačno doklecam na Ulicu, na moju humku – samo kamen. I to onaj od izviše kuće, gorolom, stanac, jer, bojim se, ni njega nijesam zavrijedio. Ali, neka to bude volja i mjera tvoja.

Ostaj mi u zdravlju i ne zamjeri što te gnjavim ovim zavičajnim reminiscencijama. Starost je to, rode moj, starost, i neka da dobri Bog da i ti ostariš što duže jer nama se u tome baš i nije dalo.

Pročitajte JOŠ:

Slavni major Gavrilović bio nepodoban komunističkom režimu: Vojnici, junaci!